Rođenje djece s nestrpljenjem se iščekuje u svakoj obitelji, posebno kod mladih bračnih parova, i uvijek je radostan događaj. Čim bi se dijete rodilo, to se odmah javljalo vjenč anom kumu ili kumi, koji su redovito postajali i krsni kumovi, i obično su bili kum ili kuma svoj djeci dotičnoga bračnog para. Onaj tko bi prvi donio tu vijest kumu, odnosno kumi, dobivao bi za muštuluk kakav dar.
Djeca su se nosila na krštenje dan-dva nakon poroda. U vrijeme dok nije bilo prijevoznih sredstava (automobila), vozilo se u zaprežnim kolima, a najčešće se išlo pješice. S kumom ili kumom išla je još neka žena, koja je pomagala kod nošenja djeteta. Djeci su nadijevana imena prema želji roditelja, a najviše su se muškoj djeci davala imena svetaca i svetica: Ivo, Marko, Joso, Nikola, Stjepan, Ilija, Petar (Pejo), Pavao (Pajo), Anto, Mijat (Mile), a ženskoj: Mare, Ane, Kate, Janja, Ruža, Jele, Ivka, Luce, Ljuba. U novije vrijeme sve je više narodnih imena, za muške: Željko, Marinko, Drago, Zlatko, a kod ženskih su učestalija: Snježana, Nada, Ljiljana, Mira. Po povratku s krštenja napravio bi se malo bolji ručak za kuma ili kumu i ženu koja je pomagala nositi dijete na krštenje.
U današnje vrijeme krštenje djece se ne obavlja odmah prvi dana nakon njihova rođenja, nego se pomiče za kasnije, kako je kumu ili kumi zgodnije, a i da bi krštenju, nakon što se dovoljno oporavi, mogla biti nazočna i majka s ocem djeteta.
Majka novorođenčeta je nakon poroda mirovala oko šest tjedana, a kroz to vrijeme, tzv. babinja, dolazile bi rođakinje i susjede u posjetu i da vide kako su majka i dijete. Kad se majka dovoljno oporavi priređivale su se babne, svečani objed na koji bi se pozvali kum i kuma te bliža rodbina i prijatelji. Oni bi donosili i obdarivali majku i novorođenče različitim darovima, kao što su: prijesna kokoš, rakija, pečeni kruh, kotur pite, voće i sl.