14. svi 2010.

Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Vjernici u posvetiteljskoj službi Crkve - sakrament ženidbe


VIII. POGLAVLJE:
VJERNICI U POSVETITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE

(...)
SAKRAMENT ŽENIDBE

Pojam, nastanak i bitna svojstva kršćanske ženidbe

Ženidba je zajednica svega života muške i ženske osobe, usmjerena po svojoj naravi k dobru ženidbenih drugova, te k rađanju i odgajanju potomstva. Tu je zajednicu među krštenim osobama Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta, tako da među njima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament (kan. 1055, § 1-2).

Ženidbena zajednica se uspostavlja ili nastaje ženidbenom privolom bračnih stranaka, koju na vani treba očitovati na način određen zakonom. Za katoličke vjernike taj način određuje Crkva. Bitna su joj svojstva jednost, što znači da može postojati samo između jednog muškarca i jedne žene (monogamija), čime se isključuje svaki oblik višeženstva (poligamija), te nerazrješivost, koja isključuje mogućnost razvoda, i odgovara načelu da samo smrt razrješuje ženidbu. Nisu to svojstva samo kršćanskih ženidbi, nego svake ženidbe, jer ih traži naravno pravo kako zbog dobra samih bračnih drugova tako i djece, ali kršćanskim ženidbama sakrament daje posebnu čvrstoću (kan. 1056 i 1057, § 1).

Dostojanstvo braka i obitelji i pravo na ženidbu

Vezano za brak i obitelj Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu kaže: “Sam je Bog začetnik braka, koji je opskrbljen različitim dobrima i ciljevima: sve je to od najvećeg značenja za održanje čovječanstva, za osobni napredak i vječnu sudbinu pojedinih članova obitelji, za dostojanstvo, čvrstinu, mir i dobrobit same obitelji i čitavog ljudskog društva” (GS 48).

Čovjek je po svojoj naravi usmjeren na život u ženidbenoj ili bračnoj zajednici s osobom drugoga spola. Stoga je pravo na že nidbu u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima OUN-a uvršteno među temeljna ljudska prava. Potvrđuje to i Zakonik kanonskog prava koji određuje da ženidbu mogu sklopiti svi kojima se pravom to ne zabranjuje (kan. 1058). A pravo na ženidbu može se nekom ograničiti samo zbog teških i opravdanih razloga. U sumnji o sposobnosti osobe za sklapanje ženidbe, pravo na ženidbu prevladava nad drugim suprotnim razlozima.

Osobe nesposobne za davanje valjane ženidbene privole

Kako ženidba nastaje obostranim davanjem valjane ženidbene privole, prema Zakoniku kanonskog prava nesposobni su za sklapanje ženidbe, jer nisu sposobni za davanje valjane ženidbene privole, oni koji su posve lišeni uporabe razuma, zatim koji nisu sposobni dovoljno se služiti razumom, te koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i prime, kao i oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze (kan. 1095).

Iako mogu imati ženidbenu privolu, ženidba nije valjana ako je sklop ljena pod bilo čijom izvanjskom prisilom ili zbog velikog straha nanesenog izvana, tako da je netko primoran izabrati ženidbu kako bi se oslobodio toga straha (kan. 1103).

Također se ženidba sklapa nevaljano ako tko u nju ulazi zaveden, radi zadobivanja ženidbene privole, zlonamjernom prevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušavati zajednicu ženidbenog života (kan. 1098). Tako bi bila nevaljan ženidba, npr., kad bi jedna od strana bila prevarena o neplodnosti druge, o teškoj neizlječivoj fi zičkoj i psihičkoj bolesti, o ovisnosti o drogi ili alkoholu.

Ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi (kan. 1097, § 1), tj. kad druga osoba, s kojom se ženidba sklapa, nije ona prava, za koju se pogrešno misli da jest. Ženidba je nevaljana zbog toga što se ženidbena privola odnosi na osobu s kojom se ženidba uistinu želi sklopiti, a ne na onu stvarno nazočnu za koju se u zabludi misli da je ona prava. Može ženidbu činiti nevaljanom i zabluda o osobini osobe, ako se kod davanja ženidbene privole izravno i u prvom redu smjera na tu osobinu (kan. 1097, § 2), a ne na samu osobu. Bila bi, tako, nevaljana ženidba plemića koji ima čvrstu nakanu i želju sklopiti ženidbu s plemkinjom, i za određenu osobu drži da je plemićke krvi, a ona to nije.

Nevaljano je sklapanje ženidbe ako ženidbene stranke na vani očituju i izvrše što se traži za ženidbu, ali jedna od njih, ili obje, pozitivnim unutarnjim voljnim činom isključi samu ženidbu, ili neki njezin bitni sastavni dio, ili koje od njezinih bitnih svojstava (kan. 1101, § 1).

Ženidbene zapreke ili smetnje za valjano sklapanje ženidbe

I kad su dvije osobe sposobne za davanje ženidbene privole, pravo kako božansko tako i crkveno, postavlja određene zapreke za ženidbu, bilo uopće, bilo za ženidbu između određenih osoba. Tako se prema crkvenom ili kanonskom pravu ne može sklopiti valjana ženidba u sljedećim slučajevima:

- muška osoba nije još navršila 16, a ženska 14 godina života

– zapreka dobi (kan. 1083, § 1);

- postoji prethodna i trajna nemoć za spolni čin ili spolna impotencija neke od ženidbenih stranaka – zapreka spolne nemoći (kan. 1084, § 1);

- postoji ženidbena veza prijašnje ženidbe – zapreka ženidbene veze (kan. 1085, § 1);

- osobe koje namjeravaju sklopiti ženidbu različite su vjere, tj. jedna pripada Katoličkoj crkvi a druga nije krštena – zapreka različitosti vjere (kan. 1086, § 1);

- muška je osoba primila sveti red – zapreka svetog reda (kan. 1087);

- osoba koja namjerava sklopiti ženidbu je vezana javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi – zapreka redovničkog doživotnog zavjeta čistoće (kan. 1088);

- izvršeno je nasilno odvođenje ili otmica ženske osobe, ili se ona nasilno zadržava radi sklapanja ženidbe s njom – zapreka otmice i nasilnog zadržavanja (kan. 1089);

- izvršeno je ubojstvo vlastitog ženidbenog druga radi sklapanja nove ženidbe s bilo kojom drugom osobom, ili ženidbenog druga neke druge osobe radi sklapanja nove ženidbe s tom osobom, te ubojstvo ženidbenog druga fi zičkim ili moralnim sudjelovanjem dviju osoba, makar i ne bilo s namjerom međusobnog sklapanja ženidbe – zapreka zločina brakouboj stva (kan. 1090, § 1-2);

- postoji krvno srodstvo među određenim osobama u ravnoj liniji ili lozi neovisno o stupnju ili koljenu, a u pobočnoj lozi do četvrtog stupnja uključivo – zapreka krvnog srodstva (kan. 1091, § 1-2);

- tazbina ili svojta u ravnoj lozi između dvije osobe u ma kojem stupnju – zapreka tazbine ili svojte (kan. 1092);

- iz nevaljano sklopljene ženidbe, iza kako je među dotičnim osobama uspostavljen zajednički život, ili iz općepoznatog ili javnog priležništva, nastaje zapreka za sklapanje ženidbe između muške osobe i ženinih krvnih srodnika u prvom stupnju ravne loze, i obratno – zapreka javne ćudorednosti (kan. 1093).

Ima više ženidbenih zapreka vezanih uz krvno srodstvo, pa je važno znati i kako se ono računa prema kanonskom pravu. Ali budući je o tome već bilo ranije riječi, kad je bio govor o kanonskom statusu vjernika, na tome se ovdje posebno ne zadržavamo.

Zabrane sklapanja ženidbe i asistiranja ženidbi

Ima okolnosti i razloga, vezanih bilo za određene osobe, bilo za opće dobro, zbog kojih se određenim osobama može zabraniti i zabranjuje sklapanje ženidbe. Za razliku od ženidbenih zapreka o kojima smo naprijed govorili, koje onemogućuju sklapanje valjane ženidbe ukoliko se prije zapreka ne ukloni, zabrane sklapanja ili asistiranja sklapanju ženidbe ne čine ženidbu nevaljanom ako se ona sklopi ili ako se sklapanju asistira usprkos postojanju zabrane, nego je čini samo nedopuštenom ako prije sklapanja ženidbe nije od nadležne crkvene vlasti dobiveno dopuštenje za njezino sklapanje ili za asistiranje sklapanju.

Zakonik određuje da je ženidba dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema punog zajedništva s Katoličkom crkvom, zabranjena bez izričitog dopuštenja mjerodavne vlasti (kan. 1124). To su tzv. mješovite ženidbe, i o njima će malo kasnije biti više riječi.

U Zakoniku se kaže da mjesni ordinarij može svojim podložnicima gdje god oni boravili i svima koji se stvarno nalaze na njegovu području zabraniti ženidbu u posebnom slučaju, ali samo privremeno, zbog važnog razloga i dok on traje (kan. 1077, § 1).

A što se tiče sudjelovanja ili asistiranja crkvenog službenika kod sklapanja ženidbe, Zakonik određuje da bez dopuštenja mjesnog ordinarija nitko ne sudjeluje u sklapanju: ženidbe lutalica, ženidbe koja se prema odredbi građanskog prava ne može priznati ili sklopiti, ženidbe onoga tko ima neku naravnu obvezu prema drugoj stranci ili djeci rođenoj iz prijašnje veze, ženidbe onoga tko je očito odbacio katoličku vjeru, tko je udaren kaznom cenzure, ženidbe maloljetnika bez znanja ili protiv razborita protivljenja roditelja, te ženidbe koja treba da se sklopi preko zastupnika (kan. 1071, § 1).

Mogućnost traženja i dobivanja oprosta od ženidbenih zapreka

Zapreke ženidbene veze, spolne nemoći i krvnog srodstvo u ra vnoj liniji ili lozi u svim stupnjevima ili koljenima i u drugom koljenu pobočne linije božanskog su prava, i te se zapreke ne mogu ukloniti nikakvom ljudskom i crkvenom vlašću. Druge naprijed navedene ženidbene zapreke su crkvenog prava i od njih se može dobiti oprost ako to traži opravdan i razuman razlog.

Oprost od zapreke nastale iz svetih redova ili iz javnog doživotnog zavjeta čistoće u redovničkim ustanovama papinskog prava, i od zapreke zločina brakoubojstva pridržan je Apostolskoj Stolici i može se u redovitim slučajevima dobiti samo od nje (kan. 1078, § 2). Od svih drugih ženidbenih zapreka, a to znači od zapreke dobi, različitosti vjere, otmice i nasilnog zadržavanja, krvnog srodstva 3. i 4. koljena pobočne loze, tazbine ili svojte i javne ćudorednosti, oprost može dati mjesni ordinarij svojim podložnicima gdje god se nalazili, a i svima koji aktualno borave na njegovu području (kan. 1078, § 1).

Priprava za sklapanje ženidbe i za život u braku

Ustanova ženidbene ili bračne zajednice, koja ima svoj izvor u Bogu stvoritelju, za kršćane je trajni sakrament i ima značenje pravoga zvanja s posebnim načinom života bračnih drugova. To zvanje, da bi se razvijalo i postiglo svoju punu zrelost, traži odgovarajuću i posebnu pripravu, tim više što brak i bračno zvanje služe dobru Crkve kao i društvene zajednice.

Brak u sebi sadrži mnoge vrijednosti, moći i sposobnosti, te je bezuvjetno potrebno te vrijednosti, moći i sposobnosti, da bi ih se čuvalo i njima služilo, u odgovarajućoj pouci i pripravi pravodobno i dobro upoznati.

Ozbiljna pouka i priprava za brak postaju u današnje vrijeme tim potrebniji ako se imaju u vidu rastakanje bračnih vrijednosti, sve učestaliji raspadi brakova i rastave bračnih drugova, a i uopće obezvrjeđivanje obitelji i širenje nemorala i seksualne slobode i razuzdanosti.

U pripravi mladih za brak primarnu ulogu imaju roditelji, a u to me na svoj način sudjeluju i odgojne i obrazovne institucije. A kad se radi o kršćanskoj ženidbi i braku, u pripremanju za ženidbu sudjeluju i pastiri duša. Oni se trebaju brinuti da vlastita crkvena zajednica pruža vjernicima pomoć kojom se ženidbeni stalež održava u kršćanskom duhu i napreduje u savršenosti, a sami su dužni pružati pouku o ženidbi, njezinoj naravi, svrsi i bitnim svojstvima te dužnostima bračnih drugova. Ta se pouka odvija u tri faze: u da ljoj, bližoj i neposrednoj pripravi, i to propovijedanjem, katehezom prilagođenom dobi djece, mladih i odraslih, uz upotrebu također sredstava društvenog priopćivanja (kan. 1063, 1o).

Priprava za ženidbu uključuje i primanje sakramenta potvrde, ako je moguće, ukoliko ona nije ranije primljena, a da bi se sakrament ženidbe primio plodonosno, zaručnicima treba preporučiti da prije ženidbe pristupe također sakramentu pokore i presvete euharistije (kan. 1065, § 1-2).

Na koncu, prije sklapanja ženidbe mora se obaviti tzv. zaručnički ispit, čija je svrha da se utvrdi da ne postoji ništa što bi priječilo valjano i dopušteno sklapanje ženidbe (kan. 1066). Taj ispit obavlja vlastiti župnik, a ako ga obavi netko drugi, o tome treba obavijestiti župnika (kan. 1070).

U svrhu otkrivanja postoji li kakva smetnja za ženidbu, obavljaju se također ženidbeni oglasi. Na biskupske konferencije spada da odrede što je potrebno u pogledu zaručničkog ispita, a također i načina oglašavanja ženidbi na vlastitom području. Kod nas je biskupska konferencija sastavila obrazac koji služi za zaručnički ispit, a odredila je da se ženidbeni oglas obavlja jedanput, i da može biti kako usmeno tako i pismeno.

Redoviti kanonski oblik sklapanja ženidbe, i kada je on obvezatan

Katolici svoju ženidbenu privolu trebaju izraziti riječima, a ako ne mogu govoriti, onda znakovima koji isto znače (kan. 1104, § 2). Sklapanje ženidbe se vrši valjano po kanonskom obliku, tj. pred ovlaštenim posvećenim službenikom, a to su mjesni ordinarij i župnik, ili svećenik i đakon koje mjesni ordinarij ili župnik ovlasti, i pred još dva svjedoka (kan. 1108, § 1). A tamo gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup, s dopuštenjem Svete Stolice, može odrediti i ovlastiti prikladnog laika da sudjeluje u sklapanju ženidbi (kan. 1112, § 1-2).

Taj redoviti kanonski oblik ženidbe treba obdržavati kad su oboje zaručnika kršteni i pripadaju Katoličkoj crkvi, ali također i kad Katoličkoj crkvi pripada samo jedno od njih (kan. 1117). U ovom drugom slučaju, kako ćemo kasnije vidjeti, moguće je dobiti oprost od kanonskog oblika ako ženidbu sklapa katolička stranka s nekatoličkom, bila ona krštena ili nekrštena.

Mjesto sklapanja ženidbe u kanonskom obliku

Iako svaki mjesni ordinarij i svaki župnik imaju vlast i valjano sudjeluju u sklapanju svake ženidbe na svom području, ipak ženidbe treba sklapati u vlastitoj župi u kojoj stranke, ili jedna od njih, imaju prebivalište ili boravište, a mogu je sklopiti i u župi u kojoj imaju jednomjesečni boravak. Ako se radi o lutalicama, ženidbu mogu sklopiti u župi u kojoj trenutačno borave (kan. 1115).

Ženidba između dvoje katolika sklapa se u župnoj crkvi, a mjesni ordinarij ili župnik može dozvoliti i da se sklopi u drugoj kojoj crkvi ili kapeli na području biskupije, odnosno župe (kan. 1118, § 1). Dozvolu za sklapanje ženidbe na kojem drugom prikladnom mjestu može dati mjesni ordinarij (kan. 1118, § 2).

Ženidba između katoličkog vjernika i nekrštene stranke može se sklopiti u crkvi i na drugom prikladnom mjestu, a da nije potrebno za to tražiti nikakvu dozvolu (kan. 1118, § 3).

Izvanredni oblik ženidbe u posebnim prilikama

Ljudsko pravo na ženidbu ne može biti nikomu uskraćeno samo zbog toga što ženidbu nije moguće sklopiti u propisanom redovitom kanonskom obliku. Crkveno pravo zato predviđa i mogućnost sklapanja valjane ženidbe u izvanrednom kanonskom obliku, koji se sastoji u tome da se ženidbena privola na vani izrazi samo pred dva svjedoka.

Po tom obliku, ili samo pred svjedocima, ženidba se može sklopiti kad nema mogućnosti imati ili doći bez velike poteškoće do mjesnog ordinarija ili župnika, odnosno do svećenika ili đakona kojeg jedan od njih ovlasti, a radi se o smrtnoj pogibelji, ili se razborito predviđa da kroz mjesec dana neće biti prilike za sklapanje ženidbe u redovitom kanonskom obliku (kan. 1116, § 1).

Mješovite ženidbe ili ženidbe katolika s krštenim nekatolicima

Skladan život u braku moguće je ostvariti ako supružnici odgovaraju jedno drugome svojom naravi, temperamentom, karakternim crtama, odgojem i izobrazbom, svjetonazorom i drugim osobnim svojstvima i karakteristikama, među koje treba ubrojiti osobito vjerske osjećaje i osvjedočenje. Zato Katolička crkva naglašava važnost i poželjnost da bračni drugovi ispovijedaju istu katoličku vjeru i da pripadaju Katoličkoj crkvi, te odvraća vjernike od sklapanja, odnosno zabranjuje sklapanje tzv. mješovitih ženidbi, ili ženidbi katolika s osobama koje pripadaju Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nije u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom (kan. 1124), a to znači s krštenim nekatolicima pravoslavnih Crkava i s pripadnicima odijeljenih zapadnih kršćanskih crkvenih zajednica.

a) Dopuštenje za sklapanje mješovitih ženidbi

Mješovite ženidbe su valjane ukoliko su ispunjeni svi uvjeti koji se inače pravom traže za valjanost svake ženidbe, a da bi se sklapa nje obavilo i dopušteno, treba od mjerodavne crkvene vlasti, a to je mjesni ordinarij, dobiti dopuštenje. A takvo dopuštenje se daje ako postoji opravdan i razborit razlog i pošto se ispune sljedeći uvjeti:

1. katolička stranka treba izjaviti da je spremna ukloniti od sebe pogibelj otpada od vjere te obećati da će učiniti sve što bude u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgajaju u Katoličkoj crkvi;

2. o obećanju koje je dala katolička stranka treba obavijestiti drugu, nekatoličku stranku;

3. obje stranke treba poučiti o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, i nijedna od njih ne smije ih isključiti (kan. 1125).

Biskupskim konferencijama se prepušta da odrede na koji način će se tražena izjava i obećanje davati, i kako će se nekatoličku stranku obavijestiti o obećanju katoličke stranke (kan. 1126). Kod nas je nekadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije odredila, a kasnije su to Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine obnovile za svoja područja, da se spomenuta izjava i obećanje daju napismeno, a i da župnik napismeno zasvjedoči da je nekatolička stranka obaviještena o čemu je potrebno.

b) Oblik i mjesto sklapanja mješovitih ženidbi

Iz onoga što je već ranije rečeno slijedi da mješovite ženidbe treba sklapati u kanonskom obliku, dakle pred posvećenim ili ovlaštenim službenikom u Katoličkoj crkvi. Može se, međutim, ženidba katoličke stranke s nekatoličkom strankom istočnog obreda ili s pripadnikom Pravoslavne crkve sklopiti valjano pred posvećenim službenikom Pravoslavne crkve, uz obdržavanje ostaloga što za valjanost ženidbe po pravu treba obdražavati (kan. 1127, § 1). A da bi to sklapanje ženidbe bilo i dopušteno a ne samo valjano, ako obdržavanju kanonskog oblika stoje velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke  i ima pravo u pojedinačnim slučajevima dati oprost od redovitog kanonskog oblika koji vrijedi u Katoličkoj crkvi (kan. 1127, § 2).

I ženidbe katolika s krštenim nekatolicima se sklapaju u župnoj crkvi, a s dopuštenjem mjesnog ordinarija ili župnika mogu se sklopiti i u drugoj crkvi ili kapeli, a ako mjesni ordinarij dopusti, mogu se sklopiti i na drugom prikladnom mjestu (kan. 1118, § 1-2).

Ženidbe katolika s nekrštenim osobama

Budući da se kod ženidbi katolika s nekrštenim osobama ne radi o jednostavnoj crkvenoj zabrani, nego o ženidbenoj zapreci različitosti vjere, za valjano sklapanje takve ženidbe mora se od mjesnog ordinarija dobiti oprost od zapreke. Za dobivanje oprosta traži se opravdan i razuman razlog, a moraju se ispuniti i uvjeti koji se traže i za dopuštenje mješovitih ženidbi (kan. 1129), o kojima je malo prije bilo riječi.

Te se ženidbe također trebaju sklapati po redovitom kanonskom obliku. A ako tome na putu stoje velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke može u pojedinačnim slučajevima dati oprost od kanonskog oblika, s tim da se za valjanost ženidbe traži da ona bude sklopljena u nekom drugom javnom obliku koji mjesni ordinarij odredi (kan. 1127, § 2). Taj drugi javni oblik može biti i civilno sklapanje ženidbe.

Ženidba katolika s nekrštenim osobama, ako se sklapa po kanonskom obliku, može se sklopiti u crkvi, bilo župnoj ili nekoj drugoj, ili na drugom prikladnom mjestu (kan. 1118, § 3).

Učinci ženidbe

Sklapanje ženidbe i uspostavljanje zajedničkog bračnog života proizvodi više različitih učinaka koji se tiču samih bračnih drugova i njihovih međusobnih odnosa, zatim njihovih odnosa prema vlastitoj djeci kao i djece prema roditeljima.

a) Uspostavljanje trajne, neraskidive i isključive ženidbene veze

Prvi i neposredni bitni učinak ženidbene privole je uspostavljanje ženidbene veze među ženidbenim drugovima, koja je po svojoj naravi trajna ili nerazrješiva te isključiva (kan. 1134). A to znači da se ona ne može raskinuti ni voljom bračnih drugova ni odlukom bilo koje ljudske vlasti, i da može postojati samo između jednoga muškarca i jedne žene.

b) Jednakost bračnih drugova

Razumljivo da su muškarci i žene općenito jednaki u pogledu svih temeljnih ljudskih prava. A između muža i žene u braku postoji potpuna jednakost, kako s obzirom na dužnosti tako i s obzirom na prava u svemu što se odnosi na zajednicu ženidbenog života (kan. 1135). Među njima, kao i uopće među muškarcima i ženama, po stoji ipak nejednakost i različitost koju traže fi ziološke i psihološke karakteristike muških i ženskih osoba, te različite funkcije koje oni obavljaju.

c) Dužnosti i prava roditelja prema djeci

Djeca koja se rađaju u braku trebaju rasti i razvijati se pod okriljem oca i majke do stupnja kad će postati sposobna za samostalan život. Prvotna je, stoga, dužnost roditelja, a i njihovo pravo, da se brinu za cjelovit odgoj djece, kako tjelesni ili fi zički tako i duhovni, kako društveni i kulturni tako i ćudoredni i vjerski, odnosno katolički (kan. 1136).

d) Zakonitost djece i pozakonjenje nezakonite djece

Redovito se zakonitom nazivaju ona djeca koja su rođena u valjanoj bračnoj zajednici, a nezakonita ona koja su rođena izvan braka ili od nevjenčanih roditelja.

Prema crkvenom pravu, zakonita su ona djeca koja su začeta ili rođena iz valjane ili iz predmnijevane ženidbe (kan. 1137). Stoga, da bi se dijete smatralo zakonitim, dovoljno je da je ono začeto od roditelja dok su bili u crkvenom braku, ili da je rođeno za trajanja braka, makar bilo začeto prije nego što su oni brak sklopili.

S obzirom na sam kanonski položaj djece, općenito se, prema crkve nom pravu, glede uživanja određenih prava i glede obveza ne pravi razlika između zakonite i nezakonite.

Dijete koje je začeto i rođeno prije sklapanja braka njegovih roditelja je nezakonito, ali postoji mogućnost da se ono pozakoni. Pozakonjuje se samim pravom, ako djetetova majka i otac zatim sklope ženidbu, a može se pozakonjenje zatražiti i dobiti također otpisom Svete Stolice (kan. 1139).

e) Očinstvo djeteta

Ako je dijete rođeno u braku, smatra se da je otac djeteta onaj s kim je djetetova majka vjenčana (kan. 1138), i očinstvo nije potrebno dokazivati. A u slučaju da bilo djetetova majka bilo njezin muž to osporavaju, mora se dokazati očitim dokazima da onaj s kim je djetetova majka vjenčana nije i otac njezina djeteta.

Otac djeteta rođenog izvan braka je onaj za koga se to može dokazati bilo suglasnim priznanjem majke i njezina partnera, bilo nekim drugim valjanim dokazom.

Život u bračnoj zajednici i rastava bračnih drugova uz trajanje ženidbene veze

Svrha ženidbe, tj. dobro bračnih drugova i rađanje i odgajanje djece, traži da supružnici žive skupa, u zajedničkoj kući ili stanu. Odatle proizlazi da ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo provoditi i čuvati zajednički život, osim kad ih od toga ispričava zakonit razlog (kan. 1151).

Zbog današnjeg načina života, privremena i djelomična odvajanja, radi službe i zaposlenja, dosta su česta i postala normalna. Ovdje nije riječ o takvim razdvajanjima supružnika, nego o potpunom prekidu bračnog života zbog određenih razloga koji uzrokuju međusobnu nepodnošljivost i nemogućnost daljnjeg ostanka u bračnoj zajednici i pod istim krovom.

Takva razdvajanja, međutim, ne povlače za sobom kidanje ženidbene veze i ne omogućuju sklapanje nove ženidbe, nego nevinom bračnom drugu daju pravo na odvojen život.

a) Rastava zbog preljuba ili brakolomstva

Kako je uzajamno potpuno sebedarivanje drugome i prihvaćanje drugoga u skladnom životu moguće samo uz čuvanje bračne vjernosti, to crkveno pravo, kao zakonit razlog za prekid zajedničkog života ili za rastavu bračnih drugova, navodi preljub ili brakolomstvo. Iako je poželjno da bračni drug oprosti preljubničkoj strani njezin postupak, ima pravo prekinuti s njom ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub, ili mu dao povoda, ili i sam također počinio preljub (kan. 1152, § 1). Preporučuje se, međutim, da nedužni bračni drug oprosti preljubničkom bračnom drugu, jer kršćanska ljubav i dobro osobito djece traže da se zajednički život ne prekida, nego da se oprosti prijestup preljuba ili brakolomstva ako se više neće ponavljati.

Ako nedužna stranka, kad dozna za nevjernost svoga bračnog sudruga, ne oprosti preljub, može od mjerodavne crkvene vlasti, a to su mjesni ordinarij ili dijecezanski sud, zatražiti odobrenje ili presudu za rastavu, te nakon toga rastavu provesti. Može ona rastavu izvršiti i svojevoljno, a potom u roku od 6 mjeseci treba kod mjerodavne vlasti pokrenuti parnicu za ozakonjenje rastave. Mjerodavna vlast će razmotriti može li se nedužni bračni drug navesti da oprosti prijestup preljuba i da ne produži rastavu trajno (kan. 1152, § 3). Ako u tome ne uspije, donijet će se odluka o rastavi.

b) Rastava zbog drugih razloga

Za rastavu ženidbenih drugova mogu postojati i drugi zakoniti razlozi. Stupajući u bračnu zajednicu, supružnici moraju biti spremni na dijeljenje zajedničke sudbine u dobru i u zlu. Ali ih se ne može obvezivati i prisiljavati da trajno podnose bol, patnje, različita zlostavljanja, ako ih u ženidbenoj zajednici jedan bračni drug nepravedno, nepotrebno i trajno nanosi drugom bračnom drugu.

Stoga, ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu, ili na drugi način čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakonit razlog da se rastavi, o čemu odluku treba donijeti mjesni ordinarij, a ako prijeti pogibelj zbog odgađanja, može se provesti i prema vlastitoj odluci (kan. 1153, § 1). U ovom drugom slučaju od mjesnog ordinarija treba naknadno zatražiti ozakonjenje rastave.

Ako dođe do rastave ženidbenih drugova, onaj tko o tome mjerodavno odlučuje treba se uvijek prikladno pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece (kan. 1154), a ako bi prestao postojati razlog rastave, treba ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije (kan. 1153, § 2).

(Dio osmog poglavlja knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Dio osmog poglavlja, koji govori o sakramentima, podijeljen po podnaslovima, može se vidjeti OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)