Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Vjernici u posvetiteljskoj službi Crkve - sakrament potvrde

VIII. POGLAVLJE:
VJERNICI U POSVETITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE

(...)

SAKRAMENT POTVRDE

Potvrda ili krizma je jedan od sakramenata po kojem se, nakon kršte nja, nastavlja pristup u potpuno kršćanstvo. Tim sakramentom se, kako kaže Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, a ponavlja i Zakonik kanonskog prava, krštenici obogaćuju darom Duha Svetoga i savršenije povezuju s Crkvom, te se jače i čvršće obvezuju da riječju i djelom budu Kristovi svjedoci i da šire i brane vjeru (LG 11; kan. 879).

Sakramentom potvrde utiskuje se neizbrisivi biljeg i njime se ta kođer obilježava ili označava da krizmanik darom Duha Svetoga pri pada Kristu. Stoga se podjeljuje samo jednom, kao i sakrament krštenja.

 

Komu se potvrda ili krizma podjeljuje?

Sakrament potvrde ili krizme može se podijeliti svakoj krštenoj osobi koja još nije primila taj sakrament. A za podjeljivanje tog sa kramenta traži se odgovarajuća priprava, što u redovitim prilikama znači da je krizmanik dovoljno poučen u vjeri, o čemu brigu trebaju voditi roditelji i osobito župnik, te da je pravo raspoložen i da je sposoban obnoviti krsna obećanja (kan. 889, § 2). Da sakrament bude učinkovit, potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Zato se prije krizme ili potvrde traži da krizmanik pristupi sakramentu ispovijedi ili pokore.

Potvrdi treba pristupiti u prikladno vrijeme i primiti je pravodobno (kan. 890), a to znači kad vjernik stekne moć rasuđivanja, dakle s najmanje sedam godina. Biskupske konferencije mogu odrediti drugu, višu dob (kan. 891). Kod nas je biskupska konferencija odredila da se sakrament potvrde redovito ne dijeli vjernicima prije dvanaeste godine života, a da priprava bude najmanje četiri godine redovitog vjeronauka. Ostavljena je i mogućnost da pojedini biskupi odrede za svoje područje višu dob i dulju vjeronaučnu pripravu.

Obveza primanja sakramenta potvrde nije vezana samo uz navedenu dob djetinjstva. Ona ostaje i dalje, stoga ne treba zanemariti ili propustiti da se primi i u odrasloj dobi, ako nije primljena u djetinjstvu ili u mladosti.

Služitelj potvrde

Redoviti služitelj ili djelitelj sakramenta potvrde je biskup. On može podjeljivati potvrdu vjernicima svoje biskupije, a također i vjer nicima koji nisu njegovi podložnici, osim ako protiv toga postoji izričita zabrana njihova ordinarija (kan. 882 i 886, § 1). Svojim podložnicima može biskup podjeljivati potvrdu i na području tuđe biskupije, a tuđim podložnicima uz barem pretpostavljeno do puštenje dotičnog dijecezanskog biskupa (kan. 886, § 2).

Ako zahtijeva potreba, dijecezanski biskup može ovlastiti i prezbitera da podjeljuju ovaj sakrament (kan. 884, § 1).

Osim biskupa, ovlast za podjeljivanje potvrde ima po pravu prezbiter koji snagom službe ili naloga dijecezanskog biskupa krsti nekoga tko je prešao dob djetinjstva (navršio 7 godina), ili koji nekoga već krštenog prima u potpuno zajedništvo Katoličke crkve (kan. 883, 2o). A u smrtnoj pogibelji potvrdu može podijeliti župnik, a i svaki prezbiter (kan. 883, 3o).

Način i mjesto podjeljivanja sakramenta potvrde

Sakrament potvrde se podjeljuje pomazanjem posvećenim krizmenim uljem na čelu krizmanika i polaganjem ruku na njegovu glavu, uz izgovaranje riječi propisanih u obrednim bogoslužnim knjigama (kan. 880, § 1), a te riječi su: “Primi pečat dara Duha Svetoga”.

Preporučuje se da slavljenje sakramenta potvrde bude u crkvi, i za vrijeme svete mise, ali zbog opravdanog i razumnog razloga može se slaviti i izvan mise, te na svakom doličnom mjestu (kan. 881). Opravdan i razuman razlog za podjeljivanje potvrde izvan mise ne bi bio da se izbjegne dužina slavlja, ili komoditet djelitelja potvrde, odnosno krizmanika i vjernika koji u slavlju sudjeluju. Izvan crkve, u nekom drugom doličnom prostoru ili na otvorenome, potvrda se može podjeljivati kad ima puno krizmanika i velik skup vjernika.

Kumovi potvrđenika ili krizmanika

Potvrđenik, ako je moguće, treba imati kuma, ali se sakrament može podijeliti i bez njega. Dužnost kuma je brinuti se da se vjernik koji je primio sakrament potvrde ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze skopčane s tim sakramentom (kan. 892).

Što je rečeno o uvjetima da netko bude uzet za kuma na krštenju, vrijedi i za kuma kod krizme ili potvrde (kan. 893, § 1), a preporučuje se da i na potvrdi bude kum onaj tko je to bio i dužnost preuzeo i na krštenju (kan. 893, § 2).

Dokazivanje i ubilježba potvrde

Službena isprava o tome da je nekom podijeljen sakrament potvrde izdaje se na temelju ubilježbe u knjigu potvrđenih biskupske kurije, odnosno u odgovarajuću knjigu koja se, prema odredbi biskupske konferencije ili dijecezanskog biskupa, čuva u župnom uredu ili u arhivu. U te knjige upisuju se imena potvrđenih, služitelja potvrde, roditelja i kumova potvrđenika, te mjesto i dan podijeljene potvrde (kan. 895).

Ako nije moguće imati službenu ispravu, a potrebno je dokazati da je netko primio sakrament potvrde, dovoljna je izjava jednog sasvim besprijekornog svjedoka ili zakletva samog krizmanika, ako je sakrament primio u odrasloj dobi (kan. 894 i 876). Dokazivanju pomoću svjedoka pribjegava se kad nije moguće podjeljivanje potvrde dokazati pomoću vjerodostojne isprave.

(Dio osmog poglavlja knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Dio osmog poglavlja, koji govori o sakramentima, podijeljen po podnaslovima, može se vidjeti OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)