VIII. POGLAVLJE:
VJERNICI U POSVETITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE
(...)
SAKRAMENT BOLESNIČKOG POMAZANJA
Sakramentom bolesničkog pomazanja i molitvom svećenika, kako kaže Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, a skraćeno ponavlja i Zakonik kanonskog prava, cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi (LG 11; kan. 998). Rimski obrednik bolesničkog pomazanja opširnije naznačuje učinke sakramenta pa kaže: “Ovaj sakrament daje bolesnomu milost Duha Svetoga, koja pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjeskobe smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se protiv njih i boriti, pače da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje” (Red bolesničkog pomazanja, prethodne napomene, br. 6).
Primatelji bolesničkog pomazanja
Sakrament se podjeljuje krštenim osobama, općenito samo krštenima u Katoličkoj crkvi. Može se podijeliti vjerniku koji je stekao sposobnost da se služi razumom, a to znači da je navršio dob od 7 godina, i koji se počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti (kan. 1004, § 1).
Za podjeljivanje, odnosno primanje bolesničkog pomazanja, ne traži se da je nastupilo teško stanje bolesnika, još manje da se nalazi na umoru; dovoljno je da počne stanje pogibelji koje bi moglo dovesti do smrti. Pogibelj može proizlaziti od bolesti ili od duboke starosti. Dru ge vanjske pogibelji, kao npr. rat, terorističke prijetnje ili vremenske nepogode, nisu povod ili razlog za podjeljivanje sakramenta. A prije nekog kirurškog zahvata ili operacije bolesničko pomazanje se može dati bolesnome samo ako operaciju traži neko pogibeljno zlo.
Sakrament se može primiti i više puta, ako je bolesnik prizdravio pa iznova teško obolio, ili ako ga je primio na početku bolesti i pogibelj se s vremenom povećala (kan. 1004, § 2).
Briga da se sakrament pravodobno podijeli bolesnima i podjeljivanje sakramenta osobama lišenim uporabe razuma
Bližnji bolesnika, a to su njihova djeca, odnosno roditelji, bliža rodbina te oni koji se za bolesnike skrbe, i dušobrižnici (župnici, župni vikari i kapelani) dužni su pobrinuti se da bolesnici pravodobno prime i okrijepe se sakramentom bolesničkog pomazanja (kan. 1001). A podijeliti sakrament pravodobno znači podijeliti ga dok se bolesnik ili ostarjela osoba nalazi još pri svijesti, i moguće je posvijestiti joj značenje sakramenta i pripremiti je za njegovo dostojno i djelotvorno primanje.
Da bi sakrament bolesničkog pomazanja, kao i drugi sakramenti, bio plodonosan, potrebna je kod primatelja nakana da ga prime. Oni koji su pri svijesti svoju nakanu će izričito izraziti ili dati kakav znak da žele ili pristaju da im se sakrament podijeli. Osobi lišenoj uporabe razuma bolesničko pomazanje se može podijeliti ako se pretpostavlja da bi ga ona zatražila kada bi bila pri svijesti (kan. 1006). A to se pretpostavlja ili podrazumijeva za one koji su provodili kršćanski život i pokazivali volju da umru kao kršćani i katolici.
Uskraćivanje bolesničkog pomazanja
Prema odredbi Zakonika nije dopušteno podjeljivati bolesničko pomazanja onim osobama koje tvrdokorno ustraju u očitu teškom grijehu (kan. 1007). Takve se osobe, naime, ne smatraju ispravno raspoloženima za njegovo plodonosno primanje. Sakrament, dakle, treba uskratiti osobama koje tvrdokorno ili posve svjesno ustrajavaju u teškom grešnom stanju koje je u javnosti poznato. Razumljivo, ta se zabrana odnosi na one koji nisu prethodno obavili ispovijed, a u nemogućnosti ispovijedi koji nisu na vani pokazali nikakva znaka pokajanja.
Ukoliko se sumnja je li netko u teškom grijehu, je li to javno poznato, i ustrajava li u njemu tvrdokorno ili svjesno, bolesničko pomazanje bi se moglo podijeliti.
Služitelj sakramenta bolesničkog pomazanja
Bolesničko pomazanje može valjano podijeliti samo svećenik, i to svaki (kan. 1003, § 1). Ali je dužnost i pravo svećenika koji vrše dušobrižništvo (župnici, župni vikari, kapelani) podjeljivati ga vjernicima povjerenim njihovoj pastoralnoj službi (kan. 1003, § 2). Kad postoji opravdan razlog, npr. nema ili je teško doći do dušobrižnika na kojeg spada podjeljivanje sakramenta, ili bolesnik želi bolesničko pomazanje primiti od svećenika s kojim je tješnje vezan, dopušteno je svakom svećeniku, odnosno određenom svećeniku, podijeliti nekom bolesniku sakrament bolesničkog pomazanja s barem pretpostavljenim pristankom njegova dušobrižnika (kan. 1003, § 2).
O mogućnosti primanja bolesničkog pomazanja u Pravoslavnoj crkvi, kao i podjeljivanja tog sakramenta pravoslavnim vjernicima u Katoličkoj crkvi bit će riječi kasnije.
(Dio osmog poglavlja knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Dio osmog poglavlja, koji govori o sakramentima, podijeljen po podnaslovima, može se vidjeti OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)