Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Vjernici u posvetiteljskoj službi Crkve - sakrament pokore

VIII. POGLAVLJE:
VJERNICI U POSVETITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE

(...)

SAKRAMENT POKORE ILI POMIRENJA – ISPOVIJEDI

Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, htio je da njegova Crkva, sna gom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svo jih članova. To se postiže pomoću sakramenata ozdravljenja: sakramenta pokore i bolesničkog pomazanja.

O sakramentu pokore, koji se naziva i sakrament obraćenja, pomirenja, oproštenja, a najčešće sakrament ispovijedi, o njegovim bitnim elementima i učincima Zakonik kanonskog prava kaže: U sakramentu pokore vjernici, ispovjedivši grijehe zakonitom služitelju, kajući se za njih i stvorivši odluku da će se popraviti, po odrješenju toga služitelja dobivaju od Boga oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, i ujedno se izmiruju s Crkvom koju su griješeći ranili (kan. 659).

Navedena odredba, bogata sadržajem, kao specifi čnost sakramenta navodi opraštanje grijeha. A taj sakrament opraštanja ima svoju tipičnu strukturu: ispovijedanje grijeha zakonitom služitelju; kajanje za počinjene grijehe, koje uključuje odluku o popravljanju i davanju zadovoljštine; i odrješenje zakonitog služitelja, tj. svećenika koji je ovlašten za ispovijedanje. Tim se odrješenjem brišu grijesi i uspostavlja pomirenje s Bogom, komu je grijesima nanesena teška uvreda, a isto tako se pomiruje i s Crkvom, koja je ranjena grijehom svoga člana.

Slavljenje sakramenta pokore ili ispovijedi u redovitim prilikama

Redoviti način na koji se vjernik koji je svjestan teškog grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom jest individualna i cjelovita ispovijed. Samo fi zička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi, i u tom slučaju pomirenje je moguće postići i na druge načine (kan. 960), koje ćemo kasnije naznačiti.

Kad se određuje da ispovijed mora biti individualna, to znači da u ispovijedi nikoga ne može zamijeniti netko drugi, i da se mora odvijati ili dogoditi u neposrednoj osobnoj povezanosti zakonitog služitelja ispovijedi ili ispovjednika i vjernika koji se želi ispovjediti.

A da mora biti cjelovita, znači da se moraju kazati svi teški grijesi koje je netko počinio, ili barem oni teški grijesi kojih je pokornik postao svjestan nakon pomno obavljenog ispita savjesti. O tome će malo kasnije biti još riječi.

Grijesi se redovito ispovijedaju glasom, pa se takva ispovijed uobičajeno naziva ‘ispovijed na uho’, ali nema nikakve zapreke i da se vlastiti grijesi priopće ispovjedniku napisani, a to će se činiti osobito ako je osoba koja se ispovijeda nijema.

Individualnoj i cjelovitoj ispovijedi grijeha treba odgovarati odrješenje od strane svećenika komu su grijesi ispovjeđeni. Ne može odrješenja dati netko drugi.

Mjesto ispovijedanja

Slavljenje sakramenta pokore ili ispovijedi je bogoslužni čin, pa je stoga vlastito mjesto za sakramentalno ispovijedanje crkva ili kapela (kan. 964, § 1). Ne isključuje se, međutim, mogućnost da se ispovijed obavi i izvan crkve ili kapele, ali treba svakako biti na doličnu mjestu. To biva osobito prigodom velikih vjerničkih skupova na bogoslužnim slavljima, kad velik broj vjernika i hodočasnika želi pristupiti sakramentima svete ispovijedi i pričesti, a to nije moguće obaviti u crkvi ili svetištu.

Uobičajene su u crkvama ili kapelama ispovjedaonice s rešetkama koje razdvajaju ispovjednika i pokornika. Iako više nema obveze da se ispovjedi obavljaju u takvim ispovjedaonicama, one se i dalje trebaju nalaziti na vidnom mjestu, da se vjernici koji to žele mogu njima poslužiti (kan. 964, § 2). Mogu postojati i drugačije ispovjedaonice, a o tome kakve će one biti odlučuje svaka biskupska konferencija za svoje područje (kan. 964, § 2). Mogu se te ispovjedaonice nalaziti na vidljivim mjestima u posebnim odvojenim prostorima unutar crk ve ili kapele, ili u odgovarajuće opremljenim prostorijama pokraj crkve.

Dušobrižnička dužnost ispovijedanja i sloboda u izboru ispovjednika

Vjerničkom pravu na primanje sakramenata odgovara obveza po svećenih služitelja, osobito dušobrižnika, da vjernicima dijele sakramente, ili da im omoguće pristupanje sakramentima kad ih prikladno mole. To osobito vrijedi za sakrament pokore ili ispovijedi kojim se od Boga dobiva oproštenje grijeha.

Ovlast ispovijedanja, bilo da je nadležna crkvena vlast daje određenom svećeniku posebnim aktom ili odlukom, ili je neki svećenik dobiva po samom pravu, postavljanjem na određenu dušobrižničku službu, podjeljuje se radi duhovnog dobra vjernika. Stoga su svećenici koji imaju ispovjednu ovlast, prvenstveno oni kojima je povjerena dušobrižnička služba, kao što su župnici i svi koji su s njima izjednačeni, zatim župni vikari i kapelani određenih ustanova, zajednica ili skupina vjernika, dužni služiti se tom ovlašću i obvezani su pružiti vjernicima koji su im povjereni, i koji to razložno mole, mogućnost ili prigodu da pristupe pojedinačnoj ispovijedi u određene dane i sate koji vjernicima odgovaraju (kan. 986, § 1). Toj obvezi su dužni udovoljavati osobno, a kad im to nije moguće, trebaju se pobrinuti da vjernicima na raspolaganju bude koji drugi ispovjednik.

Osim što je ispovijedanje redovita dužnost svećenika kojima je povjereno dušobrižništvo nad vjernicima, u hitnoj potrebi svaki je ispovjednik, tj. svećenik s ispovjednom ovlašću, obvezan ispovjediti vjernike (kan. 986, § 2). Takva hitna potreba bi bila, npr.: uskrsno vrijeme, vjernička hodočašća, slavljenje drugih sakramenata kao što su sklapanje braka ili krizma. Nadalje, vjernika koji je u smrtnoj pogibelji obvezan je ispovjediti svaki svećenik od kojega se to zatraži (kan. 986, § 2), ako i nema ispovjedne ovlasti, jer se ona u takvim slučajevima dobiva po samom pravu.

Dok je, s jedne strane, obveza svećenika s dušobrižničkom službom da budu na raspolaganju za ispovijedanje vjernika koji su povjereni njihovoj brizi, s druge strane, svakom je vjerniku slobodno da pristupi na ispovijed i da ispovjedi svoje grijehe svakom zakonito odobrenom ispovjedniku, odnosno svećeniku koji ima ovlast za is povijedanje (kan. 991).

Kako ćemo kasnije vidjeti, pod određenim uvjetima katolički vjernici se mogu ispovjediti i kod nekatoličkih posvećenih službenika Crkve u kojoj je sakrament pokore valjan, npr. kod pravoslavnog svećenika.

Pokornikovo raspoloženje za ispovijed i grijesi koje treba ispovjediti

Sakrament pokore ili pomirenja ne može se dostojno i učinkovito slaviti ako pokornik nije ispravno raspoložen. U biti je potrebno takvo raspoloženje koje znači obraćenje i povratak Bogu, a to uključuje iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenih grijeha i stvaranje odluke o popravku (kan. 987). To žaljenje i odluka povlače za sobom također spremnost da se nadoknadi šteta, ako je komu nanesena, i da se ukloni sablazan ako je prouzročena. Samo s takvim duhovnim raspoloženjem vjernik može primiti spasonosni lijek sakramenta pokore, odnosno sakrament za pokornika postaje spasonosan.

Ranije smo kazali da je individualna i cjelovita ispovijed jedini redoviti način za postizanje oproštenja grijeha. A to konkretno znači da je vjernik obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju, počinjene poslije krštenja, koji još nisu izravno otpušteni snagom vlasti koju je Krist dao posvećenim služiteljima pokore u Crkvi, ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je pokornik postao svjestan nakon pomna ispitivanja savjesti (kan. 988, § 1).

Obveza je da se ispovjede grijesi počinjeni poslije krštenja, a koji nisu otpušteni izravno u sakramentalnoj ispovijedi, jer oni koji su počinjeni ranije oprošteni su u sakramentu krštenja. Dalje, predmet obveze da se ispovjede su samo teški grijesi, dok se oproštenje lakih grijeha može zadobiti pokajanjem. Makar da nije nužno, vjernicima se ipak preporučuje da ispovijedaju i lake grijehe (kan. 988, § 2).

Treba ispovjediti sve počinjene teške grijehe po vrsti, što znači da nije dovoljno reći teško sam griješio/la ili teško sam Boga uvrijedio/la, nego treba kazati kakvim je činom ili na koji je način grijeh počinjen i Bogu nanesena uvreda. Ako je isti grijeh više puta po činjen, treba također reći koliko puta se to dogodilo.

Kad je riječ o cjelovitosti ispovijedi, treba razlikovati materijalnu i formalnu cjelovitost. Ispovijed je materijalno cjelovita kad se is povjede uistinu svi teški grijesi po vrsti i broju koji su počinjeni poslije krštenja, odnosno od posljednje ispovijedi.

Može se, međutim, dogoditi da zbog različitih razloga ispovijed ne bude materijalno cjelovita. Tako zaborav često može biti razlogom da pokornik u ispovijedi ispusti neki grijeh koji bi trebalo ispovjediti. Može također postojati nemogućnost za materijalno cjelovitu ispovijed, bilo da se radi o nemogućnosti fi zičkoj ili o moralnoj. Fizička bi nemogućnost za materijalno cjelovitu ispovijed bila, npr., kad je pokornik nijem ili teško bolestan, pa ne može nikako govoriti ili ne može govoriti koliko bi bilo potrebno da iznese sve svoje grijehe; ili kad nastupi kakva neposredna pogibelj i nema vremena za ispovijedanje svih grijeha. A o moralnoj nemogućnosti za materijalno cjelovitu ispovijed bi se radilo, npr., kad netko obavlja ispovijed pred svećenikom s kojim je posebno vezan, pa mu je naročito teško i neugodno pred njim iznijeti neki svoj grijeh.

Ispovijed treba biti materijalno cjelovita, ali ako to nije moguće, uvijek mora biti cjelovita barem formalno. Ako se dogodi da pokornik ne kaže na ispovijedi neki grijeh jer ga je zaboravio, ili jer u ispovijedi, u dobroj vjeri, nije mogao reći ispovjedniku neki grijeh, ispovjeđeni grijesi se opraštaju izravno, a grijeh koji je ispušten oprašta se neizravno. Za valjanost i učinkovitost ispovijedi dovoljno je da ona bude formalno cjelovita. Takva cjelovitost može postojati također, ako, u krajnjem slučaju, ne bi ispovjedniku bio iznesen nijedan teški grijeh, kao što se može dogoditi, npr., na samrti bolesnika. Za formal no cjelovitu ispovijed u tom slučaju bilo bi dovoljno očitovanje pokornika da je grešnik koji se kaje i traži od Boga oproštenje preko služitelja Crkve svih svojih grijeha.

Kod neizravno oproštenog grijeha ostaje obveza da ga se ispovjedi kasnije, ako ga se sjeti, odnosno da prešućeni grijeh ispovjedi drugom zgodom ili drugom ispovjedniku kad mu se pruži prigoda, te da i za te grijehe dobije izravno otpuštenje.

Ako netko iz zloće izostavi u ispovijedi neki teški grijeh, u tom slučaju mu se ne opraštaju ni grijesi koje je ispovjedio.

Ispravno raspoloženje pokornika uključuje i njegovo kajanje, tj. bol duše i osudu počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti, kako tu mači Katekizam Katoličke Crkve (br. 1451), preuzimajući nauk Tridentskog sabora. Kajanje se naziva ‘nesavršeno’ kad nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (KKC, br. 1453), i takvo je kajanje dovoljno da se u sakramentu ispovijedi oproste grijesi koji su ispovjeđeni.

Obveza godišnje ispovijedi

Kršćanin koji je svjestan teškog grijeha i svoga grešnog stanja, trebao bi čim prije u sakramentu ispovijedi tražiti odrješenje i milost oproštenja grijeha te se pomiriti s Bogom i Crkvom. Kao što smo već vidjeli, treba pristupiti sakramentu ispovijedi svaki put kad netko želi primiti svetu pričest, a svjestan je teškoga grijeha. A najmanje što je sva ki vjernik obve zan učiniti, kad dođe u godine rasuđivanja, jest da ba rem jedanput godišnje iskreno ispovijedi svoje teške grijehe (kan. 989).

Obveza ispovijedi, dakle, postoji za one koji su došli do dovoljne uporabe razuma, a takvim se smatraju svi koji su navršili 7 godina života, ako su počinili kakav teški grijeh. Toj obvezi je moguće udovoljiti ili je ispuniti u bilo koje doba godine, osim ako nije nužno obaviti ispovijed prije pristupanja pričesti, koju treba primiti u uskrsno vrijeme.

Obveza čuvanja ispovjedne tajne

U ispovijedi svećenik je samo služitelj, posrednik preko kojega Bog djeluje, i pokornik svoje grijehe, ustvari, ispovijeda ili očituje pred Bogom i Bog oprašta grijehe. Stoga ono što se u ispovijedi iz nese svećeniku pripada božanskoj sferi i zaštićeno je nepovredivim sakramentalnim pečatom i vezano tajnom koju nikada nije dopušteno povrijediti. Stoga ispovjednik ne smije ni riječima, ni na bilo koji drugi način, ni zbog bilo kojeg razloga, nikako odati što je u ispovijedi od pokornika doznao (kan. 983, § 1).

Materija sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne su svi grijesi teški i laki, iz prošlosti ili aktualni, pokornika ili nekoga drugog, koje je pokornik otkrio u ispovijedi. Koliko je ta obveza teška pokazuje i najteža kazna izopćenja u koju ispovjednik smjesta upada ako izravno povrijedi ispovjednu tajnu, a od koje je odrješenje pridržano Apostolskoj Stolici (usp. kan. 1388, § 1).

Čuvanje ispovjedne tajne, međutim, ne obvezuje samo ispovjednika. Nju su obvezni čuvati i svi drugi, dakle i obični vjernici, do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o nečijim grijesima (kan. 984, § 2). Moguće je, npr., da netko namjerno prisluškuje ispovijedanje, ili da se do takvog znanja dođe kad netko na neprikladnom mjesto previše glasno ispovijeda svoje grijehe, ili govori o tuđim grijesima, a drugi također čekaju na ispovijed. Obveza čuvanja ispovjedne tajne je i za te osobe teška, iako ne kao za ispovjednika, pa je predviđeno da ih treba kazniti pravednom kaznom, ne isključujući ni udaranje kaznom izopćenja (kan. 1388, § 2).

Drugi načini pomirenja i podjeljivanje skupnog odrješenja bez prethodne pojedinačne ispovijedi

Kad nema mogućnosti za pristupanje na individualnu ispovijed ovlaštenom svećeniku, oproštenje grijeha i pomirenje s Bogom se može postići i na druge načine (kan. 960). Prvi od tih načina je kajanje koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, a ne iz straha za vlastito dobro, ili od vječne propasti i druge koje kazne. Takvo kajanje se naziva ‘savršenim’, i po njemu se opraštaju laki grijesi, a postiže se i oproštenje teških grijeha ako je u njemu uključena čvrsta odluka pristupiti sakramentu ispovijedi, čim to bude moguće (KKC 1452).

A drugi, izvanredni način pomirenja, sastoji u davanju sakramentalnog općeg odrješenja većem broju osoba, a da one nisu prethodno obavile pojedinačno osobnu ispovijed svojih grijeha, nego su zajedno iz govorile obrazac opće ispovijedi, npr. onaj uobičajeni: Ispovijedam se.

Skupno odrješenje može dati svaki svećenik samo u ova dva slučaja:

1. kad prijeti smrtna pogibelj, a nema vremena da svećenik ili svećenici pojedinačno ispovjede pokornike;

2. ako je velika potreba, tj. kad je velik broj pokornika a nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika, da bi se kroz prikladno vrijeme mogle obaviti pojedinačne ispovijedi, te bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni ostati dugo bez sakramentalne milosti ili u grešnom stanju, a samim tim i bez svete pričesti (kan. 961, § 1, 1o i 2o).

Ne smatra se da je potreba dovoljno velika samo zbog velikog broja pokornika, kao što može biti na neki veliki blagdan ili prigodom hodočašća, a nije moguće imati na raspolaganju dovoljan broj svećenika (kan. 961, § 1, 2o). U tom slučaju, naime, ne moraju postojati automatski i druga dva potrebna uvjeta: tj. šteta za vjernike zato što bi bili prisiljeni ostati kroz duže vrijeme bez sakramentalne milosti ili svete pričesti, te da u tome nema krivnje samih pokornika.

Postoji li stvarno velika potreba za primjenu izvanrednog načina pokore i za skupno odrješenje pokornika sud donosi dijecezanski biskup (kan. 961, § 2).

Kod skupnog sakramentalnog odrješenja, da bi ono bilo valjano, vjernici trebaju biti pravo raspoloženi, kao i kod pojedinačne ispovjedi, te istodobno donijeti odluku da će u prikladnom vremenu, prvom prigodom, obaviti pojedinačnu ispovijed svojih teških grijeha koje u tom trenutku nisu u mogućnosti ispovjediti (kan. 962, § 1).

(Dio osmog poglavlja knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Dio osmog poglavlja, koji govori o sakramentima, podijeljen po podnaslovima, može se vidjeti OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)