XI. POGLAVLJE:
CRKVENO SUDSTVO I SUDSKI POSTUPCI
Crkva sudi vlastitim i isključivim pravom u parnicama koje se tiču duhovnih stvari i stvari povezanih s duhovnim, o povredama crkvenih zakona, te o svemu vezanom uz grijeh kad treba utvrditi krivnju i izreći crkvenu kaznu (kan. 1401). Predmet suđenja na crkvenim sudovima su potraživanje ili zaštita prava fizičkih ili pravnih osoba, ili utvrđivanje pravnih činjenica te utvrđivanje kažnjivih dijela u cilju izricanja ili proglašenja kazna (kan. 1400, § 1).
Različite vrste i stupnjevi crkvenih sudova
Rimski prvosvećenik ili papa ima u Crkvi ne samo vrhovnu zakonodavnu nego i sudbenu vlast, koju može vršiti bilo osobno bilo preko sudaca koje sam ovlasti, ili preko redovitog suda Apostolske Stolice, a to je Rimska rota, ili preko vrhovnog suda, a to je Apostolska signatura (kan. 1442, 1443 i 1445). U biskupijama sudbenu vlast ima dijecezanski biskup, a vrši je ili osobno ili preko sudskog vikara kojeg sam postavlja, ili preko sudaca koje ovlasti (kan. 391, § 2 i 1419, § 1).
Postoje različiti stupnjevi crkvenih sudova, kako pri Apostolskoj Stolici tako i na razini mjesnih Crkava. Sudske tužbe se redovito podižu i parnice pokreću na dijecezanskom ili biskupijskom sudu (kan. 1419), a s tog suda ili sa suda biskupa sufragana priziva se na sud metropolitanski, kao drugostupanjski; u parnicama koje su u prvom stupnju vođene pred metropolitanskim sudom priziv se ulaže na sud sufragane biskupije kojeg je metropolit, s odobrenjem Apostolske Stolice, za stalno odabrao (kan. 1438).
Pravo vjernika da se utječu crkvenim sudovima
Ranije smo već vidjeli da vjernici mogu na mjerodavnom crkvenom sudu tražiti ostvarivanje ili zaštitu svojih prava, i ta prava, prema pravnim normama, na sudu braniti (kan. 221, § 1); ako su pozvani na sud da budu suđeni prema propisima prava koje treba primjenjivati pravično (kan. 221, § 2); te ako u nečemu pogriješe, da ne mogu biti samovoljno kažnjavani kanonskim kaznama, nego samo uz obdržavanje zakonskih odredaba (kan. 221, § 3), bilo u pogledu samog vođenja kaznenog postupka, bilo u pogledu vrste i težine kazne.
Vjernici ta svoja prava redovito ostvaruju na dijecezanskom ili biskupijskom sudu, a svakom je vjerniku slobodno da svoj spor, bilo parnični bilo kazneni, u bilo kojem stupnju suđenja i u bilo kojem stanju parnice, podnese na suđenje Apostolskoj Stolci (kan. 1417, § 1).
Stranke u parnici
Vidjeli smo ranije da čovjek postaje osobom ili subjektom prava samo krštenjem, i da je služenje pravima u Crkvi uvjetovano punim crkvenim zajedništvom. Što se tiče prava na sudsku zaštitu, od tog općeg načela se odstupa, tako da na crkvenom sudu može kao tužitelj nastupiti svatko, bio kršten ili nekršten (kan. 1476). U nekim parnicama, npr. ženidbenim, i nekršteni može biti tužena stranka radi predmeta koji je u nadležnosti Crkve. Svatko može na sudu nastupati osobno, ili sebi postaviti zastupnika, a također i odvjetnika, koji moraju biti na dobru glasu, a odvjetnik mora biti katolik osim ako dijecezanski biskup dopusti drukčije, te doktor kanonskog prava ili inače doista stručan i odobren od biskupa (kan. 1481 i 1483).
U kaznenom suđenju tužena stranka mora uvijek imati odvjetnika, bilo da ga sama postavi ili joj ga dodijeli sudac (kan. 1481, § 2). Maloljetnici do navršenih 18 godina i oni koji nisu sposobni služiti se razumom mogu na sudu nastupiti samo preko svojih roditelja ili zaštitnika i skrbnika (kan. 1478, § 1).
Sudački pravorijeci i pobijanje presuda
Svaki sudski spor treba razriješiti presudom, a za izricanje bilo koje presude zahtijeva se da sudac ima moralnu sigurnost o stvari koju rješava; ta se sigurnost mora temeljiti ili proizlaziti iz vjerodostojnih spisa i dokaza. Ako sudac ne može steći takvu sigurnost, mora izjaviti da nije utvrđeno pravo tužitelja, te tuženoga osloboditi (kan. 1608).
Stranka koja je nezadovoljna sudskom presudom ili se smatra oštećenom, odnosno promicatelj pravde i branitelj veze, kad sudjeluju u vođenju parnice, imaju pravo na pobijanje presude. To se može učiniti podizanjem tzv. ništavne žalbe protiv presude i ulaganjem priziva na sud višeg stupnja (kan. 1621, 1626, § 1 i kan. 1628).
Presuda se smatra pravomoćnom ako između istih stranaka o istom zahtjevu i zbog istog razloga zahtijevanja postoji dvostruka jednaka presuda; ako se protiv presude u iskoristivom vremenu ne uloži priziv; ako se tijek parnice prekine ili se od nje odustane u prizivnom stupnju i ako se donese konačna presuda protiv koje, prema odredbi zakona, nema mogućnosti priziva (kan. 1641).
ŽENIDBENI SUDSKI POSTUPCI
Parnice za proglašenje ništavosti ženidbe
Sakramentalne ženidbe sklopljene među krštenim osobama, ako su izvršene spolnim činom na ljudski način, ne mogu se razriješiti, i o tome se ne može pokretati sudska parnica. Ženidba, međutim, može biti sklopljena nevaljano zbog različitih razloga, i na crkvenom sudu se može pokrenuti postupak za proglašenje njezine nevaljanosti ili nepostojanja prave ženidbe.
Takvu parnicu mogu pokrenuti i dokazivati nevaljanost svoje ženidbe samo ženidbeni drugovi, a i promicatelj pravde kad je ništavost ženidbe već razglašena (kan. 1674). Za vođenje takvih parnica mjerodavni su: sud biskupije u kojoj je ženidba sklopljena; sud biskupije u kojoj tužena stranka ima prebivalište ili boravište; sud biskupije u kojoj ima prebivalište stranka tužiteljica, ako obje stranke borave na području iste biskupske konferencije i sudski vikar prebivališta tužene stranke pristane na to; sud biskupije u kojoj stvarno treba da se prikupi većina dokaza, samo ako na to pristane sudski vikar prebivališta tužene stranke (kan. 1673).
Parnice rastave ženidbenih drugova
Vidjeli smo naprijed da može doći da rastave ženidbenih drugova, a da na snazi ostaje ženidbena veza, te da se rastava može provesti zbog preljuba ili brakolomstva jednog od bračnih drugova, a također i zbog drugih razloga koji dovode u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj kojeg od ženidbenih drugova ili djecu, ili na drugi način čini zajednički život u braku osobito teškim (kan. 1152, § 1 i 1153, § 1). Ta se rastava može provesti ili ozakoniti odlukom dijecezanskog biskupa ili, ako je potrebno, sučevom presudom (kan. 1692, § 1).
Što se tiče mjerodavnosti dijecezanskog biskupa ili suda, vrijedi što je naprijed rečeno o parnici za proglašenje ništavosti ženidbe (kan. 1694).
Postupak za oprost od tvrde a neizvršene ženidbe
Sakramentalna ili tvrda i izvršena ženidba apsolutno je nerazrješiva. Ali ako nakon sklapanja ženidbe ona nije izvršena bračnim činom po sebi prikladnim za rađanje djece, takva se ženidba može razriješiti. Nakon postupka provedenog u vlastitoj biskupiji u kojem je utvrđena činjenica neizvršenosti ženidbe i postojanje opravdanog razloga da se dadne oprost, njega daje samo Rimski prvosvećenik ili papa (kan. 1698). Moliti oprost od tvrde i neizvršene ženidbe mogu samo muž i žena, ili jedno od njih (kan. 1697).
Za primanje molbe za oprost od neizvršene ženidbe mjerodavan je dijecezanski biskup moliteljeva prebivališta ili boravišta i on odlučuje o utemeljenosti molbe i pokretanju daljnjeg postupa (kan. 1699, § 1).
Vođenje odgovarajućeg postupka biskup povjerava sudu svoje ili tuđe biskupije, ili prikladnom svećeniku (kan. 1700, § 1), a nakon što je postupak proveden, biskup treba sve spise, zajedno sa svojim mišljenjem i primjedbama branitelja ženidbene veze, dostaviti Apostolskoj Stolici (kan. 1705, § 1).
Postupak u pretpostavljenoj smrti ženidbenog druga
Ženidbena veza tvrde i izvršene ženidbe razrješuje se samo smrću (usp. kan. 1141). Stoga, da bi netko tko je već bio vezan jednom ženidbom mogao sklopiti novu, mora se utvrditi da je ženidbena veza prethodne ženidbe prestala smrću njegova ženidbenog druga. Nije, međutim, uvijek moguće sa sigurnošću dokazati smrt nekoga tko je nestao, npr. u ratu, zemljotresu, poplavi, požaru, brodolomu ili drugoj kakvoj katastrofi. U takvim situacijama se pribjegava pravnom institutu tzv. pretpostavljene smrti.
Radi se o slučajevima kad nije moguće vjerodostojnim crkvenim ili građanskim ispravama dokazati nečiju smrt, pa dijecezanski biskup, na zahtjev njegova bračnog druga, izda izjavu o pretpostavljenoj smrti drugog bračnog druga (kan. 1707, § 1). Takvu izjavu dijecezanski biskup može izdati nakon provedenog sudskog postupka i određene istrage samo ako se iz iskaza svjedoka, javnog mišljenja ili pokazatelja i okolnosti stekne moralna sigurnost o smrti neke osobe. Sam nestanak, nejavljanje i odsutnost ženidbenog druga, ma kako dugotrajni bili, nisu dovoljni da se može dati takva izjava (kan. 1707, § 2).
(Jedanaesto poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)
(Jedanaesto poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)