Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Kazne i kažnjavanje u Crkvi

X. POGLAVLJE:

KAZNE I KAŽNJAVANJE U CRKVI

Crkva koja je od Krista ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, i koju je on opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva, kako kaže Drugi vatikanski sabor u Do gmatskoj konstituciji o Crkvi, a ponavlja i u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (LG 8 i 9; GS 40), ima prirođeno i vlastito pravo – kao svaka ljudska, vidljiva, u svom redu savršena i neovisna zajednici – kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama (kan. 1311). To joj je potrebno radi osiguranja provedbe svojih zakona, a time i radi zaštite prava pojedinih vjernika te promicanja i zaštite javnog reda i općeg dobra u Crkvi.

Dobra koja se kažnjavanjem uskraćuju ili oduzimaju, i svrha kažnjavanja

Kaznama u Crkvi njezini članovi bivaju lišeni određenog dobra, duhovnog ili vremenitog, ili dobra vremenitoga povezanog s duhovnim. Općenito crkvenom kaznom se netko lišava dobra koje je takve naravi da Crkva njime može raspolagati. Ona, npr., ne može raspolagati čisto unutarnjim dobrima, kao što je milost koju Bog po svojoj dobroti udjeljuje neposredno; a može raspolagati vanjskim ili mješovitim duhovnim dobrima, npr. sakramentima, koji su povjereni Crkvi da ih dijeli vjernicima. Vremenitim dobrima koja su pod njezinom vlašću Crkva slobodno raspolaže, i može kaznama svoje članove lišavati tih dobara ili im ih uskraćivati.

Kazne u Crkvi imaju višestruku svrhu. Nekima je svrha popravak osobe koja je počinila zlodjelo, i takve kazne se u crkvenom pravu nazivaju cenzurama ili popravnim kaznama; drugima je svrha obnavljanje ili popravljanje poremećenog socijalnog reda i uspostavljanje povrijeđene pravednosti, nadoknada štete i davanje zadovoljštine, te otklanjanje sablazni, i nazivaju se okajničkim ili ispaštajućim kaznama (kan. 1312, § 1).

Kaznene mjere koje Crkva primjenjuje

Cenzurama se, a tu spadaju izopćenje ili isključivanje iz vidljivog zajedništva Crkve (ekskomunikacija) i zabrana bogoslužja (interdikt), koje se mogu primijeniti na sve članove Crkve, i obustava crk ve ne vlasti ili službe (suspenzija), koja se primjenjuje samo na klerike, vjernici se lišavaju duhovnih dobara. Okajničkim kaznama članovi Crkve se lišavaju dobara vremenitih ili duhovnih.

Tko je izopćen iz Crkve njemu se zabranjuje: svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve i u bilo kojem drugom bogoštovnom obredu; slavljenje sakramenata i blagoslovina i primanje sakramenata; obavljanje bilo koje crkvene službe i zadaće ili vršenja čina upravljanja (kan. 1331, § 1). I onima koji su kažnjeni zabranom bogoslužja također se zabranjuje svako služiteljsko sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi i u drugim bogoštovnim obredima kao i slavljenje sakramenata i blagoslovina i primanje sakramenata (kan. 1332).

Okajničke kazne se uglavnom primjenjuju na klerike, i mogu biti različite, npr.: zabrana boravka u određenom mjestu ili na određenom području, ili naredba da se mora boraviti u određenom mjestu ili na određenom području; oduzimanje vlasti, službe, zadaće, prava, povlastice, ovlasti, milosti, ili zabrana služenja vlašću, pravom, povlasticom, milošću; premještaj na drugu službu; otpust iz kleričkog staleža (kan. 1336, § 1).

Uz kazne u pravom smislu, primjenjuju se također kazneni lijekovi, u što spadaju opomena, ukor i razna djela pokore. Kazneni lijekovi se primjenjuju kako bi se predusrela kažnjiva djela, a pokore ponekad u zamjenu ili za povećanje kazne u pravom smislu (kan. 1312, § 3).

Zlodjela i prekršaji koji podliježu kažnjavanju

Nekoga se kažnjava, ili se može kazniti za izvršenje djela koje je zabranjeno, ili za propust djela koje je naređeno, samo ako je zakonom ili zapovijeđu izričito određeno da prekršitelj zakona, odnosno zapovijedi upada smjesta u određenu kaznu, ili da mjerodavna vlast treba prekršitelja zakona ili zapovijedi kazniti kaznom koja je zakonom već određena, ili koju mjerodavna vlast treba odrediti (kan. 1315, § 2).

Kazniti se može nekoga samo za izvanjski prekršaj zakona ili zapovijedi, te ako je povreda zakona ili zapovijedi objektivno teška, a zlo djelo je počinjeno potpuno svjesno i namjerno, ili ako ono zbog teškog nemara nije spriječeno (kan. 1321, § 1).

Primjenjivanje kazna u Crkvi

Ako se radi o kazni u koju se zakonskom odredbom upada samim izvršenjem zlodjela, nije potrebna nikakva posebna odluka crkvene vlasti da kazna nastupi. A ako je zakonom predviđeno da kaznu treba izreći, sudski postupak za izricanje ili proglašavanje kazne treba pokrenuti samo onda kad se ne može ni bratskom opomenom ni uko rom ni drugim sredstvima pastoralne skrbi dovoljno ukloniti sablazan, uspostaviti pravednost i popraviti krivac (kan. 1341).

Kad god opravdani razlozi sprečavaju sudski postupak, ukoliko se ne radi o trajnim kaznama, ili o kaznama za koje nije izričito od re đeno da se ne mogu izricati odlukom, kazna se može izreći ili  proglasiti izvansudskom odlukom mjerodavnog crkvenog poglavara (kan. 1342, § 1-2).

Kad treba kazniti neko zlodjelo za koje je kazna zakonom ili zapovijeđu već određena, tu kaznu treba primijeniti. A kad je određeno da zlodjelo treba kazniti pravednom kaznom, prepušta se sucu ili poglavaru da odredi odgovarajuću kaznu. Ako zakon ili zapovijed daje sucu vlast da kaznu primijeni ili ne primijeni, on može, prema svojoj savjesti i razboritosti, odustati od kažnjavanja, kaznu ublažiti i mjesto nje nametnuti pokoru (kan. 1343).

Čini koje crkveno pravo tretira kao zlodjela, i kako se oni kažnjavaju

Zakonik kanonskog prava razvrstava kažnjiva djela u više skupina. Ovdje se navode samo ona zlodjela ili delikti koje mogu počiniti obi čni vjernici, te kakve se kazne ili kažnjavanje za ta zlodjela predviđaju.

a) Zlodjela protiv vjere i jedinstva Crkve:

- otpad od vjere, krivovjerje ili raskol povlače za sobom kaznu izopćenja u koju se upada samim izvršenjem kojeg od tih zlodjela (kan. 1364);

- onoga tko sudjeluje u zabranjenom zajedništvu u bogoslužju s odijeljenim kršćanima, treba kazniti pravednom kaznom (kan. 1365);

- roditelje i one koji ih zamjenjuju, ako dadnu krstiti i odgajati djecu u nekatoličkoj vjeri, treba kazniti cenzurom ili drugom pravednom kaznom (kan. 1366);

- tko obeščasti posvećene čestice bacivši ih, ili ih u svetogrdne svrhe uzme ili drži, upada u izopćenje (kan. 1367);

- tko pred crkvenom vlašću počini krivokletstvo, nešto tvrdeći ili obećavajući, treba biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1368);

- tko u javnoj predstavi ili govoru, ili u objavljenom spisu, ili slu žeći se drugim sredstvima društvenog priopćavanja, huli na Boga, ili teško vrijeđa ćudoređe, ili govori uvrede protiv vjere i Crkve, ili izaziva mržnju i prezir, treba biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1369).

b) Zlodjela protiv crkvenih vlasti i slobode Crkve:

- upotreba fi zičke sile protiv Rimskog prvosvećenika ili pape kažnjava se upadanjem u izopćenje samim izvršenje takvog čina; a ako se to učini protiv nekoga koji ima biskupski biljeg, upada se u zabranu bogoslužja; a onoga tko iz prezira prema vjeri i Crkvi, ili crkvenoj vlasti i službi, upotrijebi fi zičku silu protiv klerika ili redovničke osobe treba kazniti pravednom kaznom (kan. 1370, § 1-3);

- tko naučava nauku osuđenu od Rimskog biskupa ili općeg sabora, ili uporno odbija da prihvati nauku koju, makar da nije proglašena kao konačna, o vjeri i ćudoređu izriču bilo papa bilo biskupski zbor, ili tko se ne pokorava Apostolskoj Stolici ili svom ordinariju, treba biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1371);

- javno izazivanje neprijateljstva ili mržnje protiv Apostolske Stolice ili ordinarija zbog nekog čina crkvene vlasti ili službe, ili pozivanje podložnika ne neposluh prema Apostolskoj Stolici ili ordinariju, treba biti kažnjeno zabranom bogoslužja ili nekom drugom pravednom kaznom (kan. 1373);

- tko se učlani u društvo koje rovari protiv Crkve, ili tko ta kvo društvo promiče ili vodi, treba biti kažnjen zabranom bogoslužja (kan. 1374);

- onoga tko sprečava slobodu crkvenog služenja, slobodu izbora i vršenja crkvene vlasti, ili sprečava zakonitu upotrebu posvećenih i drugih crkvenih dobara, ili zastrašuje izbornike ili izabranoga, ili nekoga tko vrši vlast ili crkveno služenje, može se kazniti pravednom kaznom (kan. 1375);

- ako netko obeščasti posvećeni predmet, pokretni ili nepokretni, treba ga kazniti pravednom kaznom (kan. 1376);

- tko otuđi crkvena dobra bez propisanog dopuštenja, ima se kazniti pravednom kaznom (kan. 1377).

c) Zlodjela protupravnog prisvajanja crkvenih služba i kažnjiva djela u njihovu vršenju:

- tko pokuša vršiti bogoslužni čin euharistijske žrtve, a nije pri mio svećenički red, upada samim činom u kaznu zabrane bogoslužja (kan. 1378, § 2, 1o);

- tko hini dijeljenje sakramenata treba biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1379);

- ako netko prima sakramente po simoniji (kupovanjem), treba ga kazniti zabranom bogoslužja (kan. 1380);

- tko god protupravno prisvoji neku crkvenu službu, treba biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1381);

- onoga tko bilo što drugome daruje ili obeća da bi taj učinio nešto nezakonito, ili propustio učiniti nešto što je dužan, a i onoga tko je takve darove ili obećanja primio, treba kazniti pravednom kaznom (kan. 1386);

- ako se povrijedi ispovjedna tajna na koju su obvezani i obični vjernici do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o grijesima, povreda tajne treba biti kažnjena pravednom kaznom, ne isključivši ni izopćenje (kan. 1388, § 2); a tko tehničkim sredstvima snima što u sakramentu ispovijedi govore ispovjednik ili pokornik, ili društvenim sredstvima priopćivanja to razglašava, upada smjesta u izopćenje;

- tko zloupotrebljava crkvenu vlast ili službu, treba biti kažnjen prema težini čina ili propusta, ne isključujući oduzimanje službe; isto tako onoga tko zbog skrivljenog nemara nezakonito obavi, ili propusti da obavi čin crkvene vlasti, služenja ili službe na štetu drugoga, treba kazniti pravednom kaznom (kan. 1389, § 1-2).

d) Zlodjela potvore i krivotvorenja:

- tko lažno crkvenom poglavaru prijavi ispovjednika za navođenje na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi, upada u zabranu bogoslužja; a ako crkvenom poglavaru podnese drugu klevetničku prijavu o nekom kažnjivom djelu ili na drugi način povrijedi dobar glas drugoga, može biti kažnjen pravednom kaznom (kan. 1390);

- tko krivotvori javnu crkvenu ispravu, ili pravu mijenja, uništava ili krije, kao i onaj tko se služi krivotvorenom ili izmijenjenom ispravom, može, prema težini kažnjivog djela, biti kažnjen pravednom kaznom; isto tako može biti kažnjen tko u javnoj crkvenoj ispravi potvrdi nešto lažno, kao i onaj tko se služi drugom kakvom krivotvorenom ili izmijenjenom ispravom u crkvenoj stvari, ili tko u javnoj crkvenoj službi potvrdi nešto lažno (kan. 1391).

e) Zlodjela protiv posebnih obveza:

- tko ne ispunjava ili krši obveze koje su mu kaznom nametnute, može biti kažnjen dodatno pravednom kaznom (kan. 1393).

f ) Zlodjela protiv ljudskog života:

- tko počini ubojstvo, silom ili prijevarom izvrši otmicu neke osobe, ili je nasilno zadržava, ili tko osakati ili teško rani čovjeka, treba biti kažnjen prema težini kažnjivog djela (kan. 1397);

- oni koji poduzmu nešto da se pobačaj izvrši, ako do učinka dođe, upadaju u kaznu izopćenja (kan. 1398).

Kažnjavanje prekršaja koje kazneni zakoni ili zapovijedi ne predviđaju

Rekli smo naprijed, i vrijedi kao opća norma, da se kaznom mogu sankcionirati prekršaji ili povrede kaznenih zakona i zapovijedi. Ipak, uz slučajeve određene u Zakoniku kanonskog prava ili u drugim crkvenim zakonima, vanjski prekršaji božanskog ili crkvenog zakona mogu se kazniti pravednom kaznom kad posebna težina prekršaja zahtijeva kažnjavanje, a prijeka potreba sili da se kazna izrekne radi predusretanja ili popravka sablazni (kan. 1399).

(Deseto poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE...  Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)