14. 05. 2010.

Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Materijalno pomaganje i doprinosi Crkvi


IX. POGLAVLJE:
MATERIJALNO POMAGANJE I DOPRINOSI CRKVI

Crkvi su potrebna vremenita ili materijalna dobra za uređivanje bogoštovlja, dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti (kan. 1254, § 2). Stoga Crkva ima prirođeno i neotuđivo pravo stjecati, posjedovati, upravljati i raspolagati vremenitim dobrima, da bi postigla svrhe koje su joj vlastite (kan. 1254, § 1).

To pravo se na razini opće Crkve ostvaruje preko Apostolske Stolice, a na nižim razinama preko mjesnih crkava ili biskupija i preko župa, kao i preko drugih javnih pravnih osoba unutar opće ili partikularnih Crkava. A neposredno vlasništvo nad tim dobrima pripada onoj pravnoj osobi u Crkvi koja ih je zakonito stekla (kan. 1256), npr. biskupiji, župi, samostanu, javnoj vjerničkoj udruzi.

Načini stjecanja vremenitih dobara u Crkvi

Vremenita dobra za potrebe Crkve mogu se stjecati na sve pravedne načine, bilo naravnog bilo pozitivnog prava, kako je to dopušteno i drugima (kan. 1259), npr. okupacijom ili za po sjednućem stvari koja ne pripada nikome, pronalaskom, priraštajem, dosjelošću; ili pravnim poslovima kao što su: kupoprodaja, oporučno nasljeđivanja, primanje darova, nametanje određenih doprinosa, naplaćivanje taksa, itd.

Doprinosi za potrebe Crkve i naknada vjernicima za poslove u Crkvi

Vjernicima je slobodno, a na to su i obvezani, svojim vremenitim dobrima pomagati Crkvu kojoj pripadaju (kan. 1260, 1262 i 222, § 1), a i Crkva ima pravo od vjernika, svojih članova, zahtijevati što joj je potrebno za vlastite svrhe (kan. 1261, §1).

Tako dijecezanski biskup ima pravo za potrebe biskupije nametnuti javnim pravnim osobama pod svojom vlašću umjeren doprinos, razmjeran njihovim prihodima; dopušteno mu je također da ostalim fizičkim i pravnim osobama, kad to traže velike potrebe, nametne izvanredan i umjeren namet (kan. 1263).

Mjesni ordinarij može narediti da se u svim crkvama i kapelama koje su otvorene i pristupačne vjernicima prikupljaju posebni milodari za određene namjene i pothvate, bilo župne, biskupijske, nacionalne ili opće (kan. 1266).

Osim darova i dobrovoljnih priloga za određene namjene, od vjernika se uzimaju i određene pristojbe za čine izvršne i sudbene vlasti (kan. 1264 i 1649), npr. za izdavanje različitih isprava, za vođenje ženidbenih parnica i donošenje presuda, ili prilozi koji se uzimaju prigodom podjeljivanja nekih sakramenata i blagoslovina. Visinu tih pristojbi ili taksa određuje dijecezanski biskup ili biskupska konferencija (kan. 1264, 848 i 952, § 1).

Dok vjernici, s jedne strane, imaju dužnost doprinositi iz svojih dobara u korist Crkve, s druge strane oni imaju pravo na dostojnu naknadu i pravednu i poštenu plaću za službu koju u Crkvi vrše i za poslove koje obavljaju (kan. 231, § 2 i 1286, 2o).

Upravljanje crkvenim vremenitim dobrima

U svakoj biskupiji, kako smo ranije vidjeli, treba biti ekonom koji upravlja biskupijskim dobrima pod vlašću biskupa. Upravitelj župnih dobara je župnik, i treba se brinuti da se tim dobrima upravlja prema odredbama prava (kan. 532), a u upravljanju mu pomaže župno ekonomsko vijeće sastavljeno od vjernika (kan. 537).

Dobrima koja pripadaju nekoj pravnoj osobi, bilo redovničkoj ustanovi, vjerničkoj udruzi ili drugoj kojoj crkvenoj ustanovi, upravlja onaj tko upravlja osobom kojoj ta dobra pripadaju, ili posebni upravitelj postavljen prema odredbama krajevnog prava ili statuta dotične pravne osobe (kan. 1279, § 1). Mogu upravitelji tih dobara biti kako klerici tako i laici, koji svoju zadaću obavljaju u ime Crkve i pridržavajući se crkvenih odredba (kan. 1282).

Upravitelji svih crkvenih dobara koja nisu izuzeta od vlasti upravljanja dijecezanskog biskupa, bili oni klerici ili laici, dužni su svake godine podnijeti račune upravljanja mjesnom ordinariju (kan. 1287, § 1). A i vjernici koji doprinose za potrebe Crkve imaju pravo znati kako se dobra koja oni daju troše. Stoga upravitelji crkvenih dobara trebaju, prema odredbama koje se utvrđuju krajevnim pravom, vjernicima podnositi izvješća ili polagati račune o dobrima koja oni daruju Crkvi (kan. 1287, § 2).

(Deveto poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE...  Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)