Sušne godine
Zemlja u Stranjanima i Matošecima, uz to što je većinom bila neplodna, obrađivana na primitivan način i đubrena samo stajskim đubrom, a i njega nije bilo dovoljno jer je bilo malo stoke, slabo je rađala. Urod je ipak najviše zavisio od vremenskih uvjeta. U sušnim godinama od ljetine, naročito kukuruza, ne bi bilo skoro ništa.
Kao veoma sušna zapamćena je godina 1950. Te godine nije bilo nikakvog uroda, pa je u godini 1951. vladala glad. Velika većina ljudi je bila i inače jako siromašna, pa se u toj godini jedva preživljavalo s malo pure, nerijetko od mekinja, sa zobenim kruhom i kravljim mlijekom, tko ga je imao. Velika je blagodat bila ako je netko mogao kupiti 10 -15 kg kukuruznog brašna u Banjoj Luci, i donijeti ga na ramenim kući, da se koji put skuha prava pura i djeca nahrane. Oni koji su malo bolje stajali, npr. u Stranjanima Marko Blažević (Tubić), Ivo Tubić, Josip Ćosić, a u Matoševcima Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, Ivo Majdandžić, Ankin, Tomo Majdandžić, Lovričin, znali su pomoći drugima, bilo da su im ponekad davali badava, ili uzajmljivali koji čanak kukuruznog brašna.
Sušna je bila i godina 1953., ali manje nego 1950., i nekako se lakše preživljavalo, valjda i zbog toga što su se neki već počeli zastalno zapošljavati u državnim poslovima, pa se za zaradu moglo nešto hrane kupiti.
Zemljotresi
Banja Luka s okolicom spada u tzv. trusna područ ja, podložna zemljotresima. Jedan snažan zemljotres, od oko 7 stepeni Merkalijeve ljestvice, desio se tako u nedjelju, 26. listopada 1969., nešto prije 17 sati, Nakon niza manjih potresa tijekom noći, u ponedjeljka, 27. listopada, u 9 sati i 11 minuta, uslijedio je na banjolučkom području katastrofalan zemljotres jačine 8,5 stepeni Merkalijeve ljestvice.
Velike štete su prouzrokovane i u Stranjanima i Matoševcima. Posebno su teže stradale zidane kuće i drugi zidani objekti. U prvo vrijeme nakon
toga ljudi su živjeli uglavnom u šupama i improviziranim skloništima od kuruzovine. Komisije su poslije izlazile na teren i klasificirale kuće prema stupnju oštećenosti, a prema tome kriteriju dobivana je od države i neka pomoć za obnovu.
Povodanj i poplava
Stranjane i Matoševce znao je zadesiti i veliki povodanj nakon obilnih kiša. Jedan takav se dogodio u ljeto 1976. Kiša je poč ela jako padati jedne večeri, i padala neprekidno cijelu noć i idući dan. Bujice vode su se slijevale s brda i uzvišenja prema nizinama i potocima, provaljivale su i odnosile putove, a koje su tekle pokraj kuća odnosile su svinjce, kokošinjce i drugo na što su nailazile. U nizine voda je nanijela panjeve i naplavila ih kamenjem i muljem. Požnjeveno žito, jer nije bilo zaštićeno, u naslonima i stogovima je zakisnulo i u klasju proklijalo, tako da ga je puno propalo.
Odlasci na sezonske poslove
Obrađivanje zemlje nije moglo osigurati dovoljno hrane za mnogočlane obitelji, pogotovo u poslijeratnim (Drugog svjetskog rata) i sušnim godinama. Zato su mnogi, muškarci i žene, pojedinačno ili grupno, odlazili na sezonski rad u druge krajeve: Muškarci su najčeš će odlazili u sječu i prorjeđivanje šuma i izvlačenje drva u šumama Psunja i Gornjih Podgradaca, a mladež u Vojvodinu i Slavoniju na okopavanje kukuruza i drugog poljoprivrednog bilja, na berbu kukuruza i vađenje šećerne repe.
Grupa Stranjančana i Matoševljana na sezonskom radu u Podravskoj Slatini
Na sječi i prorjeđivanju šuma i izvlačenju ogrjevnog i industrijskog drveta radilo se uglavnom od mjeseca listopada pa do svibnja iduće godine. Radnici su stanovali u bajtama, drvenim barakama, koje su sami podizali, a uz novčanu plaću imali su i zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
U sezoni ljetnih i jesenskih radova momci i cure su na državnim poljoprivrednim dobrima, ali i na imanjima privatnika, ostajali do jeseni, a smještaj im je bio na salašima ili u štalama.
Među cure iz naših krajeva dolazili bi momci iz obližnjih slavonskih mjesta, npr. iz Kutine i Podravske Slatine, i nije bila rijetkost da se koja cura na sezonskom radu upozna s kojim momkom iz navedenih mjesta, pa da se i uda za njega, i ostane živjeti u Slavoniji. S obzirom da se curama u Stranjanima ili Matoševcima u to vrijeme nije bilo lako ni udati, budući da su u Drugom svjetskom ratu mnogi momci izginuli, razumljivo je da su koristile priliku koja im se pružala. Majkama koje su se bojale da bi im kćeri mogle ostati neudane, Pranjić Mara, r. Marušić , žena Ive Pranjića (Vulinovca) u šali je govorila: „Ma, ne bojte se dok je Kutine i Podravske Slatine, nijedna cura neće ostati neudana. Oni primaju sve!“
Nadnice za okopavanje kukuruza i za vađenje repe plaćane su u novcu, a za branje kukuruza, kao naknadu za rad, berač i su uglavnom uzimali kukuruz u klipu, koji je željezničkim vagonima dovožen do stanice u Ramićima, a odatle je svatko svoje prevozio kući kako je znao.
Tako se kroz jedno desetljeće nakon Drugog svjetskog rata, i u sušnim godinama, kako-tako osiguravala prehrana za preživljavanje stanovništva Stranjana i Matoševaca.
Odlazilo se često raditi na poljima bez unaprijed osiguranog posla, pa se događalo da ga neki ni ne nađu, a ako je bio i dogovoren, nije bilo sigurno da će ga i dobiti. Jedan takav slučaj se desio skupini u kojoj je bio i Niko Blažević, Adžić. On, vidjevši da od berbe kukuruza te godine neće biti ništa, počeo je pjevušiti: „Mili moji, kuda koji, a ja sam kuda znam“! Skupina se te godine vratila kući razočarana i tužna.