15. 05. 2010.

Gradnja kapele u Stranjanima


Vjernici iz Stranjana i Matoševaca, zbog dosta velike udaljenosti i nedostatka bilo kakvog javnog prijevoza, teško su mogli ići redovito na misu u župnu crkvu u Barlovce, osobito stariji i djeca zimi i po lošem vremenu. Zato se počelo razmišljati i govoriti o podizanju kapele na nekom pogodnom mjestu. Matoševljani su predlagali da se ona gradi na Danlovu brdu, a Stranjančani su željeli da to bude negdje u Stranjanima. Kao najprikladniji, predlagani su Jošik Marka Pranjića, Ivinog (‘Perinog’), i brijeg Mare Pranjić, Stipine, na kojem se nalazila njezina stara kuća. Od Jošika se moralo odustati, jer je nakon rata bio oduzet i u državnom vlasništvu, a Marin brijeg nije bio pogodan za dovoz građevnog materijala, i posebno jer bi starijim osobama pristup kapeli bio težak. Mare je zatim, u dogovoru s djecom, ponudila komad zemlje uz stranjanski put, i to kao poklon. Ponuđena lokacija je bila prikladna i odmah je prihvaćena. Bilo je to negdje pred kraj šezdesetih godina minulog stoljeća, u vrijeme župnika fra Franje Josipovića.

Kako se 1969. dogodio snažan zemljotres u banjolučkom kraju, u kojem je teško oštećena i barlovačka crkva, morala se izvršiti njezina sanacija, pa se tada nije moglo pristupiti i gradnji kapele u Stranjanima. Istom je u veljači 1974., u razgovoru tadašnjeg župnika fra Duje Ljevara s Franjom Blaževićem i Slavkom Blaževićem, dogovoreno da se odmah u proljeće te godine započne s njezinom gradnjom. Tako je i bilo.

Budući da od državnih vlasti u ono vrijeme nikako nije bilo moguće dobiti propisanu građevinsku dozvolu, gradilo se i bez nje. Zbog toga su se dogovori o gradnji i potrebne pripreme s nekolicinom ljudi, prije svega s Markom Pranjić , Franjom Blažević , Slavkom Blažević, Josom Ćosić, Matom Debeljak i Markom Batković, koji su sačinjavali građevinski odbor, vršili tajno.

Kad je odlučeno da se pristupi gradnji kapele, skupljani su za nju dobrovoljni novčani prilozi bilo po kućama (što je također državnim zakonima bilo zabranjeno) bilo kod crkve u Barlovcima, i nabavljen je materijal: šljunak, cement, željezo, betonski blokovi i crijep. Sve je dovezao Mile Debeljak, Sekin, kamionom trgovine u kojoj je bio zaposlen. Na brzinu je dobrovoljnim radom iskopana zemlja za temelje, izliveni temelji i započelo zidanje kapele. Zidali su Franjo Marić i Tomo Majdandžić, a kako

je to išlo jako sporo, i uz neke probleme, građevinski odbor se pogodio s Markom Ljevar, pok. Ante, iz Petrićevca, i sa Stipom Tubi ć, pok. Ive, da oni nastave i dovrše zidanje do vijenca, nakon čega će im rad biti isplaćen.

Građu za krov su dali Franjo Blažević, Mare Pranjić, Joso Blažević i još neki koji su imali svoju šumu. Trupci su dovezeni u luku Mirka Pranjića, Perinog, u blizini mjesta na kojem se kapela gradila, i tu su ih besplatno izrezali Ilija Marković, pravoslavac, iz Bistrice, i Slavko Ljevar, Pejin. Krov je srezao Pero Brkić, pok. Ilije.

U tijeku gradnje radovi su se morali na kratko prekinuti, i prijetila je opasnost da se sve što je izgrađeno moradne porušiti. Fra Dujo je svojom snalažljivošću, i uz potajnu pomoć i savjet Vlade Markovića, iz Banje Luke (koji je radio u Op ćini na izdavanju dozvola), tu opasnost izbjegao i rušenje spriječ io. Gradnja je nastavljena i kapela je do kraja 1974. pokrivena, te su na nju postavljena željezna vrata i prozori koje je izradio Zdravko Vidović, Ilijin, iz Trna.

Kapela se mogla već krajem godine koristiti, i u njoj je slavljena prva sveta misa na Božić 1974. Za tu prigodu je od kuće Mare Pranjić, Stipine, dovedena i struja kabelom ukopanim u zemlju, i tako je struja korištena sve dok je kapela bila u uporabi, do ljeta 1995. godine. S redovitim slavljenjem misa u njoj nastavilo se u proljeće 1975., ali samo triput mjesečno, a č etvrti put, da se ne bi potpuno prekinula veza s vlastitom župom, trebalo je ići u župnu crkvu u Barlovce. Misa u kapeli u Stranjanima je uvijek bila dobro posjećivana, a dolazili su ne samo Stranjančani i Matoševljani, nego i vjernici iz Ojdanića i Orlovca, dok se u Barlovce odlazilo vrlo slabo. Zato je nakon nekog vremena župnik odlučio da se misa u Stranjanima slavi svake nedjelje i blagdana.

U gradnji kapele mnogi su sudjelovali bilo dobrovoljnim novčanim prilozima, bilo dobrovoljnim radom. Imena darovatelja župnik je bilježio i oglašavao svake nedjelje. Bilo je i onih koji su pomagali ili novčano ili na drugi način, a nisu željeli da se to zna i razglašava. Među tima treba spomenuti Iliju Pranjića, Jurinog, koji je bio član komunisti čke partije, ali je zaslužan da gradnja nije posve zaustavljena i da se mogla privesti kraju. I oni slabijeg imovinskog stanja su tražili načina kako dati svoj doprinos. Vrijedno je navesti primjer dječaka Marka Marića, sina Josipa i Jele r. Pranjić, koji je ujesen brao gljive te su njegovi roditelji novac dobiven od prodaje gljiva davali za kapelu.

Za fra Dujinog vremena, godine 1978., podignut je dobrovoljnim prilozima mještana također metalni montažni zvonik pokraj kapele, a izradio ga je Ferdo Topić, iz Orlovca. Iste godine je nabavljeno i zvono težine 50 kg, koje je platio Marko Blažević, Nikin, rodom iz Stranjana, a

koji je odselio u Australiju, dok je jaram za zvono platila Zorka Kočić-Tomić, r. Ćosić, Josipova. Kasnije je stavljena lamperija od plastičnog materijala na zidove i strop. Župnik fra Juro Šalić je 1989. uz kapelu dogradio malu sakristiju i nabavio drvene klupe.