Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Vjernici u naučiteljskoj službi Crkve

VII. POGLAVLJE:

VJERNICI U NAUČITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE

Dužnost je svih ljudi da traže istinu o Bogu i o Božjem narodu – Crkvi, te da spoznatu istinu prihvate i po njoj žive. Tome odgovara i poslanje ili zadaća Crkve, da riječ Božju naviješta i da ljude u vjeri poučava.

Uvriježeno je shvaćanje da naučiteljska služba u Crkvi spada na hijerarhiju i svete pastire. Istina, i Zakonik kanonskog prava kaže da je naviještanje Božje riječi i evanđelja za svu Crkvu zadaća Rimskog prvosvećenika i biskupskog zbora (kan. 756); za partikularne Crkve to je zadaća biskupa kojima su pojedine mjesne Crkve povjerene, zatim prezbitera koji su biskupovi suradnici; tu dužnost osobito imaju župnici i drugi kojima je povjerena briga za duše (kan. 757). Međutim, u naučiteljskoj službi Crkve sudjeluju na svoj način svi članovi Crkve.

Laici u poslanju Crkve općenito

Drugi vatikanski sabor je jedan čitav dokument – Dekret o apostolatu laika, posvetio udjelu laika ili običnih vjernika u poslanju Crkve. U njemu se kaže da laici imaju aktivni udio u životu i djelatnosti Crkve, te da je u crkvenim zajednicama njihovo sudjelovanje toliko potrebito da bez njega ni apostolat pastira u većini slučajeva ne može postići svoj puni učinak (AA 10). Ponavljajući nauk Sabora, ili se na njega oslanjajući, a koji je osim u navedenom dokumentu sadržan i razrađen također u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, kojaima jedno poglavlje o laicima (LG IV), zatim u Dekretu o pastirskoj službi biskupa (CD) i u Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve (AG), Zakonik kanonskog prava pridaje veliku važnost i otvara široke mogućnosti za sudjelovanje laika u apostolatu i cjelokupnom poslanju Crkve.

Već smo vidjeli kako Zakonik proglašava da svi kršćani trebaju pridonositi širenju božanske poruke spasenja, a za laike posebno određuje da je njihova obveza i pravo raditi na tome kako bi svi ljudi upoznali i prihvatili tu poruku (kan. 211 i kan. 225, § 1). U pogledu naviještanja evanđelja Zakonik za vjernike laike kaže da su, snagom krštenja i potvrde, svjedoci evanđeoske vijesti riječju i primjerom kršćanskog života, te da u posluživanju riječi mogu surađivati s biskupima i prezbiterima (kan. 759).

Život po evanđelju i naviještanje evanđelja riječju

Svjedočenje evanđelja temeljna je dužnost i pravo svih pripadnika Crkve, koji svoju snagu imaju u sakramentima krštenja i potvrde. Krštenjem naime čovjek biva ucijepljen u Crkvu i postaje, kako smo već vidjeli, subjektom prava i dužnosti u Crkvi (kan. 96); a sakrament potvrde savršenije krštene povezuje s Crkvom te ih jača i čvršće obvezuje da riječju i djelom budu Kristovi svjedoci i da šire i brane vjeru koju su primili (kan. 879).

Svjedočenje se vrši na dva međusobno povezana načina: riječima ili govorom, prema vlastitim mogućnostima i na način koji je nekome dostupan; te djelom ili primjerom vlastitoga života, koji mora biti su kladan evanđelju koje se navješćuje.

Jedan od posebnih načina naviještanja evanđelja je propovijedanje – govor u kojem se javno pred okupljenim narodom izlažu pitanja katoličke vjere i morala. Redovito propovijedi drže posvećeni službe nici: biskupi, prezbiteri i đakoni, i to obično u crkvenim prostorima, ali i na otvorenim i javnim mjestima. Slobodno je i običnim vjernicima, koji se za to osjećaju sposobni, da na javnim mjestima i izvan svetog mjesta u svojim govorima naviještaju Božje evanđelje. No, ne mogu samoinicijativno propovijedati na svetim mjestima ako im se to ne dopusti, a dopušta mjerodavna crkvena vlast. Zakonik određuje da se laicima, prema propisima biskupske konferencije, može dopustiti propovijedanje u crkvi ili kapeli, ali ne i držanje homilije koja je dio samog bogoslužja. Takvo dopuštenje se ne daje nekome općenito, nego ako to u određenim okolnostima traži potreba ili u pojedinim slučajevima savjetuje korist (kan. 766). Biskupska konferencija treba odrediti koje su to okolnosti, koja je potreba ili pastoralna korist da se laicima dadne dopuštenje da propovijedaju u crkvi ili oratoriju, kakva se priprava ili osobine laika traže te tko dopuštenje treba dati.

U Zakoniku se kaže da je vlastita i teška dužnost pastira duša bri nuti se za katehizaciju ili vjersku pouku kršćanskog naroda (kan. 773), te da je župnik snagom svoje službe dužan brinuti se za katehetsku izobrazbu odraslih, mladih i djece (kan. 776). Ipak, u toj važnoj zadaći neizostavnu ulogu imaju i obični vjernici. U svezi s vjerskom poukom istaknuto je da se briga za katehizaciju tiče svih članova Crkve, svakoga prema njegovu dijelu (kan. 774, § 1), a župnici da u brizi za katehetsku izobrazbu trebaju pozvati na suradnju vjernike laike, osobito stručno osposobljene vjeroučitelje ili katehete (kan. 776 i 805).

Laici mogu, s nalogom mjerodavne crkvene vlasti, biti predavači, na stavnici ili profesori bogoslovnih predmeta na katoličkim i crkvenim sveučilištima (kan. 229, § 3, i kan. 812 i 818).

Posebno se naglašava uloga i zadaća roditelja, čija je primarna dužnost i pravo da se brinu za vjerski i moralni kršćanski odgoj djece prema nauci Crkve (kan. 226, § 2; 774, § 2 i 1136). Trebaju se posebno pobrinuti da im djeca budu dobro poučena za primanje sakramenta potvrde (kan. 890) i svete pričesti (kan. 914). Tim dužnostima obvezani su i oni koji roditelje zamjenjuju i kumovi djece (kan. 872 i 892).

U evangelizaciji, propovijedanju i vjerskoj pouci mogu jednako sudjelovati svi vjernici laici, i muškarci i žene. Vjerska pouka se posebno povjerava osposobljenim vjeroučiteljima, bilo običnim vjernicima, bilo članovima redovničkih ustanova (časnim sestrama), kojima mjesni ordinarij daje kanonsko poslanje da tu službu u ime Crkve vrše u školama i odgojno-obrazovnim ustanovama različitog usmjerenja i stupnja (kan. 804 i 805).

I. KATOLIČKI ODGOJ I OBRAZOVANJE

Crkva pridaje veliku važnost odgoju i obrazovanju općenito, a naročito kršćanskom, što se vidi i iz toga da je Drugi vatikanski sabor jedan svoj dokument – Deklaraciju o kršćanskom odgoju – posvetio tome pitanju. U njemu se, na samom početku, o općem pravu na odgoj, kaže: “Svi ljudi, bilo kojeg porijekla, položaja i dobi, imaju na temelju dostojanstva svoje osobe neotuđivo pravo na odgoj koji odgovara njihovu životnom cilju, osobnoj sposobnosti, razlici spolova, i koji je prilagođen domovinskoj kulturi i predajama, te je ujedno otvoren za bratsko partnerstvo s drugim narodima radi promicanja pravog jedinstva i mira na zemlji” (GE 1). A o odgoju kršćana i specifičnom kršćanskom vjerskom odgoju u istom dokumentu stoji: "Svi kršćani, budući da su preporođenjem iz vode i Duha Svetoga postali novo stvorenje te se nazivaju i jesu sinovi Božji, imaju pravo na kršćanski odgoj. On ide samo za tim da kršćani, dok se postepeno upućuju u spoznaju misterija spasenja, postaju svakim danom sve svjesniji dara vjere što su ga primili” (GE 2). Zakonik kanonskog prava, u sklopu odredaba koje se odnose na naučiteljsku službu Crkve, donosi više odredaba o katoličkom odgoju i obrazovanju.

Potreba odgoja općenito, i katoličkoga posebno

Svaki čovjek ima neotuđivo pravo na odgoj i obrazovanje, koji služe postupnom i skladnom razvoju njegovih fi zičkih ili tjelesnih, moralnih ili ćudorednih i intelektualnih ili umnih darova i spo sobnosti. Pravi odgoj ide za cjelovitim oblikovanjem ljudske osobe, usmjerenim prema njezinoj konačnoj svrsi ili životnom cilju i istodobno prema zajedničkom dobru zajednice ili društva kojega je čovjek član i u čijem će funkcioniranju, kao odrasla osoba sudjelovati. U tom smislu i vjernici katolici imaju pravo i potrebu odgoja sukladnog s katoličkom vjerom i ćudoređem, koji ih osposobljava za provođenje dosljednog kršćanskog života i za puno uključivanje i djelatno sudjelovanje u poslanju Crkve.

Temeljno pravo svakog vjernika katolika, da primi kršćanski katolički odgoj, o kojem je bilo riječi ranije, kad se govorilo općenito o temeljnim pravima vjernika, proizlazi iz prava čovjeka na primjerenu osobnu formaciju sukladnu njegovim vjerskim načelima i nazorima.

Odgovornost roditelja i pomoć Crkve u odgajanju

Sabor u već spomenutoj Deklaraciji o kršćanskom odgoju kaže: “Budući da roditelji daju djeci život, oni imaju vrlo tešku obavezu da ih odgajaju /…/. Odgojna uloga roditelja je takve važnosti da se teško može čim drugim zamijeniti” (GE 3). U skladu s tim i Zakonik određuje da su roditelji, ili oni koji ih zamjenjuju, prvi odgojitelji svoje djece (kan. 793, § 1). Njihovo je pravo-dužnost, prije bilo koga drugog, ili prije bilo koje ustanove, da odgajaju svoju djecu. To temeljno pravo roditelja je potvrđeno i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima OUN-a odredbom koja glasi: “Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu pouke koja će se davati njihovoj djeci.” Druge osobe, kao i odgojno-obrazovne ustanove, makar bile i crkvene, mogu se smatrati pomagačima roditelja, a nikako ne mogu u odgoju roditelje posve nadomjestiti.

Ali jer su mogućnosti roditelja u odgajanju djece sužene i ograničene, bilo zbog nedovoljne njihove stručne osposobljenosti, bilo zbog manjka potrebnih sredstava za cjelovito odgajanje i stručno obra zovanje, njima je potrebna i imaju pravo tražiti pomoć šire zajednice. Katolički roditelji stoga imaju dužnost i pravo izabirati ona sred stva i ustanove pomoću kojih se, prema okolnostima mjesta, mogu prikladnije brinuti za katolički odgoj djece (kan. 793, § 1).

Dužnost i pravo odgoja, uz roditelje, na koje to prvenstveno spada, pripada Crkvi kojoj je Bog povjerio poslanje da pomaže ljudima, da bi mogli doći do punine kršćanskog života (kan. 794, § 1). Crkva pruža pomoć roditeljima u katoličkom odgajanju i obrazovanju osobito kroz vlastite škole, fakultete i druge visokoškolske ustanove bilo kojeg smjera, vrste i stupnja.

Pomoć civilnog društva u odgoju i obrazovanju

U odgajanju i izobrazbi mladih roditeljima je potrebna i pomoć civilnog društva. U tom smislu država, na koju spada da se brine za zajedničko vremenito dobro svih svojih građana, ima također stanovite dužnosti i prava. Državna vlast treba štiti i poštivati dužnosti i prava roditelja i onih koji imaju udjela u odgoju i obrazovanju, da se u tome ponašaju prema svom katoličkom uvjerenju (kan. 797).

Roditelji svoju djecu trebaju povjeravati onim školama u kojima je osiguran njihov katolički odgoj i izobrazba (kan. 798), i u izboru tih škola trebaju imati punu slobodu, a vjernici se moraju brinuti da društvena vlast, poštujući razdiobnu pravednost, i te škole zaštićuje i pomaže (kan. 797).

Kada nastojanja roditelja i drugih nisu dostatna, a poštujući njihove želje, država treba poduzimati i vlastite inicijative odgo ja i osnivati za to potrebne škole i ustanove, u kojima će se, uz uvažavanje drugih posebnosti i uz udovoljavanje drugim potrebama pluralističkog društva, voditi računa također o vjerskim nazorima katolika uključenih u odgoj i obrazovanje u tim školama i o njihovim zahtjevima i potrebama religioznog karaktera. Vjernici, stoga, trebaju nastojati da državni zakoni koji uređuju odgoj i obrazovanje mladih omoguće i njihov vjerski i ćudoredni odgoj u školama, podudarno sa savješću roditelja (kan. 799), te da se u školskim programima predvidi i vjeronauk, i da katoličku djecu i mlade u vjeronauku poučavaju katolički vjeroučitelji koje imenuje ili potvrdi mjesni ordinarij (usp. kan. 805).

II. KATOLIČKE I CRKVENE ŠKOLE, NIŽE I SREDNJE, I VISOKA UČILIŠTA

Škole, općenito, imaju vrlo važno mjesto i ulogu u odgoju i obrazovanju ljudi. Drugi vatikanski sabor u Deklaraciji o kršćanskom odgoju o značenju škole kaže: “Ona (škola) snagom svoje misije ne umorno ide za tim da izgrađuje intelektualne sposobnosti, razvija pravilno rasuđivanje, uvodi u kulturnu baštinu koja je primljena od prošlih generacija, razvija smisao za vrednote i sprema za profesionalni život. Među učenicima različitih sposobnosti i društvenog položaja škola uspostavlja prijateljski odnos i stvara raspoloživost za bolje međusobno razumijevanje” (GE 5). To je i razlog zašto Zakonik kanonskog prava potiče vjernike da veoma cijene škole koje su roditeljima glavna pomoć u vršenju njihove odgojiteljske dužnosti (kan. 796, § 1). Naglašava da roditelji trebaju imati punu slobodu u izboru škola (kan. 797), a svoju djecu trebaju povjeravati onim školama, bile one državne ili nekog drugog tipa, u kojima im je osiguran katolički odgoj, a ako to nije moguće, dužni su se pobrinuti da se njihovoj djeci potreban katolički odgoj osigura izvan škole (kan. 798).

Pouka i odgoj u katoličkim školama

Crkva ističe svoje pravo – osobito kad su državne i druge škole takve da u njima nije moguć katolički odgoj i obrazovanje – da osniva vlastite, katoličke škole bilo kojeg smjera, vrste i stupnja (kan. 800, § 1). Te škole idu za tim da formiraju uzorne osobe, sposobne da dadnu svoj puni doprinos također za izgradnju ispravnog i uređenog građanskog društva. Odgoj i izobrazba u njima trebaju biti takvi da djeci i mladeži pruže mogućnost: da skladno razvijaju vlastite osobne darove i sposobnosti, kako intelektualne i moralne, tako i fi zičke; da stječu sve savršeniji osjećaj odgovornost, tako da se mognu suočiti sa životom odvažno i uravnoteženo; da nauče ispravno se služiti slobodom, prepoznajući i poštujući također prava i dužnosti drugih; i da se pripreme za djelotvorno sudjelovanje u društvenom životu, kako bi se mogli uključiti u različite sfere ljudskog suživljenja i doprinositi porastu općeg dobra.

Razumljivo da se kod formiranja cjelovite ljudske osobe ne može ne obazirati na kršćansko poimanje života, koje uključuje određenu skalu vrednota u koje se vjeruje i prema kojima se živi i djeluje. Stoga se pod katoličkim školama podrazumijevaju one u kojima se teži za kulturnim obrazovanjem i ljudskim razvojem mladih, kao i u drugim školama, a koje vodi mjerodavna crkvena vlast ili neka crkvena javna pravna osoba, ili koje su takvima priznate od crkvene vlasti pisanom ispravom (kan. 803, § 1), a pouka i odgoj u njima se temelje na načelima katoličkog nauka. Makar škola bila katolička stvarno ili u smislu da udovoljava naprijed iznesenim kriterijima, ona se ne može nazivati katoličkom osim s pristankom mjerodavne crkvene vlasti (kan. 803, § 3).

Katoličke škole se ravnaju vlastitim statutom, odobrenim od mjerodavne crkvene vlasti, uz uvažavanje općih državnih propisa o odgoju i izobrazbi dotičnog kraja. Podvrgnute su nadzoru dijecezanskog biskupa, koji ima pravo u njima vršiti kanonski pohod, makar ih osnovale ili njima ravnale redovničke ustanove, te izdavati odredbe o onome što se odnosi na opće uređenje katoličkih škola (kan. 806, § 1).

U katoličkim školama učitelji i nastavnici se trebaju odlikovati ispravnom naukom i čestitim životom (kan. 803, § 2), a nije nužno da svi budu katolici. Imenuje ih vlast mjerodavna prema odredbama vlastitog statuta. Pohađanje katoličkih škola nije pridržano samo za katolike, nego su one otvorene i za druge, i mogu se u njima odgajati i obrazovati i nekatolici.

Katolička i crkvena visoka učilišta

Višem obrazovanju i osobnom uzdizanju ljudi služe fakulteti i visoka učilišta, bilo da postoje kao samostalne ustanove bilo da su ujedinjene ili okupljene u sveučilišta. Pored onih koje osniva i vodi država, ili netko drugi, i Crkva želi, i ima potrebu da u tome dadne svoj doprinos. Stoga ističe i brani svoje pravo da osniva i vodi sveučilišta ko ja pridonose uzdizanju ljudske kulture i potpunijem promicanju ljudske osobe, kao i obavljanju naučiteljske službe same Crkve (kan. 807).

Katolička sveučilišta i visoka učilišta, kao i sva druga bilo nacionalnog bilo međunarodnog karaktera, obuhvaćaju studij različitih grana ljudskog znanja i kulture, i posvećuju se produbljivanju ljudskog znanja i istraživanju, poučavanju i različitim oblicima služenja koja odgovaraju društvenim potrebama i ciljevima Crkve. Budući da su katolička, njihova istraživanja, podučavanje i sve druge aktivnosti, trebaju biti nadahnjivana etičkim i moralnim načelima i prepoznatljiva po znanstvenim metodama i postupcima sukladnim učenju Katoličke crkve.

Za razliku od katoličkih fakulteta, visokih učilišta i sveučilišta, u kojima se izučavaju opće ljudske znanosti i znanstvene discipline, crkveni fakulteti, i druga visoka učilišta i sveučilišta za predmet svoga studija imaju svete znanosti ili znanosti s njima povezane. Nekada su u crkvena sveučilišta ulazili teološki i fi lozofski fakultet i fakultet kanonskog prava. Danas ona mogu obuhvaćati ili uključivati i druge fakultete, institute i specijalizacije, tako Svetog pisma, crkvene povijesti, pastorala, liturgije, crkvene glazbe i umjetnosti, i sl. Osim po disciplinama koje izučavaju, crkvena sveučilišta, fakulteti i visoka učilišta se razlikuju od katoličkih i po tome što služe prvenstveno, iako ne i isključivo, izobrazbi onih koji se pripremaju za svećeničku službu, za poučavanje drugih u svetim znanostima, te za različite i zahtjevnije zadatke apostolata.

Osnivanje katoličkih škola različitih vrsta, te katoličkih i crkvenih fakulteta, visokih škola i sveučilišta

Za osnivanje katoličkih škola, različitih vrsta, od osnovnih do srednji, od općih do strukovnih i profesionalnih, kao i onih određenih za pouku odraslih, za razvitak socijalnih službi, za malodobne s posebnim psiho-fizičkim potrebama, itd., odgovorni su u prvom redu na svom području dijecezanski biskupi (kan. 802). U Crkvi postoje različite redovničke ustanove, osnovane sa specifi čnim ciljem odgoja i izobrazbe. Kao takvima, pripada im pravo da imaju i drže odgovarajuće svoje škole, a osnivaju ih s pristankom dijecezanskog biskupa na dotičnom području (kan. 801).

Katolička sveučilišta, fakultete i visoke škole, na kojima će se, vodeći računa o katoličkom nauku, i uz poštivanje njihove znanstvene samostalnosti, istraživati i predavati različite znanosti, mogu osnivati oni kojima to dopuštaju državni zakoni dotične zemlje. Pridržavajući se tih zakona, na svom području ih mogu osnivati i dijecezanski biskupi ili biskupske konferencije. Da bi mogao nositi naslov ili naziv katoličko sveučilište, treba dobiti pristanak mjerodavne crkvene vlasti (biskupa ili biskupske konferencije). A biskupska konferencija se treba brinuti da na njezinu području, ako je korisno i moguće, ka tolička sveučilišta ili barem fakulteti budu prikladno raspoređeni (kan. 809).

Što se tiče crkvenih fakulteta i sličnih visokih ustanova i sveučilišta, njih osniva ili osnovane odobrava Apostolska Stolica. Moraju imati svoj statut i nastavni program, također odobrene od Apostolske Stolice (kan. 816).

(Sedmo poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE...  Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)