IV. POGLAVLJE:
OPĆE DUŽNOSTI I PRAVA SVIH PRIPADNIKA KATOLIČKE CRKVE
I POSEBICE VJERNIKA LAIKA
Dakako da je pitanje temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda od prvorazredne važnosti također za Katoličku crkvu i u Crkvi. Ona se i sama pridružuje svima drugima koji pokušavaju upotpuniti ‘listu’ tih prava i sloboda, i koji se zalažu oko njihove zaštite i poštivanja. Razumljivo je posebno zauzimanje Crkve za priznavanje, poštivanje i zaštitu tih prava i sloboda kad se radi o katoličkim vjernicima.
U zakonodavstvu Crkve se ne nabrajaju opća ljudska prava i slobode. Ali se u sadašnjem Zakoniku, po prvi put, nabrajaju prava, a također i dužnosti, svih članova Crkve, bez obzira na njihovu podjelu na klerike, redovnike i laike, i navode se posebno prava običnih
vjernika ili laika.
Ukratko ćemo ovdje prikazati opće dužnosti ili obveze i prava svih vjernika kršćana ili pripadnika Kristove Crkve.
Obveza čuvanja crkvenog zajedništva, obavljanja jerničkih dužnosti i poslušnosti svetim pastirima
U zajednicu novog Božjeg naroda, Crkvu, potpuno su uključeni oni kršteni vjernici koji prihvaćaju i ispovijedaju cjelovitu kršćansku vjeru, primaju njezinu organizaciju i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena. U vidljivom ustrojstvu Crkve združuju se s Kristom, koji njom upravlja po vrhovnom svećeniku i biskupskom zboru, vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave. Tako uči Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi (LG 14), a kratko ponavlja crkveni Zakonik kanonskog prava (kan. 205).
Krist je predao apostolima i njihovim nasljednicima, papi i biskupima, vlast i zadaću da nauku koju je on objavio izlažu i tumače, i da njegovu Crkvu, kao zajednicu vjernika, vode i njom upravljaju. To istodobno znači i da pripadnici Crkve trebaju prihvaćati i ispovijedati nauku koju im ovlašteni pastiri i sveti službenici izlažu, i da se trebaju podložiti njihovoj vlasti upravljanja. To učenje Crkve ponavlja i Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi (LG 25 i 37), a sažima ga i Zakonik u odredbi koja glasi: Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću (kan. 212, § 1).
Crkva je potrebna ljudima, da u njoj i po njoj lakše i sigurnije postignu svoje spasenje. Ali je za postizanje spasenja potrebno postati članom Crkve, što se ostvaruje po sakramentu krštenja, te ostati u punom crkvenom zajedništvu. Puno zajedništvo s Crkvom iskazuje se ispovijedanjem iste vjere ili nauka koji je Krist navijestio, primanjem i dioništvom u istim sredstvima milosti, sakramentima, koje je on ustanovio, i prihvaćanjem i podlaganjem crkvenoj vlasti koju je on na zemlji uspostavio da u njegovo ime upravlja Crkvom.
Dosljedno tome, zajedništvo s Crkvom, nakon krštenja i ulaska u Crkvu, kida se i povređuje bilo potpunim odbacivanjem istina kršćanske vjere ili otpadništvom, bilo odbacivanjem i nijekanjem nekih
od kršćanskih istina ili krivovjerjem, bilo nepriznavanjem vlasti i uskraćivanjem podložnosti vrhovnom svećeniku Rimskom biskupu ili papi ili raskolništvom (kan. 751).
Nije dovoljno, dakle, samo krštenjem postati članom Crkve, nego je nužno također biti u punom crkvenom zajedništvu. Zakonik o tome određuje: Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom (kan. 209, § 1); a za povredu toga zajedništva bilo otpadništvom od vjere ili apostazijom, bilo krivovjerjem ili herezom, bilo raskolništvom ili shizmom, predviđene su kaznene sankcije.
Kidanje crkvenog zajedništva se, dakako, ne svodi samo na otvoreno formalno i izričito nijekanje kršćanske vjere i vjerskih istina, božanskog ustanovljenja sakramenata i njihovih milosnih učinaka, te nepriznavanja vlasti upravljanja u Crkvi. Zajedništvo s Crkvom se potvrđuje i čuva, odnosno povređuje i kida načinom vjerskog života i djelovanjem.
Crkva pruža ljudima sredstva potrebna za njihovo spasenje. A oni koji postanu članovima Crkve, stječu u njoj određena prava, ali su vezani i određenim dužnostima. Neke dužnosti su zajedničke svim vjernicima, a neke su vezane uz posebni stalež i pripadnost određenoj kategoriji vjernika, npr. uz klerički, redovnički ili uz laički stalež; zatim se dužnosti odnose na opću Crkvu, čiji su članovi, i na mjesne Crkve kojima na osnovi prebivališta ili boravišta pripadaju. S obzirom na ispunjavanje tih dužnosti, Zakonik određuje: Neka vjernici s velikom brižljivošću obavljaju dužnosti koje imaju prema Crkvi, i općoj i partikularnoj, kojoj prema pravnim propisima pripadaju(kan. 209, § 2).
Posebne dužnosti prema općoj Crkvi utvrđene su Zakonikom kanonskog prava i odredbama najviše crkvene vlasti, a prema partikularnim Crkvama dijelom su određene Zakonikom, a dijelom ih određuje mjerodavna mjesna crkvena vlast.
Obveza provođenja svetoga života i stalnog posvećivanja Crkve
Kršćani pritjelovljeni Kristu, koji time postaju udovi mističnog Kristova Tijela, Crkve, moraju se i kao pojedinci i kao zajednica su obličavati Kristu. I kao što je Krist svet, moraju i kršćani, njegovi učenici, težiti za svetošću i provoditi život u skladu s njegovom evanđeoskom naukom i božanskom voljom. Moralna je, ali i pravna obveza i dužnost svih vjernika upotrijebiti sve svoje snage u ostvarivanju osobne svetosti provođenjem kreposna života i pristupa njem izvorima milosti, sakramentima, koji već samim tim pridonose i posvećivanju cijele crkvene zajednice; dužni su obavljati čine koji su izravno usmjereni na posvećivanje Crkve i tome pridonose. Zakonik u tom smislu kaže: Svi vjernici moraju, prema svojem položaju, posvetiti svoje snage provođenju sveta života te promicanju rasta Crkve i njezina stalnog posvećivanja (kan. 210).
Nisu, ipak, svi vjernici pozvani na jednaku svetost, i nije jednaka obaveza, niti svi pridonose rastu i posvećivanju Crkve na isti način. Svatko provodi svet život prema svom položaju i u vlastitom staležu, a tako isto sudjeluje u promicanju rasta Crkve i njezina posvećivanja. Različit je, prema tome, posvećeni život običnih vjernika ili laika, a različit redovničkih osoba i klerika. Također je u promicanju rasta Crkve i njezina posvećivanja drukčija uloga vjernika, a drukčija svetih pastira ili crkvenih službenika koji predvode Crkvu; također je drukčiji i način kako to ostvaruju jedni, a kako drugi.
Dužnost i pravo sudjelovanja i suradnje svih kršćana u izgradnji Kristova Tijela – Crkve
Dužnost i pravo sudjelovanja i suradnje svih kršćana u izgradnji Kristova Tijela – Crkve
Krist je osnovao Crkvu kao sakrament sveopćeg spasenja ili spasenja svega ljudskog roda. Naviještanje o putu i sredstvima spasenja, koje je Krist započeo, za što je ovlastio, i što je dao kao zadatak svojim prvim učenicima, apostolima, a s njih je to prešlo na apostolske nasljednike – biskupe, i njihove suradnike – prezbitere ili svećenike, postalo je sveopći poziv i poslanje.
Slijedom nauke Drugog vatikanskog sabora iz Dogmatske konstitucije o Crkvi i iz Dekreta o misijskoj djelatnosti Crkve, Zakonik kanonskog prava govori zasebno o zadaći evangelizacije i širenja božanske poruke spasenja koja je za cijelu Crkvu povjerena papi i biskupskom zboru, a za partikularne ili mjesne Crkve svakom biskupu pojedinačno (kan. 756), zatim u vlastitom okruženju prezbiterima i đakonima (kan. 757), članovima ustanova posvećenog života (kan. 758), kao i vjernicima laicima (kan. 759). Ali u nizu općih prava i dužnosti u Crkvi, Zakonik navodi također da svi Kristovi vjernici imaju dužnost i pravo nastojati da božanska poruka spasenja sve više i više dopire do svih ljudi svih vremena i svega svijeta (kan. 211).
Pravo i dužnost apostolskog djelovanja
Budući da među članovima Crkve, kako smo već ranije vidjeli, postoji jednakost s obzirom na dostojanstvo i djelovanje, i budući da su svi pozvani da sudjeluju u poslanju Crkve, Zakonik kaže da svatko od vjernika ima pravo i svojim pothvatima promicati ili podupirati apostolsko djelovanje, a ne samo onima koje usmjerava i nad kojim vrši nadzor crkvena hijerarhija, i to svatko prema svojem staležu i položaju (kan. 216).
Pod apostolskim djelovanjem na koje su pozvani svi vjernici podrazumijeva se: svako djelovanje koje je usmjereno u prvom redu na to da se svijetu otkriva i prenosi Kristova radosna vijest i da im se posreduje njegova milost; zatim djela ljubavi i milosrđa, koja odražavaju Kristovu ljubav prema čovjeku i kojima se svjedoči pripadnost Kristu i raspoznaju njegovi učenici.
Vezano uz tu dužnost i pravo, Zakonik o vjernicima laicima kaže da su po sakramentima krštenja i potvrde određeni za vršenje apostolata u Crkvi, te da imaju opću obvezu i pravo, kako pojedinačno tako i povezani u društva, da rade na tome da svi ljudi upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja, poglavito u onim okolnostima u kojima ne mogu djelovati biskupi ili svećenici, i u kojima samo preko vjernika laika ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista (kan. 225, § 1).
Vezano uz tu dužnost i pravo, Zakonik o vjernicima laicima kaže da su po sakramentima krštenja i potvrde određeni za vršenje apostolata u Crkvi, te da imaju opću obvezu i pravo, kako pojedinačno tako i povezani u društva, da rade na tome da svi ljudi upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja, poglavito u onim okolnostima u kojima ne mogu djelovati biskupi ili svećenici, i u kojima samo preko vjernika laika ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista (kan. 225, § 1).
Dakako da će se laici uključivati, bilo u suradnji s posvećenim služ benicima bilo samostalno, u apostolat koji svojom vlašću ure đuje, usmjerava i nadzire hijerarhija, a vršit će i različite vidove i djela apostolata koja nisu pridržana samo svetim pastirima. Laici su na vršenje apostolata osobito obvezani u nedostatku svetih pastira, ili ako su oni u svom djelovanju onemogućeni.
Kao posebna dužnost laika i njihov specifi čan apostolat navodi se obveza da svatko, prema svojem položaju i obazirući se na nauk koji izlaže crkveno učiteljstvo, evanđeoskim duhom prožima i usavršuje poredak vremenitih stvari, te da obavljanjem također svjetovnih poslova i zadaća svjedoči za Krista (kan. 225, § 2).
Laici, da bi živjeli po kršćanskom nauku, i da bi taj nauk i sami mogli naviještati i braniti, te da bi mogli vršiti djela apo stolata koja su njima svojstvena, ili surađivati u apostolatu posvećenih službenika u Crkvi, imaju obvezu i pravo da nauče kršćanski nauk (kan. 229, § 1), zatim pravo pohađati predavanja i stjecati potpunije znanje u svetim znanostima koje se izučavaju na crkvenim učilištima, te na njima postizati akademske stupnjeve (kan. 229, § 2); a oni koji su stekli potrebnu izobrazbu, i imaju druga svojstva koja ih čine prikladnim, mogu od mjerodavne crkvene vlasti dobiti odobrenje i da poučavaju u sve tim znanostima (kan. 229, § 3).
Pravo vjernika na duhovnu pomoć i dužnost pastira da im je pružaju
Svim kršćanima, da bi mogli provoditi život dostojan djece Božje i Kristovih učenika, služe duhovna dobra i pomaže milost Božja. Duhovna dobra su, u prvom redu, objavljena Božja riječ, sadržana u Svetom pismu i predaji, i sakramenti, a oni su znakovi i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi. Zakonik kaže da vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara Crkve, osobito iz Božje riječi i sakramenata (kan. 213).
Subjektivnom pravu svakog vjernika kršćanina na duhovna dobra odgovara dužnost duhovnih pastira i posvećenih službenika u Crkvi da naviještaju i tumače Božju riječ i da vjernicima kršćanima dijeli i posreduje duhovna dobra koja su Crkvi povjerena. Dakako da Božju riječ treba naviještati svakome i posvuda, ali nema svaki vjernik kršćanin apsolutno pravo na duhovna dobra, konkretnije da se sakramenti podjeljuju svakome na njegovo traženje ili prema njegovoj želji. Sakramente mogu tražiti, i sveti službenici u Crkvi mogu sakramente dijeliti samo onima koji ispunjavaju određene uvjete, odnosno koji su za sakramente pravo raspoloženi.
Pravo vjernika na vlastiti obred i duhovni život
Već smo vidjeli da unutar Katoličke crkve postoje dva osnovna obreda: rimokatolički i grkokatolički. Prema tome se i jedan dio Crkve naziva rimokatolička ili latinska, a drugi istočna ili grkokatolička Crkva.
One imaju svoje posebne načine obavljanja bogoštovlja, vlastite zakone i disciplinu, i vlastite oblike duhovnoga života, ali su obje, kako kaže Drugi vatikanski sabor u Dekretu o istočnim katoličkim Crkvama, jednake dostojanstvom (OE 3).
Vjernici koji pripadaju kojemgod od navedenih obreda i dijelova Kristove Crkve imaju pravo štovati Boga na način koji su odobrili mjerodavni zakoniti crkveni pastiri, i mogu slijediti oblik duhovnog života koji je svojstven tom crkvenom obredu i u skladu je s crkvenom naukom (kan. 214).
Dok se na izričit način proglašava pravo vjernika na vlastiti obred i oblik duhovnog života, neizravno se ukazuje na dužnost crkvenih pastira da im to omoguće. Na više mjesta u Zakoniku se određuje kako dijecezanski biskupi i drugi sveti službenici trebaju postupati da bi udovoljili toj svojoj dužnosti.
Pravo i sloboda teološkog istraživanja i objavljivanja
Svi vjernici, i klerici i laici, koji se bave izučavanjem svetih znanosti bilo samostalno ili na učilištima, imaju punu slobodu istraživanja i iznošenja vlastitog mišljenja i spoznaja u onome u čemu su stručnjaci, ali čuvajući pri tome dužno poštovanje prema crkvenom učiteljstvu (kan. 218). To poštovanje i podložnost crkvenom učiteljstvu tiče se po klada vjere, a to znači da nije slobodno ili dopušteno, protivno nau čavanju tog učiteljstva, nijekati neku proglašenu vjersku istinu, ili proglašavati nešto vjerskom istinom mimo tog učiteljstva.
Pravo vjernika da svetim pastirima iznose svoje potrebe i vlastito mišljenje
Crkva nije demokratska zajednica, u kojoj bi vjernici, kao njezini članovi, imali ravnopravan udio u odlučivanju i upravljanju. Ona je hijerarhijski uređena zajednica, i cjelokupnu vlast u njoj imaju i vrše papa i opći sabor na razini cijele Crkve, a biskupi na razini mjesnih Crkava. Svi vjernici, međutim, mogu slobodno crkvenim pastirima i nadležnoj crkvenoj vlasti iznositi svoje želje i potrebe, osobito duhovne (kan. 212, § 2). Razumljivo, to znači i da su crkveni pastiri i na dle žna crkvena vlast dužni uzeti u razmatranje molbe koje im se upućuju, a udovoljit će im ako su opravdane i ukoliko je moguće.
Iako nemaju vlasti odlučivanja u Crkvi, vjernici o različitim pitanjima mogu imati svoje osobno mišljenje. Poštuje se u Crkvi sloboda misli, pa se kaže da vjernici, prema svome znanju, stručnosti i ugledu koji uživaju, imaju pravo, a nekad to može biti i njihova dužnost, da svetim pastirima iznesu svoje mišljenje o određenim stvarima koje su na dobrobit Crkve. Također svoje mišljenje mogu priopćiti i drugim vjernicima, ali tako da se ne povrijedi cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštovanje prema svetim pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba (kan. 212, § 3).
Glede vršenja prava na vlastito mišljenje, postavljene su određene granice. Tako nema slobode u iznošenju vlastitog mišljenja ako bi se njime povređivale istine vjere ili ćudorednost; iznošenje vlastitog mišljenja treba služiti općem dobru; kod iznošenja vlastitog mišljenja ne smije se povređivati dostojanstvo drugih osoba.
Pravo i sloboda udruživanja i zborovanja
Jedno od temeljnih ljudskih prava je i pravo na udruživanje, kako bi se lakše postigao neki cilj. To se pravo priznaje i vjernicima unu tar Crkve. Slobodno im je osnivati i voditi društva za dobrotvorne ili nabožne ciljeve, ili za promicanje kršćanskog poziva u svijetu, te održavati sastanke radi zajedničkog postignuća tih ciljeva (kan. 215). Temelj toga prava je naravni, ukoliko je čovjek po svojoj naravi društveno biće, i nadnaravni, ukoliko je vjernicima udruživanje u neko društvo nužno ili barem korisno za vršenje poslanja koje je svim vjernicima u Crkvi zajedničko.
Pravo vjernika na udruživanje odnosi se na osnivanje tzv. privatnih vjerničkih društava. Njih vjernici osnivaju slobodnim odlučivanjem, i u odnosu na crkvenu vlast su u velikoj mjeri neovisna; podložni su samo nadzoru mjerodavne crkvene vlasti, i ona se ima brinuti za čuvanje cjelovitosti vjere i ćudoređa, i da se u crkvenu stegu ne bi uvukla kakva zloupotreba (kan. 305, § 1).
U Crkvi postoje i javna vjernička društva, koja osniva zakonita crkvena vlast i kojoj su ta društva u svemu podložna, a imaju posebne ciljeve po svojoj naravi pridržane crkvenoj vlasti (kan. 301, § 1).
Pravo i dužnost kršćanskog odgajanja
Svi koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu i učinjeni Božjim narodom i pripadnicima Crkve, dužni su provoditi dosljedan kršćanski život, tj. sukladan Kristovoj nauci i svom položaju preporođene Božje djece. A da bi kršćanski živjeli, u tom smislu trebaju biti formirani, odnosno poučeni i odgojeni. Odatle proizlazi da vjernici, budući da su krštenjem pozvani živjeti u skladu s evanđeoskom naukom, imaju pravo na kršćanski odgoj, kako bi se valjano pripravili da postignu zrelost ljudske osobe te ujedno da spoznaju otajstva spasenja i da žive po njima (kan. 217). Taj odgoj uključuje izgrađivanje zrele ljudske osobnosti, stjecanje potrebnog znanja iz kršćanskog nauka, usvajanje duhovnih vrednota i osposobljavanje za djela apostolata.
Pravu vjernika na kršćanski odgoj odgovara dužnost da im se takav odgoj pruža. U prvom redu dužnost je kršćanskih roditelja da se brinu za kršćanski odgoj svoje djece (kan. 226, § 2). To je i posebna zadaća Crkve, odnosno svetih pastira koji vrše različite dušobrižničke službe, te crkvenih odgojno-obrazovnih ustanova različitog stupnja koje su i utemeljene s tim ciljem. O tim zadaćama govori se u Zakoniku i posebno na više mjesta.
Pravo na zaštitu dobroga glasa i privatnosti
Svaki čovjek ili osoba ima pravo da se poštuje njegovo ljudsko dostojanstvo i osobna čast. Iz toga proizlazi etičko načelo da treba čuvati dobar glas drugoga i poštivati tuđu intimu ili privatnost, a Zakonik određuje da nikome nije dopušteno nezakonito naškoditi dobrom glasu koji netko ima, niti povrijediti pravo bilo koje osobe da štiti svoju intimu i privatnost (kan. 220).
Pravo na zaštitu dobrog glasa nije apsolutno, i onomu tko je svojim nečasnim javnim ponašanjem sam povrijedio svoje ljudsko dostojanstvo i okaljao osobnu čast, on gubi pravo na zaštitu dobrog glasa, tako da se o izvršenju nekog zlodjela, ako to traži opće dobro, može obavijestiti koga treba, i na način koji je primjeren. Time bi, eventualno, netko mogao izgubiti dobar glas, ako ga još ima, ali se njegovu dobrom glasu ne bi naškodilo nezakonito, a štitilo bi se veće i opće dobro.
A što se tiče zaštite privatnosti i sfere nečije intimnosti, to pravo je apsolutno nepovredivo, i nije nikada dopušteno iznositi i širiti glas o stanju i činima iz nečijeg sasvim privatnog života.
Pravo vjernika laika na slobodu u zemaljskim ili vremenitim stvarima
Već smo vidjeli da se laici u vršenju apostolata trebaju zauzimati za prožimanje i usavršavanje poretka vremenitih stvari evanđeoskim duhom. Vjernici, članovi Crkve su i članovi društvene zajednice ili države, i kao takvi trebaju se, zajedno s drugima, angažirati također na stvaranju pravednog društvenog uređenja i na promicanju općeg dobra.
U Pastoralnoj konstituciji Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu govori se o tome dosta opširno (GS 43), a saborsku nauku Zakonik sažima u odredbu po kojoj vjernici laici imaju pravo da im se u zemaljskim stvarima prizna ona sloboda koja pripada svim građanima; a vjernici laici, služeći se tom slobodom, trebaju se brinuti da svoje djelovanje prožmu evanđeoskim duhom, te da budu pozorni na nauk koji izlaže crkveno učiteljstvo, i da u otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauk Crkve (kan. 227).
Tom odredbom vjernicima laicima se od strane crkvene vlasti priznaje pravo na slobodno djelovanje u svjetovnim stvarima. Ali njom se, isto tako, želi istaknuti da i društvena vlast treba priznati i poštivati pravo laika kršćana da se aktivno i ravnopravno sa svima drugima angažiraju u cjelokupnom javnom životu vlastite društvene zajednice. Iako su vjernici laici u tom angažiranju i djelovanju neovisni od crkvene vlasti, trebaju ipak voditi računa posebno o socijalnom nauku crkvenog učiteljstva i o gledanju toga učiteljstva na postojeće i moguće društvene poretke i državna uređenja.
Dostupnost crkvenih službi laicima
U Crkvi, vezano za njezinu zadaću poučavanja, posvećivanja i upravljanja, postoje službe strogo kleričke, koje se mogu povjeravati i koje mogu vršiti samo oni koji su primili odgovarajući sveti red (đakonat, prezbiterat i biskupstvo); postoje također crkvene službe u širem smislu, među koje spadaju i one za koje nije potrebno imati vlast svetoga reda, pa ih mogu vršiti i laici. Jedan od najvidljivijih utjecaja nauka Drugog vatikanskog sabora na reformirano crkveno zakonodavstvo, sadržanog osobito u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi (LG 30-38), pokazuje se u brojnim odredbama koje predviđaju suradnju laika s hijerarhijom u zadaćama poučavanja, posvećivanja i upravljanja u Crkvi, i omogućuju da se laici postavljaju na određene crkvene službe.
O tome Zakonik najprije određuje: Laici koji se nađu prikladnima sposobni su da ih sveti pastiri uzmu za one crkvene službe i za daće koje mogu vršiti prema pravnim propisima (kan. 228, § 1). Radi se svakako o nekleričkim službama uz koje nije vezana vlast sve tog reda i vlast upravljanja.
Ima u Crkvi više službi koje nisu strogo kleričke, na koje se, prema novom Zakoniku, mogu postaviti laici. A ima i nekih kleričkih službi upravljanja, u kojima laici mogu pružati pomoć i surađivati s crkvenim pastirima. O tome kanonska odredba glasi: Laici koji se odlikuju potrebnim znanjem, razboritošću i čestitošću, prikladni su da kao stručnjaci ili savjetnici, i u vijećima prema pravnoj odredbi, pružaju pomoć crkvenim pastirima (kan. 228, § 2).
Uz te, opće odredbe, postoje i posebne koje predviđaju mogućnost da se laike muškarce, po propisanom bogoslužnom obredu, uzme u stalnu službu čitača i akolita; da i muškarci i ženske osobe mogu biti određeni da privremeno vrše službu čitača u bogoslužnim činima, zatim da u tim činima obavljaju službu tumača i pjevača te, ako i nisu čitači ili akoliti, da mogu obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest (kan. 230, § 1-3). U nedostatku svećenika i đakona može ih se također postaviti da u župi pastoralno djeluju, izuzev u obavljanju čina za koje se traži sveti red (kan. 517, § 2), pa i da u ime Crkve prisustvuju sklapanju ženidbe (kan. 1112, § 1-2).
Pravo laika na doličnu plaću za službu u Crkvi
Laici kojima se povjeri neka služba u Crkvi, da navedem barem neke, npr.: vjeroučitelja, predavača ili nastavnika i profesora na crkvenim učilištima, kancelara i bilježnika u biskupijskoj kuriji, ekonoma i člana ekonomskog vijeća, crkvenog suca, promicatelja pravde i branitelja ženidbene veze na crkvenim sudištima, sakristana i orguljaša, ne moraju tu službu vršiti besplatno, i imaju pravo na doličnu plaću. Pravednost traži da se svakome dadne adekvatna naknada za rad i usluge koje nekome čini. To vrijedi i za službe u Crkvi.
Oni koji obavljaju neki posao ili vrše službu, zaslužuju odgovarajuću plaću, osim ako ih ne žele vršiti besplatno. U tom pogledu Zakonik određuje da laici imaju pravo na doličnu, svojem položaju prikladnu plaću, kojom će moći, uz obdržavanje propisa svjetovnog prava, dolično udovoljavati svojim potrebama i potrebama obitelji; isto tako, imaju pravo da im se na prikladan način zajamči socijalno i zdravstveno osiguranje (kan. 231, § 2).
Dakako, tome pravu laika odgovara obveza nadležne crkvene vlasti da se brine i osigura laicima da svoje pravo uistinu mogu i ostvarivati.
Dužnost materijalnog pomaganja Crkve i promicanja društvene pravde
Crkva je po svom cilju i sredstvima prvenstveno duhovna i vrhuna ravna zajednica. Ali ona ima i drugotnih, vremenitih ciljeva, i potrebna su joj za ostvarivanje tih ciljeva materijalna sredstva. Ta joj sredstva služe za različite njezine aktivnosti i pothvate, za uzdržavanje onih koji u Crkvi obnašaju različite službe, te za pomoć i djela milosrđa onima koji su u potrebi. Do tih sredstava dolazi na dopuštene načine koji su uobičajeni i dostupni i drugima.
Crkva se u svojim potrebama oslanja posebno na dobrovoljne doprinose vjernika. Međutim, Zakonik navodi i da je obveza svih vjernika da pomažu Crkvi u njezinim potrebama, da bi imala što joj treba za bogoštovlje, za djela apostolata i dobrotvornosti i za dolično uzdržavanje službenika (kan. 222, § 1). Toj obvezi vjernici, a radi se jednako o svim članovima Crkve, klericima i laicima, mogu udovoljavati na različite načine, tako: davanjem priloga za određene namjene, darivanjem nekretnina i pokretnih dobara, oporučnom ostavštinom, i sl., koji ovise od slobodne odluke pojedinih vjernika. Ali davanja Crkvi mogu biti i obvezatna, proizlaziti naime iz odredaba crkvene vlasti o doprinosu vjernika prigodom ili za obavljanje određenih čina i za usluge admini stracijskog uredovanje.
Svojim doprinosima Crkvi vjernici podupiru njezinu karitativnu aktivnost i inicijative. Ali ih Crkva podsjeća i potiče, a Zakonik obvezuje, da se također i osobno zauzimaju za promicanje društvene pravde i da pomažu siromasima iz svojih dobara i prihoda (kan. 222, § 2).
Služenje vlastitim pravima i poštivanje prava drugih
Nije moguća, i ne bi mogla valjano funkcionirati nijedna zajednica, pa ni Crkva, u kojoj se prava njezinih članova ne bi i ostvarivala, ili u kojoj bi svatko tražio samo svoja prava, a ne bi vršio i dužnosti i ispunjavao obveze koje postoje. Zakonik kanonskog prava, stoga, određuje: U vršenju svojih prava vjernici i pojedinačno i okupljeni u društvima moraju voditi računa o zajedničkom dobru Crkve, o pravima drugih i o svojim dužnostima prema drugima (kan. 223, § 1). Znači da služenje pravima koja vjernici imaju, bilo da se radi o klericima ili laicima, ima i svoja ograničenja, a njih predstavljaju: opće dobro, zatim prava drugih, kao i dužnosti prema drugima.
Prava, na koja se u pređašnjoj odredbi misli, nisu samo opća ili svim vjernicima zajednička, nego još više posebna, koja nekomu pri padaju iz posebnog naslova. Isto tako ne misli se samo na opće du ž nosti svih vjernika, nego i na posebne, koje na nekoga spadaju zbog službe na koju je u Crkvi postavljen ili koja mu je u Crkvi povjerena. O tim posebnim pravima i posebnim dužnostima bit će kasnije više govora.
Opće dobro je u nekim stvarima ispred pojedinačnih interesa i in dividualnih prava. Subjektivnom pravu jedne osobe da nešto čini ili propušta, posjeduje ili traži kao svoje, može se suprotstavljati jednako pravo neke druge osobe. Može netko imati, s jedne strane, pravo nešto učiniti, a s druge strane dužnost da to ne čini, ili pravo da nešto ne čini, i dužnost da to učini. Što u danom slučaju ima prednost ili veću snagu, posebno pravo jedne ili druge osobe, nečije pravo ili njegova dužnost, nije moguće riješiti jednom općom normom. Zato je u naprijed navedenoj odredbi Zakonika i kazano da vjernici, i pojedinačno i okupljeni u društvima, moraju voditi računa ne samo svatko o svom osobnom pravu i dobru, nego i o pravu i dobru opće i mjesne Crkve kojoj pripada; ne samo o svom pravu i dobru, nego i o pravu i dobru nekog drugog vjernika; i ne samo o svom pravu na nešto u Crkvi, nego i o svojoj dužnosti u nečemu i prema nekome u Crkvi. U krajnjoj liniji to znači da svaki vjernik mora biti u stanju u određenim situacijama odreći se svoga individualnog i par cijal nog prava u korist prava svoje šire ili uže crkvene zajednice i radi postignuća ili zaštite nekog zajedničkog i općeg dobra; odreći se svoga subjektivnog prava u korist subjektivnog prava nekoga drugog; ispuniti dužnost i nešto učiniti, umjesto poslužiti se svojim pravom i od toga se suzdrži.
Navedena odredba je upravljena na svakog vjernika i označava kako vjernici sami trebaju uređivati svoje ponašanje u korištenju vlastitih prava i u ispunjavanju svojih dužnosti. Ali kako se u tom pogledu mogu lako događati odstupanja, postoji i odredba koja kaže da crkvenoj vlasti pripada da uredi, imajući na umu zajedničko dobro, vršenje prava koja su vlastita vjernicima (kan. 223, § 2).
Čovjek, pa tako i vjernik, sklon je tome da stvari tumači sebi u prilog. Zato je potrebno da postoji netko tko će voditi brigu, i tko će moći, kad je to potrebno, autoritativno prosuditi i odrediti što traži opće dobre Crkve; koje i čije je pravo jače; kada neko i nečije pravo mora ustupiti mjesto njegovoj dužnosti. Takva vlast i organi vlasti postoje na razini opće Crkve, kao i pojedinih mjesnih Crkava. Na njih, dakle, spada da se brinu kako bi svatko uživao prava koja mu pripadaju, bilo opća bilo posebna, i da ga drugi u tome ne ometa, te da se u ostvarivanju tih prava ima uvažavati zajedničko ili opće dobro vjernika i Crkve.
Pravna zaštita vjernika
Načelni stavovi i pozitivne odredbe o pravima vjernika u Crkvi ne bi imali potpune snage i učinka ako se ne bi predvidjela i osigurala također odgovarajuća efikasna sredstva za zaštitu i ostvarivanje vlastitih prava. A takvo sredstvo je, prema Zakoniku, mogućnost da vjernici na mjerodavnom crkvenom sudu traže ostvarivanje ili zaštitu vlastitih prava, i da, prema pravnim normama, ta prava na sudu brane (kan. 221, § 1).
Vjernici se zaštićuju i time što, ako ih mjerodavna vlast pozove na sud, trebaju biti suđeni prema propisima prava koje treba pri mjenjivati pravično (kan. 221, § 2). Konačno, ako vjernici u nečemu pogriješe, ne mogu biti samovoljno kažnjavani kanonskim kaznama, nego samo uz obdržavanje zakonskih odredaba (kan. 221, § 3), bilo u pogledu samog vođenja kaznenog postupka, bilo u pogledu vrste i težine kazne.
Govorit ćemo u daljnjem izlaganju i o nekim posebnim vjerničkim pravima i dužnostima u Crkvi, te kako se određena prava i dužnosti imaju provoditi u djelo.
(Četvrto poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)