Kao razlog tome protivljenju,
navodio se zločin koji je 7. veljače 1942. izvršen nad rudarima rudnika uglja
Rakovac i nad srpskim žiteljima u selima Drakulić, Motike i Šargovac, pokraj
Banja Luke, te su za taj zločin, uz ustaše, optuživani i okrivljivani također
franjevci iz samostana Petrićevac, a naročito fra Tomislav Filipović.
Ovdje ću, sasvim kratko, naznačiti o kojem i kakvom se
zločinu radi, te se posebno osvrnuti na optužbe o sudjelovanju u tom zločinu
fra Tomislava (Miroslava) Filipovića, kao i drugih franjevaca iz franjevačkog
samostana na Petrićevcu.
Želim odmah naglasiti da o tome
postoje različite, pa i suprotne, informacije i podaci, i oni će biti navedeni
onako kako ih pojedini izvori donose. Uzdržat ću se od vlastite kategoričke
prosudbe o vjerodostojnosti tih izvora i o točnosti podataka, budući da mi nisu
dostupni, ako uopće i postoje, originalni dokumenti o žrtvama navedenog zločina
i o njegovim izvršiteljima. Upozorit ću, međutim, na razmimoilaženja i brojne i
velike razlike u navodima i podacima o istim događajima i činjenicama. Jasno je
da istina može biti samo jedna, a kad se o zločinu o kojem će ovdje biti riječi
iznose različite "istine", onda se može dvojiti o istinitosti bilo
koje tvrdnje ili navoda.
Tko je počinio zločin, i broj
žrtava - pobijenih Srba
u selima Drakulić, Motike i
Šargovac
Uglavnom se navodi da je jedna ustaška postrojba 7.
veljače 1942. poubijala velik broj Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac,
nedaleko od Banja Luke.
Prema obavijesti koju je Veliki župan u Banja Luci,
pukovnik Aleman, neposredno nakon zločina poslao putem radiograma Ravnateljstvu
za javni red i sigurnost u Zagreb, „jedna satnija ustaške bojne pod
zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova“ poubijala je 37 rudara kod rudnika
Rakovac, a zatim 715 srpskih žitelja u selu Motike, te oko 1.500 osoba u selima
Drakulić i Šargovac.[1]
Isti se podaci navode i u radiogramu kojeg je nekoliko dana kasnije, 11.
veljače 1942., Ustaška nadzorna služba iz Banja Luke uputila u Zagreb
Zapovjedništvu ustaške nadzorne službe, na ruke gosp. Eugena Kvaternika.[2]
U spomenutim radiogramima je najavljeno da opširno
izvješće slijedi. Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe u Banja Luci je to
izvješće i poslalo, i u njemu se navodi: „7. ov. mj. je jedna satnija II.
'Tjelesne Poglavnikove Bojne' koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov“ poduzela
akciju u kojoj je na rudniku Rakovac ubijeno i zakopano 37 radnika grko-istočne
vjere (pravoslavaca), a da ih je, prema izjavama nekih radnika, ubijeno do 52,
zatim da je u selima Drakuliću i Šargovcu ubijeno oko 1.300-1.500 osoba, a u
Motikama oko 70 porodica.[3]
Vladimir Dedijer je objavio dva dokumenta, za koje tvrdi
da se nalaze u Vojno-istorijskom arhivu u Beogradu, u fondu Državne komisije za
utvrđivanje ratnih zločina. Jedan je, kaže, izvještaj njemačkog poslanstva u
Zagrebu (s naznakom - Predmet: Stanje oko Banja Luke), a drugi je prilog uz taj
izvještaj (označen kao - Predmet: Metode borbe protiv mirnog stanovništva).
Navodi da su oba ta dokumenta poslana 26. listopada 1942. Ministarstvu vanjskih
poslova Trećeg Reicha. U spomenutom izvještaju, donesenom u prijevodu, piše da
je 6. veljače 1942. u okolini Banja Luke „ustaški bataljon kapetana Zelića“
izvršio veliki pokolj, i da je u selu Drakulići(!) pobijeno čitavo tamošnje
srpsko stanovništvo, a da se isto dogodilo 7. veljače u selu Motika(!), te 9.
veljače u selu Šargovac“.[4] A
u prilogu uz taj izvještaj, također u prijevodu s njemačkog jezika, pod br. 9.,
piše: „6, 7 i 9 februara 1942 izvršen je pokolj pravoslavnog stanovništva sela
Motika, Drakulići i Šargovac (severozapadno od Banja Luke) od strane jednog
ustaškog odreda od 100 ljudi iz Zagreba pod vodstvom ustaškog kapetana Zelića,
i ustaškog poručnika Tateka kao i franjevačkog fratra Filipovića iz Banja Luke.
Žrtve ove 'akcije' bili su u Motiki(!) blizu 100 porodica sa 700 članova
obitelji, u Drakulićima (Rudnik Rakovac) 60 radnika, u Šargovcu 120 lica.“[5]
Prema iskazu svjedoka Đorđa Rajića,
kafedžije iz Banja Luke, što ga je dao Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje
ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu, „na osmog februara 1942. jedna grupa
zagrebačkih ustaša pod vodstvom fratra-isusovca(!) imenom Filipovića, iz
samostana Petrićevca kraj Banja Luke, otišla je u srpsko selo Rakovica - Rudnik
kraj Banja Luke. /…/. Tada su ovdje
ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga otišli su ustaše pod vodstvom fratra
Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke /…/. U ovom selu ustaše su opet pod
vodstvom fratra Filipovića ubili oko 1.500 Srba, ljudi, žena i djece.“[6]
Izvještaji
i izjave se ne slažu u tome kada je zločin izvršen (prema jednima, 6., 7. i 9.
veljače 1942.; prema većini, 7. veljače; a prema jednom svjedoku, 8. veljače),
zatim koja je ustaška postrojba zločin izvršila (navode se: "jedna satnija
II. Tjelesne Pavelićeve/Poglavnikove bojne iz Banja Luke"; "jedna
satnija ustaške bojne"; "jedan ustaški odred od 100 ljudi iz
Zagreba"; "grupa zagrebačkih ustaša"; "ustaše-muslimani s
Drine i jedna satnija II. Poglavnikove tjelesne bojne"). Ne postoji
suglasje ni o tome tko je predvodio ustašku vojsku u izvršenju zločina
(nadporučnik Josip Mišlov, kojega navode gotovo svi službeni izvještaji; ili
kapetan Zelić i poručnik Tatek, koji se spominju u izvještaju njemačkog
poslanstva; ili fratar Filipović).
Uz
naprijed navedene, imamo još više drugih
posve različitih navoda i podataka o broju žrtava u Rakovcu, Drakuliću,
Motikama i Šargovcu.
U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih
zločina za Bosnu i Hercegovinu iz prosinca 1944. stoji da je u zločinu u
okolici Banja Luke 7. veljače 1942. ubijeno preko 2.300 muškaraca, žena, djece
i starica, a među njima i šezdesetero školske djece.[7] A
u službenom dopisu što ga je provincijal Bosne Srebrene, fra Anđeo Kaić, uputio
12. svibnja 1942. u Rim vrhovnom poglavaru franjevačkog reda, navodi se da su
ustaše u selima Drakulić, Motike i Šargovac ubili više od 1.600 osoba
pravoslavne vjere.[8] Prema iskazu samog
Filipovića (bivšeg fra Tomislava), kojeg je dao 25. lipnja 1945. u Zagrebu, na
suđenju za zločine u logoru Jasenovac, „pobijeno je u selima Drakulić, Šargovac
i Motike oko 1.500 do 2.000 ljudi, žena i djece – Srba.“[9] A
na saslušanju pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača, također u Zagrebu, 29. lipnja 1945., on je izjavio kako se poslije
„pročulo da je tom prilikom pobijeno 2.000 ljudi“. U sudskom procesu koji je početkom veljače
1947. vođen pred Vijećem Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine u Banja Luci
protiv trojice okrivljenika za ustaške zločine u Bosanskoj Krajini (to su bili
Viktor Gutić, Felix Niedzielski i Nikola Bilogrivić), svjedokinja Jagoda
Brković, iz sela Drakulić, je izjavila da je „pobijeno preko 3.000 ljudi, žena
i djece samo u jednom selu“.[10]
misleći valjda na svoje selo - Drakulić.
Jovan Babić, publicist i književnik iz
Banja Luke, piše u svojoj knjizi, naslovljenoj Drakulići, da je u selima
Drakuliću, Motikama i Šargovcu ubijeno oko 2.300 Srba, među kojima i 52
pravoslavna đaka u šargovačkoj osnovnoj školi.[11]
On donosi i spiskove pobijenih. Spiskovi
su sastavljeni: za selo Drakulić, prema sjećanju Vase Mitrovića iz 1957., i
prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; za selo Šargovac, prema
rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja žrtava
genocida u Beogradu; za Motike, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz
1965., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; i za rudnik uglja
Rakovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965. godine. U Babićevim
spiskovima je za Drakulić navedena 1091 ubijena osoba, za Šargovac 192 osobe,
za Motike 424 osobe, a za rudnik Rakovac 66 osoba, s njihovim imenima i
prezimena, i s godinama rođenja.[12]
Jovan Babić u svojoj knjizi Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u
Drakuliću, pozivajući se na izvještaj njemačkog zapovjednika Sigurnosne
policije (Sicherheitspolizei) za Jugoistok u Beogradu, koji je nosio naslov:
„Ponovni pokolj srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni februara 1942. od strane
ustaša“, a napisan 16. ožujka 1942., navodi da su u rudniku Rakovcu poklani svi
rudari pravoslavne vjere, a njihov broj se kreće između 31 i 63 osobe(!), u
selu Šargovac da su pobijeni ljudi iz 124 kuće, i 53 pravoslavne djece iz
narodne škole.[13] Babić navodi da je u selu
Drakuliću, u štali seljaka Mitrovića (on ispravlja prezime - u Mihajlovića)
bilo zatvoreno pedeset osoba, te da je štala zatim zapaljena a te osobe
izgorjele žive.[14] U jednom svom novinskom
članku Babić o pobijenima u selu Šargovcu kaže: „Nije utvrđen točan broj
ubijenih, no ipak treba da je prema službenim vestima likvidirano 1750 ljudi.“[15]
Nemoguće je da je u Šargovcu bio toliki broj srpskih žrtava, pa ako je taj
podatak uzet iz naprijed spomenutog izvještaja zapovjednika njemačke Sigurnosne
službe, vjerojatno su u žrtve toga sela ubrojene također žrtve iz sela Drakulić
i Motike. Također u novije vrijeme dr. Zdravko Antonić piše da je u Drakuliću
pobijeno ljudi, žena i djece preko 700, a u Motikama preko 500,[16]
dok Lazar Lukajić iznosi podatak da je u Drakuliću usmrćeno 1.360 Srba, u
Šargovcu 257 i u Motikama 674, ukupno 2.291.[17]
Nema
nikakve dvojbe da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu 7. veljače 1942.
pobijeno mnogo srpskog stanovništva pravoslavne vjere. Međutim, naprijed
navedeni podaci o broju ubijenih - i ukupno gledano i po selima - međusobno se
veoma razlikuju (za Drakulić se navode brojke: 700, 1.091, 1.500, 3.000; za
Motike: 424, 500, 674, 700, 715; za Šargovac: 120, 192, 257, 1750; ili za Drakulić
i Šargovac skupa: 1.500 i 1.300-1.500. Za sva tri ta sela zajedno, navode se
brojke od: 1.600, 1.500-2.000, 2.291, i 2.300 pobijenih). Pogotovo se sve te
brojke razlikju od onih koje usmeno i u privatnim razgovorima - a javno se o
tome ne usuđuju govoriti - iznose neki još uvijek živući Hrvati katolici
(govori se o nekoliko stotina), a koje su čuli od onih koji su išli pokapati
pobijene u navedenim selima.
Ako se
ima u vidu da je god. 1935., prema Šematizmu banjolučke biskupije iz tog
vremena, u selu Drakulić žijelo 289 pravoslavaca, u selu Motike njih 281, a u
selu Šargovac 66,[18] zaista
je nevjerojatno da se u samo 7 godina njihov broj mogao uvišestručiti - u
Drakuliću čak upotostručiti, u Motika udvostručiti, a u Šargovcu skoro
učetverostručiti!
Imajući pred očima sve navedene
brojke, sasvim je sigurno da bi trebalo uložiti još dosta truda, i biti posve
objektivan i istinoljubiv, da se pouzdano utvrdi koliko je u navedenim selima
točno ubijeno Srba. Ali kolika god, stvarno, bila brojka nevinih žrtava, pa čak
ako je i približno točna i ona najniža, može se reći da je zločin bio
stravičan.
Uloga fra Tomislava
Filipovića u zločinu nad Srbima
u selima
Drakulić, Motike i Šargovac
Zločin u rudniku Rakovac i u selima
Drakulić, Motike i Šargovac, mnogi koji
su o njemu govorili i pisali, bilo odmah nakon završetka 2. svjetskog rata bilo
u novije vrijeme, povezuju uz ime fra Tomislava Filipovića (neki ga nazivaju
fra Vjekoslav, fra Miroslav, pa čak i fra Zvonko Filipović),[19] i
uz neke druge franjevce iz samostana Petrićevac. Na to se ovdje želim posebno
osvrnuti.
a)
Osnovni biografski podaci fra Tomislava (Miroslava) Filipovića,
do njegovog otpuštanja iz franjevačkog
reda
Fra Tomislav - to mu je redovničko ime u franjevačkom
redu, a krsno je Miroslav - rodio se 4. lipnja 1915. u Jajcu, kao četvrto
dijete, od ukupno šestero, od oca Ante i majke Marije, r. Radulović.
Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim je, kao
konviktorac, pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, bez namjere da
postane franjevac i svećenik. Kasnije se ipak odlučio za franjevački i
svećenički poziv te je, nakon završene gimnazije, stupio 29. lipnja 1932. u
novicijat u Livnu, i tada je krsno ime Miroslav zamijenio s redovničkim fra
Tomislav. Na kraju jednogodišnjeg novicijata, 30. lipnja 1933. položio je
redovničke jednostavne zavjete, a svečane je položio 1. srpnja 1936. u
Sarajevu, gdje je nakon novicijata studirao filozofiju i teologiju (1936-1939).
Zaređen je za svećenika u Sarajevu 3. rujna 1939.
Poslije svećeničkog ređenja i mlade mise poslan je u
samostan u Kraljevu Sutjesku, sa zadaćom da se pripremi za polaganje ispita
koji su mu preostali, i da tako završi sav propisani studij. Već u to vrijeme
Starješinstvo Provincije je imalo s njim poteškoća. Naime, iz Kraljeve Sutjeske
je - i prije nego što je položio spomenute ispite - bio premješten u
franjevački samostan na Petrićevac. Ali umjesto da ode na mjesto koje mu je
bilo određeno, on samovoljno odlazi u župu Vijaka. Tek nakon više
provincijalovih upozorenja poslušao je i otišao na Petrićevac.
Tu za Starješinstvo Provincije počinju
nove nevolje vezane za fra Tomislavove postupke. On, bez dopuštenja, bilo
provincijala bilo banjalučkog biskupa, postaje vojnim dušobrižnikom pri II.
Poglavnikovoj Tjelesnoj Bojni u Banja Luci. Zbog toga, a i uopće zbog
povezanosti s ustaškim pokretom, nakon što je 14. siječnja 1942. položio u
Sarajevu preostale ispite iz bogoslovlja, istog je dana dobio dekret za
premještaj iz Petrićevca u samostan Šćit/Ramu. No, ni tada nije poslušao, nego
je i dalje ostao na Petrićevcu, a 5. veljače 1942. je pisao provincijalu da je
pozvan na vojnu dužnost u Zagreb, i da mora nastupiti na službu odmah.
Kad se,
vjerojatno, još nije znalo za razmjere zločina počinjenog 7. veljače 1942. nad
Srbima u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu, kao ni za ulogu fra Tomislava u
njemu, provincijal je 12. veljače 1942. iz Sarajeva odgovorio fra Tomislavu da
ne smije ići u vojsku niti u njoj preuzeti službu.
Nekoliko dana nakon zločina nad
Srbima fra Tomislav je napustio samostan Petrićevac i otišao u Banja Luku,
odakle se više nije ni vraćao u samostan, a nedugo iza toga je iz Banja Luke
otišao u Zagreb. Na 12. veljače 1942., na isti dan kad mu je poslan odgovor iz
Sarajeva da se njegova molba za odlazak u Zagreb i preuzimanje službe u vojsci
odbija, on je iz Zagreba ponovno zatražio provincijalov pristanak da bude
imenovan ustaškim duhovnikom. Od provincijala nije ni tada dobio dopuštenja,
ali je i bez toga preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci u Zagrebu. Od
tog vremena fra Tomislav Filipović, praktično, prekida vezu s Provincijom čiji
je bio član.
b) Sudjelovanje fra Tomislava
Filipovića u zločinu nad Srbima
sela Drakulić, Motike i Šargovac, prema
navodima srpskih autora
Srbi koji su se protivili Papinom dolasku u Banja Luku, i
osobito održavanju prigodnog slavlja kraj franjevačkog samostana na Petrićevcu,
prije i poslije toga su iznosili teške optužbe protiv franjevaca, i osobito
protiv fra Tomislava Filipovića.
Navest ću najprije što o tome govore izvori koje sam već
ranije navodio, i samo nekoliko citata iz napisa dr. Zdravka Antonića, Jovana
Babića, publiciste i književnika iz Banja Luke, i dr. Milana Bulajića,
predsjednika Fonda za istraživanje genocida, iz Beograda.
U izjavi Jove Vukobrat(d)a, rođenog 1904. u selu Drakulić,
koju je on dao u svezi s pokoljem u svom selu,
stoji i ovo: „fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa
jednom koljačkom kolonom i sam /je/ lično učestvovao u klanju srpskog naroda od
djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice.“[20]
U radiogramu kojeg je iz Banja Luke poslao Veliki župan,
pukovnik Aleman, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, navodi se da
je zločin 7. veljače 1942. u rudniku Rakovac, a zatim u Motikama, Drakuliću i
Šargovcu izvršila jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika
Josipa Mišlova, „u pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića.“[21]
Isto je ponovljeno i u radiogramu od 11. veljače 1942.[22] A
u izvješću Zapovjedništva ustaške nadzorne službe, poslanom u Zagreb, prikazuje
se "akcija" koju je 7. veljače 1942. poduzela „jedna satnija II.
'Tjelesne Poglavnikove Bojne' koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov, a u čijoj
je pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, župnik sa Patrićevca, a sada satnik u
ustaškoj bojni“.[23] Prema izvještaju naprijed
spomenute Zemaljske komisije, iz g. 1944., satnija Tjelesne Pavelićeve bojne,
koja je izvršila zločin u selima kod Banja Luke, bila je predvođena "od
ustaškog nadporučnika Josipa Mišlova i župnika iz Petrićevca kod Banja Luke,
Vjekoslava Filipovića.“[24]
U
naprijed spomenutim radiogramima, poslanim iz Banja Luke u Zagreb, govori se o
"pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića", dok se u izvješću
Zapovjedništva Ustaške nadzorne službe iz Banja Luke, koje je slijedilo nakon
spomenutih radiograma, kaže da je „u /…/ pratnji bio vlč. Miroslav Filipović,
župnik sa Patrićevca“. A na saslušanju o stradanjima Srba, Đorđe Rajić je
izjavio da su zločin u Rakovcu, i u selu Drakulić, izvršile ustaše „pod
vodstvom fratra Filipovića“.[25]
Dr. Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u
banjalučkom okrugu, kaže: „Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je
naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog
manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira
Filipović-Majstorović. Sa organizovanom
bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri
ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča (svi drugi navode prezime Glamočanin -
op. m), staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred
svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga
odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu
djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako živu spaljuje.“[26]
Za razliku od Zdravka Antonića, koji piše o zapaljenoj djeci, Jovan Babić, kako
smo naprijed vidjeli, navodi da je u štalu bilo zatvoreno 50 osoba, i da je
štala zapaljena te sve osobe izgorjele. Taj se događaj ne spominje nigdje
drugdje, i vrlo se osnovano može posumnjati u njegovu istinitost. Teško je,
naime, protumačiti kako jedan autor piše da je Filipović "preostalu
djecu" (ne navodi brojku koliko je djece bilo) kupio po kućama i žive
spalio u jednoj štali, dok drugi autor kaže da je spaljivanjem u štali usmrćeno
50 osoba, ali ne navodi da se radilo o djeci, niti to zlodjelo pripisuje
direktno fra Tomislavu Filipoviću.
Javan Babić ipak u jednom novinskom članku tvrdi za fra
Tomislava: „Fra Filipović, nažalost, nije samo ubice vodio, već je i sam, i to
prednjačeći, ubijao.“[27] A
u drugom novinskom članku piše: „Petrićevački župnik fra Vjekoslav je, /…/
predvodio ustaške koljače i lično učestvovao u pokolju.“[28] U
istom napisu navodi iz svjedočenja Jove Vukobrata sljedeće riječi: „Isti fra
Tomislav Filipović je na dan izvršenja pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina
skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo
dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: 'Ustaše! Ovo ja u ime Boga
pokrštavam ove izrode a vi slijedite moj put i ja prvi primam sav grijeh na
svoju dušu i Bog neće ovaj naš rad uzet za grijeh i ja ću svakoga da
ispovijedim i saperem sve grijehe'.“[29] A
dr. Milan Bulajić piše: „Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je
predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao srpkinju učenicu
Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim
se obratio ustašama: 'Braćo ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a
vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovijediti i
riješiti svih grijeha.“[30] U
izvještaju Komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu o
zločinu u rudniku Rakovac i u selu Drakulić, iz prosinca 1944. godine, stoji:
„Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su
zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog
užasa poludjela.“[31]
Također i Predrag Lazarević, koji prikazuje nedavno objavljenu knjigu Lazara
Lukajića, Fratri i ustaše kolju, navodi da se zločin dogodio u školi u selu
Drakuliću.[32] Jovan Babić, pozivajući
se na naprijed spomenuti akt njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije, iz
njega navodi: „Umorstva su vršena na osnovu naloga katoličkog sveštenika
Filipovića /…/. Očevici kupališta krvi u Šargovcu kažu da su ubijena i 53
(pravoslavna, prim. J. B.) deteta iz Narodne škole.“[33]
Dr. Lazar Milin, pravoslavni svećenik i profesor na
Bogoslovnom fakultetu u Beogradu, citira
sljedeće riječi nekog dr. Nikole Nikolića: „Danas sam (tj. 1943) doznao neke
detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske
djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara
'Mila' Stipe Šunjića. Lično je poznam. /…/ Obučen u fratarski habit ušao je
Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio
je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to
učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i
vrisak malih drugova.“[34]
Dakle,
kad se govori o zločinu nad srpskom djecom i malom Radojkom, koji se pripisuje
fra Tomislavu Filipoviću, informacije nisu podudarne ni o dobi djeteta Radojke
(dr. Antonić kaže da je bila stara 6 mjeseci, a dr. Bulajić, da je bila učenica
osnovne škole); ni o mjestu na kojem je ona zaklana (prema J. Babiću i svjedoku
Jovi Vukobratu, to se dogodilo pred kućom Đure Glamočanina, a prema Milanu
Bulaiću u osonovnoj školi pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom
Martinović); ni u kojoj školi je zločin nad djecom izvršen (prema jednima to je
bio Drakulić, iako tada u Drakuliću uopće nije bilo škole, prema drugima
Šargovac, prema trećima Krivaja, kod Banja Luke, iako selo s tim nazivom u
blizini Banja Luke ni ne postoji).[35]
Svjedoci se ne slažu ni glede imena izvršitelja zločina (za jedne je to bio fra Vjekoslav, za druge
fra Tomislav). Prema jednom izvoru zločin se dogodio u školi pred učiteljicom
koja se zvala Mara "Mila", a prema izjavama više svjedoka, on je
izvršen pred učiteljicom Dobrilom Martinović. Također se govori kako su
pravoslavna djeca bila najprije odvojena od katoličke i muslimanske, a zatim
pobijena, iako ni u Drakuliću ni u Šargovcu u to vrijeme nije uopće bilo
muslimanskog stanovništva, pa nije moglo biti ni muslimanske djece u školi.
Osim toga, teško je protumačiti da se takav zločin mogao onoga dana dogoditi u
školi, bilo u Drakuliću ili u Šargovcu. Naime, ako je zločinačko djelovanje
ustaša započelo 7. veljače 1942. u 4 sata ujutro, nije moguće razumjeti da su
djeca toga dana mogla otići u školi, osim ako se radilo o djeci iz sela u koje
ustaše još nisu bile stigle, i u kojem se ništa nije doznalo o zločinu u drugom
selu.
Da je u ustaškom zločinu ubijeno i
mnogo srpske (pravoslavne) djece, pa i školske, to nije sporno. Međutim,
neslaganja o tome je li zločin nad školskom djecom izvršen u školi u Drakuliću,
Šargovcu, ili u Krivaji; pred ovom ili onom učiteljicom; je li vršen
pojedinačno po kućama, ili je izvršen skupno u štali (što prije dr. Antonića,
ne tvrdi, koliko mi je poznato, nijedan drugi autor, a ni sam Antonić ne navodi
nikakav izvor na kojem temelji svoju tvrdnju), i suviše su velika da ne bi
izazivala dvojbu o vjerodostojnosti samih svjedoka i njihovih izjava, a zatim i
o istinoljubivosti određenih povjesničara i publicista.
Tomislav Filipović (alias Miroslav
Majstorović) je pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača, 29. lipnja 1945. izjavio: „Istina je pošto mi je predočen iskaz
Vjekoslava Servatzi u koliko se odnosi na pokolj u okolnim selima Banja Luke,
da sam ja bio dušobrižnik II. P. T. B. Ja sam kao takav, jedne noći sa bojnom
II. P. T. B. pošao u akciju i to navodno samo radi pretresa okolnih
pravoslavnih sela, koji su bili sumnjivi zbog četništva. Ja nisam sudjelovao u
pokolju pravoslavaca iz sela Drakulići, Šargovca i zaselka Motike, već sam ostao
sjediti u Motikama u razgovoru s nekim učiteljem Kalajcem Mirkom domobranskim
poručnikom.“[36]
Koliku važnost treba dati toj Filipovićevoj izjavi o njegovom sudjelovanju i
ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom sela Drakulić, Motike i Šargovac,
teško je reći, ali je barem treba imati pred očima kod razmatranja zločina koji
mu se pripisuje.
Uz sva navedena neslaganja i nelogičnosti
u raznim izvješćima i izjavama svjedoka o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića
u ustaškom zločinu u rudniku uglja Rakovac i u selima Drakulić, Motke i
Šargovac, nije bez značenja napomenuti i ovo: pred njegovo ime većina stavlja
'fra' (Tomislav, odnosno Vjekoslav), a neki 'vlč.' (Miroslav), pa čak i 'vlč.
fra' (Tomislav-Vjekoslav);[37]
jedni ga označavaju jednostavno kao franjevca, drugi kao fratra, a jedan ga čak
naziva fratar-isusovac; negdje se kaže da je bio pripadnik franjevačkog
samostana,[38] a na drugom mjestu da je
bio član petrićevačkog bratstva,[39]
dok ga jedan od gore citiranih autora označava kao 'katoličkog sveštenika'. U
službenim sudskim podacima navodi se da je bio kapelan na Petrićevcu, dok ga
većina drugih izvora spominje kao župnika u Petrićevcu, iako on nikada i nigdje
nije bio župnik.
c) Što su o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u zločinu
nad Srbima izjavili
ondašnji gvardijan
samostana Petrićevac, fra Anto Perković,
i član samostanske
zajednice, fra Ivo Žilić?
Fra Ivo Žilić, koji je boravio u samostanu na Petrićevcu
od rujna 1941. do studenoga 1950., u pismu upućenom 5. srpnja 1978. fra Martinu
Planiniću, koji se bavio istraživanjem zločina o kojem ovdje govorimo,[40]
odgovarajući na pitanje: Što zna o pokolju u selu Drakuliću, piše: „U noći
između 6. i 7. veljače 1942. (od petka na subotu) došli su ustaše - muslimani s
Drine da se osvete banjalučkim pravoslavcima za četnički pokolj izvršen nad
muslimanima u blizini Drine.[41]
Tu vrstu ustaša nazivali su crne ustaše. Kad su spomenuti ustaše-muslimani
stigli u Banja Luku, uzeli su sa sobom jednu satniju II. Poglavnikove tjelesne
bojne (u kojoj je duhovnik bio fra Tomislav Filipović), pa su otišli u Drakulić
i Motike te u rudnik ugljena Rakovac. U Drakuliću i Motikama pobili su mnogo
civilnog stanovništva (točan broj ne znam, a u rudniku Rakovac pobili su
radnike koji su se vraćali s posla kao i one koji su trebali doći na posao. Ni
broj pobijenih rudara nije mi poznat.“[42]
Bilo bi za očekivati da
gvardijan samostana i poglavar samostanske zajednice zna što se događa u
samostanu, i čime se bave i gdje se nalaze pojedini članovi dotične zajednice,
u samostanu ili izvan njega, a osobito ako se radi o javnim istupima i
aktivnostima.
Je li gvardijan u samostanu
Petrićevac, u vrijeme kad se dogodio zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu,
znao za aktivnosti i pojedine čine fra Tomislava Filipovića, o tome nema drugih
informacija osim onih što ih je dao sam gvardijan. Postoje, naime, dva pisana
iskaz fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu 1941-1942. Jedan je poslao
službeno 26. travnja 1942. provincijalu fra Anđelu Kaiću, a drugi je sadržan u
opširnom privatnom pismu što ga je više od 30 godina kasnije, 11. listopada
1973., napisao fra Anđelu Kaiću, tada u mirovini u Livnu.
Fra Anđeo Kaić, koji je bio
provincijal Bosne Srebrene od ljeta 1939. do ljeta 1942., nakon što je doznao
za zločin u Drakuliću, zatražio je od gvardijana fra Ante Perkovića da mu javi
je li u tome sudjelovao fra Tomislav Filipović, i je li i sam ubijao.[43] Kako se
navodi u drugom gvardijanovom pisma, on je tada provincijalu odgovorio da je
fra Tomislav zaista bio u Drakuliću, a da li je lično ubijao, nije mogao
provjeriti. Kaže da je lično uvjeren, da on to nije činio.[44]
Ne znam zbog čega, ili kojim
povodom je toliko godina kasnije, 4. listopada 1973., fra Anđeo Kaić zatražio
od fra Ante Perkovića da mu iznese što zna o zločinu u Drakuliću i o sudjelovanju
fra Tomislava Filipovića u njemu. Na to je fra Anto odgovorio opširno 11.
listopada 1973. O sadržaju toga bisma bilo je riječi malo prije, a ovdje ću iz
njega prenijeti ono što se izravno odnosi na "sudjelovanje" fra
Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u Drakuliću.
Tako fra Anto piše:
„A sada o fra
Tomislavu. U subotu iza kobne noći, na fra Tomislavu se nije mogla opaziti niti
najmanja promjena u njegovom vladanju. /…/.
O Drakuliću se
je kasnije mnogo pričalo i prepričavalo. Nikada nisam čuo, da je fra Tomislav
okrvavio ruke i sudjelovao i sam u ubijanju. A njegovo potpuno ispravno
vladanje nakon te noći pobudilo mi je uvjerenje, da on nije lično ubijao iako
je sa vojskom bio. /…/.
Istina je, da
je pok. fra Tomislav te noći bio u Drakuliću. Da li je on morao ići u Drakulić
ili ne to ne mogu pozitivno reći. No kad je on iz Reda isključen i otišao u
Zagreb čuo sam, da je on sa 4-5 katoličkih seljaka pokazivao u Drakuliću
katoličke kuće Ustašama da bi te kuće obišli. Iz te vijesti ja sam zaključio,
da je on morao unaprijed nešto znati o uništenju sela Drakulić. On je dobro
selo poznavao /…/. Možda su mu radi toga i naredili Ustaše da ide s njima i
kat. kuće pokazuje. Taman da je on i natjeran, tamo on nikako nije smio ići. U
tome ga ništa nije moglo ispričati.
/……………………………………………………………………/
Kada je fra Tomislav potpuno iz Banja Luke
otišao u Zagreb pročulo se i govorkalo kako je jedna žena pravoslavna
prepoznala fra Tomislava iako je imao na sebi vojnički šinjel i rekla mu: 'Zar
i ti fra Tomislave, ovdje'? A on da je na to odgovorio: 'Nisam ja fra
Tomislav'. Nisam imao načina da provjerim istinitost toga govorkanja. Znam samo
to, da se je ovo govorkanje pojavilo iza njegova odlaska u Zagreb.“[45]
Postoji i iskaz fra Ive
Žilića, napisan 5. srpnja 1978., koji je ranije već spomenut. Fra Martinu
Planiniću, koji se bavio istraživanjem "slučaja Filipović", na njegov
upit: Da li je fra Tomislav tom prigodom okrvavio ruke? - fra Ivo je odgovorio:
„Fra Tomislav je bio tamo prisutan, iako tamo nije smio biti. Zato ga u tome
nitko ne može opravdati. Međutim, siguran sam da on tom prigodom nije okrvavio
ruke. Nakon zločina u Drakuliću, bio sam osam i pol godina na Petrićevcu. Kao
vjeroučitelj u učiteljskoj školi i ženskoj gimnaziji svakodnevno sam
kontaktirao s civilima. Preda mnom se govorilo o fra Tomislavu, ali mi nitko od
civila nikad nije rekao da je fra Tomislav ikoga ubio.“[46]
Radi se o
iskazima dvojice franjevaca, napisanim prema sjećanju, mnogo godina poslije
događaja na koji se odnose. Kod prosudbe o točnosti onoga što oni iznose i to
se mora imati pred očima. Ali da iskazi fra Ante Perkovića i fra Ive Žilića
zaslužuje da ih se uzme u obzir, i da mogu doprinijeti boljem osvjetljavanju
određenog vremena i rekonstruiranju određenih zbivanja, u to sam uvjeren.
Optužbe o umiješanosti drugih franjevaca u zločinu nad Srbima
O umiješanosti i drugih franjevaca iz samostana Petrićevac
u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu govori Jovo Vukobrat u izjavi od 15.
veljače 1946., koja je naprijed već spomenuta. Njegove riječi citira i Jovan
Babić, a one glase: „Šesti dan po našem skrivanju Marko Lipovac koji nas je
sakrio otišao je u Petrićevački samostan da pita gvardijana da li ima ikakve
mogućnosti da se spase eventualno oni ljudi koji su slučajem ostali na životu i
koji se na dan pokolja nisu zadesili kod svojih kuća na što mu je župnik gvardijan
(ne navodi se njegovo ime - op. m.) odgovorio: 'Naš Poglavnik radi sve
sa Božjom dozvolom i sve što je napravljeno, ono je Crkva blagoslovila i nikome
ne će upisati u grijeh te prema tome svima onima koji su ostali nema ništa drugo nego što je bilo i ostalima
koji su se zadesili u selu na dan pokolja'“.[47]
Oslanjajući se na tu izjavu, Jovan Babić u drugom svom tekstu kaže: „Ni
tadašnji gvardijan samostana Petrićevac fra Josip Loparević (u to vrijeme fra
Josip Loparević nije uopće bio gvardijan samostana - op. m.) nije, žalibože,
bio na visini božjega poslanja, svoga svešteničkog zvanja, ni odore svetoga
Franje koju je nosio. Upitan od jednog svog vjernika - katolika, mlinara Marka
Lipovca, šta učiniti sa rijetkim preživjelim Srbima iz pomenutih naselja, (tj.
Drakulića, Šargovca i Motika – op. m.), fra Jozo je, navodno, odgovorio:
'Naš je poglavnik sve radio po volji Gospodinovoj, pa ako je Gospodin i na ove
upro prst da umru, oni treba da umru'.“[48] Čudno je da Jovan Babić donosi dvije dosta
različite izjave, a da ni ne pokušava da ih rastumači i usuglasi, nego izvlači
još i zaključak da je: „od gvardijana sa Petrićevca (od gvardijana,
žalibože!!!) stigla poruka da preživjele treba da dostigne ista sudbina kao i
već poklane!“[49] Koliko se može ozbiljno
uzeti njegova optužba, dovoljno govori već samo to što on ne zna ni tko je tada
bio gvardijan samostana na Petrićevcu!
Odgovor na iznesene
objede imamo od samoga fra Ante Perkovića, koji je bio gvardijan na
Petrićevcu nešto više od godinu dana 1941.-1942., pa i u vrijeme kad je izvršen
zločin nad Srbima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Svoje sjećanje o tom
događaju on je iznio u pismu pisanom 11. listopada 1973. iz Šapca, gdje je bio
na službi, a poslano fra Anđelu Kaiću, koji se tada nalazio u samostanu na Gorici,
kraj Livna, a u ratno vrijeme je bio provincijal Bosne Srebrene. U tom pismu
fra Anto opisuje kako je u subotu, 7 veljače 1942., poslije podne otišao u
Predgrađe da posjeti jednu pravoslavnu obitelj. Otac te obitelji je bio
vlakovođa, i nekolika dana prije toga je smrtno stradao između Omarske i
Prijedora od eksploziva kojeg su partizani postavili pod vlak. U razgovoru
pokojnikova supruga je upitala fra Antu: Što se to dogodilo u Drakuliću? On o
tome dotada nije znao ništa, pa kad mu je domaćica kazala kako se priča da su
svi pravoslavni u Drakuliću pobijeni, fra Anto je odgovorio da bi on, valjda,
na Petrićevcu čuo prije nego oni u Predgrađu da se to dogodilo. Kad se vratio u
samostan, uvečer je ostale upitao: Jesu li išta čuli što se prošle noći dogodilo
u Drakuliću. Svi su šutjeli i začuđeno se gledali, a fra Tomislav Filipović je
potvrdio da su svi Srbi poubijani od ustaša; a na upit: Zbog čega, odgovorio je
kako je čuo da su seljaci uhvaćeni kako su slali dinamit i hranu partizanima, a
i četnicima.
Prema navodu u fra Antinom pismu, sljedećeg jutra, u
nedjelju, došao mu je jedan ustaški časnik i naredio da pod misom rekne da svi
muškarci poslije mise trebaju ići u Drakulić radi pokapanja pobijenih. U svom
pismu fra Anto dalje opisuje kako je u ponedjeljak u samostan došao jedan
domobranski vojnik i obavijestio ga da se u jednoj kući nalazi živa teško
ranjena žena. Fra Anto mu je rekao neka potraži nekoga i neka se žena preveze u
bolnicu. Domobran je odgovorio da se nitko od naših (tj. katolika) ne usuđuje
zaviriti u pravoslavne kuće. Nakon toga je gvardijan fra Anto naredio
samostanskom slugi da upregne samostanske saonice i da s domobranom ode te
stavi ženu u saonice i doveze je do samostana. Žena je brzo dovezena, u saonice
je sjeo i fra Anto, i krenuli su u bolnicu. Kad je fra Anto rekao da je žena iz
Drakulića, bolničko osoblje se bojalo da je primi. Kako je fra Anto poznavao
upravnika bolnice, dr. Ladislava Vlašića, žena je bila primljena, ali pod
uvjetom da će samostan odgovarati za njezin primitak u bolnicu, ako do čega
dođe. Fra Anto je kratko rekao: Pristajem. Žena nije ostala na životu, nego je
nakon dva dana umrla. Kad se fra Anto vratio u samostan čekao ga je drugi
domobran i izvijestio da se u jednoj kući nalazi dijete teško ranjeno s dva uboda
bajonetom u trbuh. Odmah su poslane samostanske saonice po to dijete, i kad je
dovezeno do samostana, fra Anto je pošao opet u bolnicu, i to je dijete, imenom
Duško – Dušan, od 7-8 godina, bilo primljeno i smješteno u bolnicu, a nakon
dužeg liječenja je ozdravilo i tako ostalo na životu.
Fra Anto Perković dalje piše da je uzeo
nekoliko seljaka Srba iz Drakulića, koji nisu stradali 7. veljače, i držao ih u
samostanskom podrumu dok nije prestala opasnost za njihove živote.
Iz fra Antina pisma se doznaje kako je Ministarstvo
unutrašnjih poslova NDH izdalo akt kojim je bilo dozvoljeno da se u srpske kuće
u Drakuliću usele muslimani, ali da su to spriječili katolici koji su sastavili
Memorandum za Poglavnika i za spomenuto Ministarstvo, i tražili da se akt o
useljenju muslimana u srpske kuće opozove. Taj Memorandum je u Zagreb odnio sam
fra Anto, i uručio ga Ivici Verneru, načelniku Zagreba, da ga preda Poglavniku.
Cilj je postignut, i akt Ministarstva je opozvan. Neki su muslimani sumnjali,
kako kaže fra Anto, da je Memorandum njegovo 'maslo', te da su se sastali i
sastavili tešku optužbu protiv samostana i njega, i da su je poslali izravno na
Svetu Stolicu. Sveta je Stolica optužbu dostavila nadbiskupu Stepincu u Zagreb
s nalogom da tužbu provjeri. Fra Anto je jednom zgodom bio u Zagrebu, zatražio
da bude primljen u audijenciju kod nadbiskupa Stepinca, i u razgovoru koji je
trajao skoro tri sata detaljno mu izložio sve oko Drakulića i neosnovanosti
tužbe protiv samostana.[50]
Iz Petrićevca je fra Anto u ljeto 1942. premješten za
samostanskog vikara u Kr. Sutjesku, a nakon rata, u svibnju 1946., bio je lišen
slobode i dospio u zatvor,[51]
te osuđen na godinu dana lišenja slobode
sa prinudnim radom.[52]
Ne znam zbog kojeg je razloga zatvoren i osuđen na jednogodišnju kaznu, odnosno
da li je to moglo biti zbog navodne izjave dane Marku Lipovcu, koju sam
naprijed naveo. U svakom slučaju, ono što sam fra Anto piše o svom držanju, i
njegov prikaz zbivanja vezanih za Drakulić, u potpunoj su suprotnosti s onim
što je o franjevcima petrićevačkog samostana i o njihovu gvardijanu napisao
Jovan Babić u svom romanu Drakulići,
i što je više puta ponovio u novinskim napisima koje sam naprijed naveo.
A koliko
se ozbiljno može i treba uzeti u obzir ono što tako često ponavlja Jovan Babić,
a što i drugi istomišljenici jednostavno i posve nekritički prihvaćaju,
pokazuje činjenica da Jovan Babić ne zna ni tko je zapravo bio gvardijan u to
vrijeme u franjevačkom samostanu Petrićevac!
Još širu i stravičniju optužbu općenito o
franjevcima iz samostana Petrićevac imamo iz novijeg doba, izrečenu sljedećom
tvrdnjom Milana Bulajića: „Stravičan pokolj pravoslavnih Srba i djece u
Drakuliću, Šargovcu i Motikama izvršili su isključivo katolici ustaše pod
vođstvom franjevaca samostana Petrićevac.“[53]
Da su izjave i tvrdnje koje su
iznesene kako protiv gvardijana samostana na Petrićevcu tako i općenito protiv
franjevaca toga samostana posve neutemeljene, najuvjerljiviji je dokaz to
što nitko drugi od franjevaca nije bio
formalno optužen, niti je suđen za zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. A
da je bilo ikakve podloge i najmanje vjerojatnosti u pogledu njihove
umiješanosti u te zločine, sasvim sigurno ondašnja državna vlast
novouspostavljene FNRJ ne bi propustila da ih izvede pred sud, a da fra Antu
Perkovića kazni mnogo većom kaznom nego što je jednogodišnje lišenje slobode s
prinudnim radom!
Držanje
uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene
u slučaju fra Tomislava Filipovića
Najprije ćemo pogledati kako se u upravi provincije Bosne
Srebrene gledalo na zločin koji je izvršen u Drakuliću, Motikama i Šargovcu.
Tadašnji provincijal fra Anđeo Kajić je u Ljetopisu
provincije Bosne Srebrene zapisao: „Na 7. veljače (1942.) dogodio se pokolj
Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac pokraj Banjeluke, kojom je zgodom
poubijano gotovo sve srpsko stanovništvo tih sela. Ovaki postupak prema Srbima
ne može se ničim na svijetu opravdati, jer moral traži, da se nekome krivnja
najprije dokaže, a zatim da ga se osudi, a tek onda, da ga zakonita vlast
kazni. Ubijati nedužne žene i djecu ne dozvoljava ni poganski a kamoli
kršćanski moral. Ovaj se pokolj ne može opravdati niti tim kao da su tobože
Srbi spremalo pokolj naših kao i napadaj na samostan Petrićevac. U ovom su se
slučaju trebale poduzeti sve mjere opreza, pohvatati eventualne krivce i iza
dokazane krivnje ih prema veličini njezinoj kazniti. Gornji se nemio slučaj ne
može opravdati niti tobože tim da je revolucionarno doba, jer je i revolucija
podvrgnuta zakonu Božjem.“[54]
A o umiješanosti fra Tomislava Filipovića u tom zločinu
fra Anđeo je zapisao: „Kod ovog žalosnog događaja bio je prisutan p. o. fra
Tomislav Filipović, koji je kao vojni svećenik navodno pratio svoju jedinicu na
ovoj kaznenoj ekspediciji. Međutim će za ovaj čin svakako morati svom redovničkom
starješinstvu odgovarati, jer je njegova prisutnost prouzrokovala veliki
škandal među katoličkim vjernicima u okolici Banjaluke. Ukoliko bude dokazano,
da je doista bio prisutan kod ovog događaja, makar da prisutnost bila i samo
pasivna, p. o. fra Tomislav će morati odgovarati za ovaj čin.“[55]
Provincijal fra Anđeo Kaić i Starješinstvo
provincije Bosne Srebrene, uz određena saznanja, makar i oskudna, što je za ono
vrijeme bilo i razumljivo, kako o razmjerima zločina nad Srbima, tako i o ulozi
fra Tomislava Filipovića u njima, saznalo je i o držanju gvardijana fra Ante
Perkovića, o čemu je gore već bilo spomena. U Ljetopisu provincije Bosne Srebrene je o tome zabilježeno:
„Kolikogod je sa negodovanjem bila od sviju primljena vijest o prisutnosti p.
o. fra Tomislava kod gornjeg događaja, toliko je sa većim veseljem primljena
vijest o požrtvovnom zauzimanju za ranjenike p. o. fra Ante Perkovića,
gvardijana na Paterićevcu. Čim je p. o. fra Anto saznao za nemili događaj,
odmah je došao sa samostanskim kolima (radilo se o saonicama – op. m.)
na mjesto nesreće, te je mnoge spasio prevezavši ih u bolnicu u Banjaluku.“[56]
Kad je Starješinstvo
provincije Bosne Srebrene saznalo da se fra Tomislava Filipovića povezuje i
tereti za zločin nad Srbima i za njegov odlazak bez ičijeg dopuštenja u Zagreb,
te za preuzimanje vojne dušobrižničke službe, upućen mu je 27. ožujka 1942.
poziv da se vrati u Provinciju, i da izvijesti Starješinstvo o svom
sudjelovanju u zločinu u Drakuliću i drugim selima.[57] Fra
Tomislav je zatraženu izjavu napisao 1. travnja 1942. u Zagrebu, i ona je
dostavljena provincijalu u Sarajevo. Evo i kako je ta fra Tomislavova pisana
Izjava glasila:
„Izjavljujem
pod prisegom slijedeće:
Koncem
mjeseca siječnja i početkom veljače kružile su vijesti po Banja Luci i okolici,
nakon mnogih zvjerstava četničko-komunističkih bandi, da će srbi selaci (!) sela Drakulića, Motika i Šargovca,
odakle ima mnogo odmetnika u šumama napasti naša hrvatska katolička sela i
franjevački samostan Petričevac i minirati ugljenokop "Lauš". Ja sam
se tada nalazio kao ustaša pozvan otvorenom zapovijeđu u svojstvu ustaškog
dušobrižnika i tu dužnost obnosio kod II. Poglavnikove Tjelesne Bojne u Banjoj
Luci.
6. veljače sam prije večere
došao u samostan naš na Petričevcu. Iza večere oko 9 h je došla skupina naših
seljaka-župljana iz okolice sa viješću, da se navodne noći ima izvesti gore
spomenuti udar na rudnik, samostan i naša sela sa strane odmetnika u zajednici
sa srbima(!) sela Drakulića, Motika i Šargovca. Zamolio sam O. gvardijana, da me
pusti, jer da hitno moram predvesti pridošle župljane u Zapovjedništvo Bojne.
Zapovjednik ih je preslušao i odmah uputio odred ustaša, koji su blokirali
ugljenokop i pohvatali smjene rudara Srba, koji su bili u vezi sa odmetnicima.
Kada su pohvatane poveli u grad na istragu, otvorena je na odred strojopuščana
vatra iz sela Drakulića, koje se nalazi na povišici nad ugljenokopom.
Zapovjednik odreda je zatražio pojačanje iz grada, s kojim sam i ja došao kao
dušobrižnik, prateći po dužnosti u operacije povjerenu mi jedinicu ustašku.
Nadodajem:
Nije
istina, da sam ja ma koga ubio.
Nije
istina, da sam ja huškao na ubijanje, već je ubijanje posljedica revolta na
zvjerstva i istrebljenje buntovnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Naprotiv sam po dužnosti išao
kao dušobrižnik i pratio u borbu povjerenu mi ustašku jedinicu.
Zagreb, 1. travnja 1942.
Fra Tomislav Filipović franjevac sv. r.“[58]
Fra Tomislav se nije vratio u Provinciju, nego je i dalje
ostao u Zagrebu. Uslijedilo je 16. travnja 1942. pismeno priopćenje Provincijalata
Bosne Srebrene fra Tomislavu, da je zbog svojih postupaka upao u kaznu
suspenzije od bogoštovnih čina, tj. da kao svećenik ne smije vršiti nikakvih
čina svećeničkog reda.[59]
Nakon
toga je odmah otvorena i provedena potrebna istraga o fra Tomislavovom
sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom gore navedenih sela,
što se vidi iz Zapisnika proljetnog
definitorijalnog kongresa, održanog u Sarajevu od 28. travnja do 1. svibnja
1942. O fra Tomislavu Filipoviću se raspravljalo na tri sjednice.
Na
prvoj sjednici, 28 travnja prije podne, uz druga tekuća pitanja, iznesen je
slučaj njegova sudjelovanja u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. U Zapisniku se najprije navodi da su na
sjednici bili prisutni: fra Anđeo Kaić, provincijal, te definitori fra Silvio
Franković, fra Miron Kozinović, fra Kazimir Ivić i fra Gavro Gavranić (dok je
odsutan bio fra Augustin Malić, kustod Provincije – op. m.), a da je za
vođenje zapisnika određen fra Frano Strukar, tajnik Provincije. U pogledu fra
Tomislava u Zapisniku sjednice stoji:
„Mp. o. Provincijal je ovdje
opširno izložio slučaj fra Tomislava Filipovića. Isti je, naime, koncem mjeseca
siječnja o. g. položio zadnje teološke ispite u Sarajevu, te je s dozvolom
Provincijalata otišao na Petrićevac, da uzme svoje stvari i da se odmah povrati
i pođe u Ramu-Šćit, gdje bi imao vršiti kapelansku službu. Došavši na
Petrićevac javio je da se ne može vratiti radi nezgodnih saobraćajnih prilika.
Kad mu je od strane Provincijalata javljeno, da mora bezuvjetno odmah poći u
Ramu on je odgovorio, da je pozvan na vojnu dužnost u Zagreb i da mora odmah
nastupiti. Na ovo mu je Provincijalat odgovorio da ne smije ići u Zagreb na
vojnu dužnost, makar da je i pozvan, jer ima jedna odredba Ministarstva
Domobranstva, po kojoj se nijedan svećenik ne može pozivati na vojnu dužnost,
pa ako koji bude i pozvan nije dužan odazivati se. Ne znamo, da li je fra
Tomislav primio na vrijeme ovaj dopis Provincijalata, ali u stvari je bilo to
da je on sam izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl.
Tjeles. Bojne u Banjaluci. U međuvremenu, t.j. 7. veljače o. g. odigrali su se
poznati događaji u Drakuliću, Motike i Šargovcu selima pokraj Banjaluke. U
odredima ustaša koji su tamo ubijali pučanstvo nalazio se je nažalost i fra
Tomislav. Šta je on tu radio ne zna se točno, navodno morao je kao dušobrižnik
pratiti svoju jedinicu u borbi. Zna se samo to, da se sada nalazi u pritvoru.
Dopisom Provincijalata br.
545/42 od 16. IV. 1942. priopćeno mu je da je upao "in suspensionem a divinis"
radi toga što je pripremajući svoj primitak u spomenutu službu otišao u Zagreb
bez znanja Provincijalata, a preko izričite zabrane O. Gvardijana na Petrićevcu.“[60]
Na trećoj sjednici, 29.
travnja poslije podne, na koju je stigao i fra Augustin Malić, kustod
Provincije, razmatran je slučaj fra Tomislava Filipovića, i o tome u Zapisniku sjednice stoji:
„Sada
je došlo na red, da se pretresa slučaj o. fra Tomislava Filipovića, što je
najavljeno na prvoj sjednici. Izneseni su spisi, koji se odnose na to: dopisi
Provincijalata njemu i njegovi Provincijalatu, zatim izjava koju je on dao pod
prisegom mp. o. fra Mihaelu Trohi, Provincijalu hrv. Provincije o svom učešću u
događajima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu.
Na temelju tih spisa, te informacija stečenih
tokom vremena, kao i informacija, koje je stekao mp. o. Provincijal prigodom
kan. vizitacije na Petrićevcu sigurno je: da je o. fra Tomislav Filipović sam
na svoju ruku izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl.
Tjeles. Bojne u Banjaluci. Provincijalat za to prethodno nije znao, a kad je
saznao strogo mu je zabranio, da ne smije stupiti u tu službu. Međutim on je jedanput išao u Zagreb bez ičije
dozvole štaviše protiv izričite zabrane o. fra Ante Perkovića, gvardijana na
Petrićevcu. Tamo je sve pripremio i stupio u gore spomenutu službu. A dne 7.
veljače 1942. g. sa odredom Ustaša koji su ubijali pučanstvo sela Drakulić,
Motika i Šargovca nalazio se i fra Tomislav. Iako se ne zna točno u kojem je
obliku on sudjelovao kod ubijanja, (po svemu izgleda da nije sam ubijao), ali
jer nije morao tamo ići (to je rekao i pukovnik Servaci, koji je ispred države
u tim selima vodio istragu) a svojim je prisustvom prouzrokovao javnu sablazan
i nanio ogromnu štetu ugledu Provincije, to Starješinstvo na temelju kan. 653.
C. Z. o. fra Tomislava Filipovića isključuje iz Reda.“[61]
U Zapisniku sedme sjednice, održane 1. svibnja poslije podne, se
navodi:
„Na
ovoj je sjednici provedeno tajno glasovanje za slijedeće:
1.
Da li se o. fra Tomislav Filipović ima otpustiti iz Reda?
- Izglasano je sa svih 6
(šest) glasova da se otpusti.“[62]
Na taj način je Starješinstvo provincije
Bosne Srebrene formalno sa svoje strane okončalo slučaj fra Tomislava
Filipovića.
Istraga je pokazala da je fra
Tomislav doista išao s ustaškom vojskom, i da je bio nazočan kad su Srbi
masovno ubijani, što je on, kako smo malo prije vidjeli, i sam priznao u svojoj
Izjavi od 1. travnja 1942.
Starješinstvo Provincije nije moglo
utvrditi da li je fra Tomislav ikoga osobno ubio. Međutim, već i to što je
samovoljno preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci, njegovo praćenje
ustaške jedinice, i sama nazočnost kod izvršenja zločina, bili su dovoljni
za donošenje odluke da ga se otpušta iz
franjevačkog reda. Ta je odluka zatim 12. svibnja 1942. priopćena vrhovnom
poglavaru franjevačkog reda u Rimu, i zatraženo je da se ona podastre sudu i na
potvrdu Svete Stolice, sukladno važećem propisu kanonskog prava.[63] Na
traženje franjevačke vrhovne uprave, a dopis je upućen 30. lipnja 1942.,
Kongregacija za redovnike je 10. srpnja 1942. potvrdila odluku Starješinstva
provincije Bosne Srebrene. Službeni dokument o tome je iz Generalne prokure
franjevačkog reda dostavljen Provincijalatu u Sarajevo 13. srpnja 1942.[64] Time je fra Tomislav Filipović pravosnažno i
definitivno otpušten iz franjevačkog reda, i prestao biti njegovim članom i
pripadnikom provincije Bosne Srebrene. O tome otpustu fra Tomislava Filipovića
službena obavijest je 3. rujna 1942. poslana Biskupskim Ordinarijatima u
Zagrebu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu i Đakovu,[65] a dano
je priopćenje 8. rujna 1942. i svim članovima Provincije.[66]
Zaključak
Dakako da se ni u kojem slučaju ne
može opravdavati, niti braniti držanje fra Tomislava Filipovića u periodu
njegova boravka u franjevačkom samostanu Petrićevac, ali se ne može bez
pouzdanih dokaza, a njih nema, ni prihvatiti optužba da je on i osobno ubijao
nevine ljude i djecu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, ili da je poticao na
izvršavanje tih zlodjela. Još manje se to može tvrditi o gvardijanu fra Anti
Perkoviću i općenito o franjevcima u samostanu Petrićevac.
Gornjim
prikazom nije obuhvaćeno djelovanje bivšeg fra Tomislava Filipovića (alias
Miroslava Majstorovića) u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje je uslijedilo
nakon što je on kažnjen otpuštanjem iz franjevačkog reda, i kad više nije bio
njegov pripadnik, nego laik pod imenom Miroslav Majstorović. Stoga je bilo
posve zlonamjerno i neutemeljeno, i nakon što je on otpušten iz franjevačkog
reda, i dalje ga povezivati s franjevcima.
Puno je, i velika su u 'izvorima' neslaganja o mjestima i
vremenu izvršenja zločina, o tome tko su bili njegovi izvršitelji i koliki je
bio broj žrtava; puno je neslaganja u 'optužnicama' i 'svjedočenjima' iznesenim
protiv fra Miroslava Filipovića i drugih franjevac; previše je nerazjašnjenih
dvojbi i pitanja na koja nije odgovoreno, ili 'činjenica' koje nisu ničim
dokazane. Ima, i naveo sam neke od argumenata koji pobijaju neke optužbe koje
su iznesene protiv fra Tomislava Filipovića, i sve koje se iznose protiv franjevaca
na Petrićevcu općenito i protiv gvardijana posebno. Nisu, stoga bez temelja ni
slutnje i zaključci kako su i 'slučaj Filipović' ili 'slučaj franjevaca
samostana Petrićevac' ulazili u svoje vrijeme u orkestriranu komunističku i
ateističku propagandu protiv Katoličke crkve i katoličkog klera, a također i u
novije, postkomunističko i postjugoslavensko vrijeme, u harangu također protiv
Katoličke crkve i posebno protiv Vatikana.
Posve je očito da glavninu 'dokaznog materijala' protiv
fra Tomislava Filipovića čine izjave svjedoka iz vremena 2. svjetskog rata i
poraća, koji su 'podučavani' o tome što trebaju u svojim iskazima pred
različitim sudovima i komisijama svjedočiti o pojedinim svećenicima i
redovnicima, ili o Katoličkoj crkvi i kleru općenito. Čudno je, stoga, i
neshvatljivo da i u najnovije vrijeme ima 'istraživača' koji se tako rado, i
bez ikakve ograde, pozivaju na neke dokumente i svjedoke, te ih prihvaćaju kao
vjerodostojne i bezrezervno im vjeruju, a onda zločin beskrupulozno pripisuju
Katoličkoj crkvi i franjevcima koji s njim nemaju nikakve veze!
/Kraća verzija ovog
prikaza objavljena je u reviji: Bosna franciscana, god. XI., br. 19, str. 161-177./
[1]
Vidi prijepis radiograma u: V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac,
Dokumenti, Beograd 1987., str. 385.
[2]
V. Dedijer, n. d., str. 387.
[3]
V. Dedijer, n. d., str. 286.
[4]
V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita,
Rijeka/Liburnija-Zagreb/Mladost, 1981., 2. sv., str. 539.
[6]
Vidi: V. Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u
Hrvatskoj, Zagreb 1948., str. 646.
[8]
Kopija dopisa, br. 763/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne
Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[11]
Te brojke on iznosi u svom romanu Drakulići, 2. izd., Banja Luka -
Beograd, 1999., strr. 95, 195, 199, a ponavlja ih i u tekstu:
"Pismo od nemilih misli", objavljenom u listu: Glas srpski,
Banja Luka, 31. maj 2003.., str. 9.
[12]
Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beograd, 1999.,
str. 206-227.
[13]
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u
Drakuliću, Drakulić, 2003.,
str. 26-29; Isti: "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas
srpski, Banja Luka, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[14]
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u
Drakuliću, str. 29.
[15]
Vidi: J. Babić, "Sloge će biti,
al' ne zna se ka' će", u: Glas srpski, Banja Luka, 21. i 22.
jun 2003., str. 6.
[16]
Vidi: Z. Antonić, Dokumenta o genocidu nad Srbima u Bosni i
Hercegovini od aprila do avgusta 1941., izd. Akademija nauka i umjetnosti
Republike Srpske, Banja Luka/Srpsko Sarajevo 2001., str. 129.
[17] L. Lukajić, Fratri i ustaše kolju. Vidi:
P. Lazarević, "Potiskivanje istine ili 'u cara Trajana kozje
uši'", u: Patriot, Banja Luka, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.
[18]
Vidi: Schematismus cleri dioecesis
Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1935., Banja Luka, 1935., str. 32;
također: Banjolučka biskupija. U
riječi slici od 1881. do 2006. (prr. F.
Marić i A. Orlovac), str. 134.
[19]
Vidi izjavu Josipa Matijevića, u: Dokumenti o protivnarodnom radu i
zločinima jednog dijela katoličkog klera /priredili: J. Horvat i Z.
Štambuk/, Zagreb 1946., str.178.
[20]
Vidi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima …, str. 168; V.
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, str. 285.
[21]
Vidi: V. Dedijer, n. d., str.
385.
[22]
V. Dedijer, n. d., str. 387.
[23]
V. Dedijer, n. d., str. 286.
[24]
Vidi: V. Novak, n. d., str.
646.
[25]
Vidi: V. Novak, n. d., str.
646.
[26]
Z. Antonić, u: Dokumenti o genocidu nad Srbima …, str. 129.
[27]
J. Babić, "Pismo od nemilih misli", u: Glas srpski, 31.
maj 2003., str. 9.
[28]
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas
srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[29]
J. Babić, Isto..
[30]
M. Bulajić, "Izvinjenje za zločine u Drakuliću", u: Patriot,
br. 72, od 30. 06. 2003., str. 24-25.
[31]
V. Novak, n. d., str. 647.
[32] Vidi: P. Lazarević, "Potiskivanje istine
…", u: Patriot, br. 69, od
9/6/2003., str. 34.
[33]
Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u
Drakuliću, str. 29; Isti, "Sloge će biti …", u: Glas
srpski, od 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[34]
Vidi: M. Planinić, n. d., str. 89.
[35]
O zločinu nad školskom djecom u selu
Krivaja, vidi korespondenciju između fra M. Planinića i dr. Lazara Milina, u: M.
Planinić, n. d., strr. 10-11, 89, 102.
[37]
Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beogtad 1999.,
str. 99.
[38]
Vidi: P. Lazarević, "Potiskivanje istine …", u: Patriot,
br. 69, od. 9/6/2003., str. 33.
[39]
Vidi: N. Ostojić, "Dvolična dvosmislenost", u: Patriot,
br. 72, od 30/6/2003., str. 20.
[40]
M. Planinić je o tome objavio knjigu: Fra Tomislav Filipović žrtva
klevete, Šuica /1992/.
[41]
Misli se, vjerojatno, na stradanja muslimana u Foči, gdje je u siječnju 1942.
ubijeno preko 3.000 ljudi. Vidi: V. Dedijer, Novi prilozi …, str. 547.
[42]
M. Planinić, n. d., str. 132.
[43]
Vijest o tome nalazi se u pismu fra Ante Perkovića upućenom fra Anđelu Kaiću
11. listopada 1973. Vidi u: M.
Planinić, n. d., str. 123.
[45]
Original pisma se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv,
kutija br. 467, Ostavština - Br. Anđeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M.
Planinić, n. d., str. 120-125.
Tekst koji sam citirao nalazi se na str. 122-123. te knjige.
[46]
M. Planinić, n. d., str. 132.
[47]
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas
srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
[48]
J. Babić, "Pismo od nemilih misli", u: Glas srpski, 31.
maj 2003., str. 9.
[49]
J. Babić, "Sloge će biti, al' ne zna se ka' će", u: Glas
srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
[50]
Kopiju toga pisma ima autor ovog prikaza, a original se nalazi u franjevačkom
samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština - Br. Anđeo Kaić,
br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str.
120-125.
[51]
Vidi: M. Karaula, Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih
franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1992., str. 177, bilj.
462.
[52]
M. Karaula, n. d., str. 179.
[53]
M. Bulajić, "Izvinjenje za zločine u Drakuliću", u: Patriot,
br. 72, od 30/6/2003., str. 25.
[54]
Arhiv franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu, Ljetopis Provinciae Bosnae Argentinae, Annales X (1936.-1942.), str.
171. Vidi: P. Jeleč, „Fra Anđeo Kaić
u ratnom vihoru“, u: Fra Anđeo Luka Kajić
(1894.-1983.). Zbornik radova, Livno, 2009., str. 104-105.
[55]
Isto.
[56]
Isto.
[57]
Kopija dopisa, br. 475/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne
Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[58]
Izjava se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god.
1942., posebni fascikl.
[59]
Kopija dopisa, br. 145/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne
Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[60]
Zapisnik se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu.
[61]
Isto.
[62]
Isto.
[63]
Kopija dopisa, br. 763/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne
Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[64]
Otpis Svete Stolice, br. 4061/42, nalazi se u arhivu franjevačke provincije
Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[65]
Kopija dopisa br. 1678/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne
Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.