Starosjedioci Stranjana i Matoševaca i doseljenici iz drugih krajeva, koji su se zadržali do najnovijega vremena

Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići starosjedioci Matoševaca

Godine 1743. u popisu kuća i porodičnih zajednica Apostolskog vikarijata Bosne i Hercegovine, kojeg je napravio fra Pavao Dragičević, u selu Matoševci, župe Ivanjska, navodi se po jedna kuća ili porodična zajednica Batkovića, Blaževića, i Majdandžija (Maidandgia), i dvije kuće, odnosno porodične zadruge Debeljakovića. Isti broj je ostao i u popisu fra Marijana Bogdanovića, 1768. godine, uz promjenu prezimena Majdandžija u Majdandžić.40

Starješina u ku ći Batkovića godine 1743. zvao se Andrija, a porodična zadruga je brojila 14 članova, odraslih 10 i djece 4 -ero;41 a 1768. glava kuće je bio Petar, čeljadi je ukupno bilo 22, odraslih 13, a djece i mladeži 9.42 U kuć i Majdandžija godine 1743. starješina je bio Petar, a porodična zadruga je imala 13 članova, 10 odraslih i 3 djece;43 godine 1768. starješina je bio Marko Majdandžić, a u kući je bilo 19 članova, odraslih 9 i djece i mladeži 10.44

U porodičnim zadrugama ili zajednicama Debeljakovića godine 1743. starješine su bili u jednoj Mile, a porodična zajednica imala ukupno 14 članova, 6 odraslih i 8-ero djece,45 a u drugoj Stjepan, a zajednica je brojila 5 članova, odraslih 3, i djece 2. 46 Godine 1768. porodične starješine su bili Stjepan, i u kući 8-ero čeljadi, 5 odraslih i 3 djece, i Mile, a zajednica je imala 20 članova, 13 odraslih i 7-ero djece.47 Vjerojatno su to bili oni isti koje navodi i popis iz godine 1743.

Tomo Majdandžić, Petrov, Vlado Blažević, Josin, i Pajo Blažević, Ivin (stoje), Mile Debeljak, Tomin, i Markan Bogdanović, Ićin (čuče)

O Blaževi ćima, kojih je 1743. bila jedna kuća,48 i 1768. također jedna kuća,49 bit će posebno riječi malo kasnije.

Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići u Stranjane doselili iz župe Stari Majdan i Sasina

Većina prezimena žitelja u Stranjanima iz novijeg su doba, i pojavljuju se u drugoj polovici 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća.

U Stranjanima Ljevare nalazimo sredinom drugog desetljeća 19. stoljeć a. Potječu iz Bijele Nedilje (danas selo Dževar), župe sasinske. Prvi su se, kako izgleda, doselili Nikola Ljevar i Kata r. Tukara, sa svojim oženjenim sinovima Damjanom, Ivom, Markom i Filipom, i kćerkom Katom. Godine 1817. u matici krštenih upisani su roditelji Filip Ljevar i Marija r. Kozić, i krštenje djeteta Anđe, te roditelji Ivo Livak (kasnije se upisuje kao Ljevar) i Vida Marić, i krštenje sina Jure; zatim su g. 1818. upisani roditelji Marko Ljevar i Marija r. Pejaković, i krštenje kćeri Marije.50

Haranje kuge po Stranjanima i Matoševcima krajem 18. i početkom 19. stoljeća

Iz matica umrlih župe Ivanjska vidimo da je kuga vladala u župi 1783.– 1784., ali nema podataka o tome da je tih godina od te opake bolesti netko umro u Matoševcima ili u Stranjanima. Međutim, kad je kuga zavladala ponovno 1795.–1796., a zatim i 1813.–1818., mnogo je osoba umrlo i u tim selima, osobito u ovom trećem periodu.

Da bi se dobio uvid o razmjerima pustoši koju je kuga iza sebe ostavila u Stranjanima i Matoševcima, prenosim iz matice umrlih popis osoba pomrlih od kuge.

Stranjani – godine 1795.:

1. Toma Jarčević, 55 godina

2. Mato Jarčević, 33 godine

3. Martin Jarčević, 28 godina

4. Luka Jarčević, 10 godina

5. Stjepan Jarčević, 1 mjesec

6. Mato Blažević, 36 godina

7. Ivo Blažević, 2 godine

8. Jakov Blažević, 30 godina

Godine 1796.:

1. Uršula Knežević, 50 godina

Otmica djevojke u Stranjanima i vjenčanje pred kadijom

Nisu u doba otomanske vlasti u Bosni bili rijetki sluč ajevi da su muslimani otimali katoličke djevojke, ali su to činili i katolici, te vjenčanja obavljali po islamskim propisima. Koliko se zna, takav jedan slučaj se dogodio i među Stranjanč anima, i to g. 1826., kad je Filip Komarica, sin Vida Komarice i An đe r. Valentić, rođen 1808., izvršio otmicu djevojke Anđe Čavlovi ć, kćeri Luke Čavlovića i Ivke Komnjenović, iz Stratinske, te potom s njom sklopio brak pred nevjerničkim sucem (kadijom).

Poslije tri godine, kajući se za svoj postupak i prijestup, Filip i Anđa su se obratili apostolskom vikaru fra Augustinu Miletić u molbom da se njihov slučaj uredi pred Crkvom. Pošto je bilo teško da se oni potpuno rastave, a što se ne bi moglo postići kod nevjerničkog suca bez pogibelji kako za njih tako i za samog apostolskog vikara, biskup Mileti ć je, iza kako su se Filip i Anđa privremeno razdvojili, udovoljio njihovoj molbi. Ovlašću koju je imao od Kongregacije za širenje vjere, udijelio im je 24. lipnja 1829. oprost od crkvene ženidbene zapreke otmice i od ženidbenih navještaja, i utvrdivši da Anđa slobodno pristaje na brak s Filipom, dopustio da mogu sklopiti crkveni brak i u njemu ustrajati, te također odlučio i zakonitom proglasio svu djecu, ako je koje dotad rođeno, i koja će se roditi.84

Taj je Filip, izgleda, poslije odselio u Čivčije i g. 1841. sklopio drugi brak s Lucijom r. Koparc, iz Gomionice.85

____________

84 Vidi: Matica vjenčanih župe Sasina, za g. 1798.-1840., g. 1829., br. 12. Matica se čuva u arhivu franjevačkog samsotana Petrićevac, Banja Luka.

85 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1841, br. 1.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju, str. 34-47)

Ubilježbe u župnim maticama umrlih o nekim Stranjančanima i Matoševljanima

U maticama umrlih župe Ivanjska imamo vrlo pohvalnih svjedočanstava, napisanih o više pokojnika iz Matoševaca i Stranjana, i vrijedno je da ih ovdje prenesemo.

Evo nekih od tih svjedočanstava, prevedenih s latinskoga na hrvatski jezik, najprije o nekim katolicima iz Matoševaca.

- Za Nikolu Majdandžić a (rođ. oko 1745.), oženjenog s Veronikom r. Lipovac prije 1775., koji su u vremenu od 1775. do 1791. dobili 8-ero djece, 4 sina i 4 kćeri, u matici umrlih piše: „Matoševci, dana 12. ožujka 1793. umro je u Gospodinu Nikola Majdandžić opremljen svim sakramentima apostolske Crkve, a živio je pobožno u svemu, i sahranjen je u groblju Carkvine u dobi svojoj od oko 49 godina.“86

Nikola o kojem je riječ pra-prašukundjed je Marka Majdandžića, Ivćevog.

- O Ruži Majdandžić, r. Kozić (rođ. oko 1745.), iz Gomionice, udanoj oko 1775. za Petra Majdandžića, piše: „Matoševci, dana 2. studenoga 1810. preselila se Gospodinu Ruža, žena Petra Majdandžića, prethodno po meni, fra Stjepanu Krističeviću, ojačana sakramentima tj. ispovijedi i s. pomazanja, i kad se u preporuci duše došlo do onih riječi našega Spasitelja: "U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj", predala je dušu svome Stvoritelju, u svojoj dobi od 66 godina, i sahranjena je u zajedničkom groblju Carkvine“.87

- A za Ivu Batkovića (rođ. oko 1790.), sina Marka Batkovića i Anđe r. Matić, zapisano je: „Stranjani (a treba stajati: Matoševci), dana 29. travnja iste godine (tj. 1833. – m. o.), pobožno je u Gospodinu preminuo od probadajuće i vatrene groznice Ivo Batković, sin Marka Batkovića, u svojoj dobi od oko 45 godina; kršćanin veoma dobre, pobožne i blage naravi, opremljen sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja, poslije strpljivo podnošene bolesti kroz jednu sedmicu, mjesto mira i svoje sahrane

primio je na Carkvinama.“88 Da li je Ivo bio oženjen, nisam mogao ustanoviti.

- Anđa Batković, r. Matić (rođ. oko 1790.), majka naprijed spomenutog Ive Batkovića, a supruga Marka Batkovića, umrla je od groznice 2. travnja 1834. O njoj je zapisano: „Uzeta je iz ovoga života proviđena svim sakramentima umirućih osim popudbine Anđa Matić, dobra kršćanka (bona Xtiana) u fizičkoj svojoj dobi od 45 godina i sahranjena na Carkvinama.“89

- Marija Batković, r. Blažević (rođ. oko 1750.), supruga Lovre Batkovića. Imali su 5 sinova i 2 kć eri, rođene između 1783. i 1799. O Mariji je u matici umrlih zapisano: „Matoševci, dana 15. srpnja 1833. Umrla je u Gospodinu Marija Blažević, žena već prije umrlog Lovre Batkovića; još prije uskrsnih blagdana, u vrijeme korizme, bila je proviđena svim sakramentima umirućih, naime ispovijedi, pričesti primljene na način popudbine i posljednjeg pomazanja, i obdarena Papinskim blagoslovom; ponovno je dvaput ispovjeđena poslije blagdana Uskrsa, jednom pak primila pričest iz vlastite pobožnosti; bolest pučki zvanu nastup kroz dugo vrijeme strpljivo podnoseći, napustila je svijet u svojoj fizičkoj dobi od oko 85 godina, i našla je mjesto pokoja i sahrane na Carkvinama, zajedničkom groblju svih vjernika.“90

Ustanici 1878. ubili u Matoševcima oca i tri sina

Tijekom bosansko- hercegovačkog ustanka protiv osmanlijske vlasti (1875.-1878.), ustanici u Bosanskoj Krajini, pretežito Srbi, često su napadali i ubijali i katolike, kako radi pljač ke njihove imovine tako i zbog toga što su se oni manje uključivali u taj ustanak. Jedan takav slučaj se dogodio početkom travnja 1878. u Dragoč aju, kad su ubijena petorica katolika. O tome postoji izvještaj kojeg je iz Banje Luke poslao valiji (sultanov namjesnik) u Sarajevu brigadni general Hasan i mutesarif (upravitelj administrativne oblasti) Salih. Taj kratki izvještaj od 4/16. travnja 1878. glasi: „Izvještava se da su u nedjelju, 2. ovog mjeseca, katolici iz sela Dragočaja, Ivan sin Bele, Vid sin Petra i njegovi sinovi: Marko, Mile i Ivan, kad su pošli da čiste svoje njive, naišli na ustanike i svi su pobijeni od strane ustanika. Čim je to izvijestila žandarmerija, odmah su upućena tamo dva odreda carske vojske da traže i slijede navedene ustanike.“98

Na taj izvještaj valija iz Sarajeva je uputio komandantu i mutesarifu banjaluč kog sandžaka naredbu: „Neka se hitno poduzmu efikasne mjere i neka se po svaku cijenu nastoji da se pohvataju ustanici za koje ste u zajedničkom brzojavu od 4/16. aprila 1878. javili da su ubili petoricu katolika. Posebno se traži da se uloži trud i napor da se poslije toga više ne dešavaju takve nemile stvari.“99

Iz navedenog izvještaja iz Banje Luke poznata su imena ubijenih, i da se to dogodilo u selu Dragočaj, ali bez ijednog prezimena ubijenih. Nije, međutim, sigurno da su katolici pobijeni kad su išli čistiti svoje njive, jer je teško povjerovati da bi katolici to radili nedjeljom.

Fra Jurica Šalić je ispravno zaključio da bi se moglo raditi o katolicima ubijenim u Matoševcima,100 ali to ničim nije obrazlažio, niti rasvijetlio o kojim bi se katolicima moglo raditi. Pokušao sam nešto više o tome doznati iz matice umrlih župe Ivanjska, ali u njoj o navedenoj pogibiji katolika nije

zabilježeno ništa. Uspjelo mi je, međutim, na temelju matice krštenih ustanoviti tko su bila četvorica ubijenih katolika. Tražio sam Vida, čiji se otac zvao Petar, koji je imao sinove Marka, Milu i Ivana, jer se ta imena navode u izvještaju koji je naprijed spomenut. I našao sam ga u Matoševcima. Radilo se o Vidu Majdandžiću, oženjenom s Anom r. Blažević. Vid je rođen 12. srpnja 1826., ali mu otac nije bio Petar, kako stoji u gore spomenutom izvještaju upućenom valiji u Sarajevo, nego Mile Majdanžić, a majka je bila Barbara r. Batković.101 Vidova žena Ana je rođena 24. studenoga 1825. od roditelja Mile Blaževića i Vide r. Markanović, iz Sasine.102 Oni su se vjenčali 6. studenoga 1849. 103 Imali su sinove: Marka, rođenog 21. kolovoza 1851., Milu, rođenog 10. ožujka 1855., i Ivana, rođenog 21. ožujka 1858.104 Uz navedena tri sina, imali su još jednoga, imenom Juro, rođenog 26. veljače 1860. godine.105 Petog ubijenog katolika, Ivana, sina Bele, nisam uspio identificirati, ali ne bi trebalo sumnjati da je i on bio iz Matoševaca, vjerojatno rođak ostalih ubijenih. Nije, međutim, sigurno da je ime njegovog oca bilo Bela, kako navodi spomenuti izvještaj. U matici krštenih nema takvog imena u Matoševcima, pa ili je ono krivo navedeno, ili se radilo o nadimku.

Osim navedenoga zloč ina, događala su se u Matoševcima i druga. Tako u matici umrlih piše da je „7. veljače 1790. preminuo u Gospodinu Juro sin Abrahama Debeljakovića, ubijen naime od razbojnika i sahranjen u groblju Crkvene“.106 Također je zapisano da je „Dana 28. listopada 1803. od razbojnika ubijen Jerko Majdandžić u dobi od oko 30 godina107; oni su mu uzeli 40 svinja koje je čuvao u planini. Sahranjen je na zajedničkom groblju Crkvene“.108

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju, bez bilješki)

Zemljišni posjedi i bavljenje zemljoradnjom, voćarstvom i uzgajanjem stoke

Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje

Svaka porodična zajednica ili obitelj u Stranjanima i Matoševcima imala je u svome vlasništvu barem nešto zemlje. Pretežito je to bila neplodna zemlja i teška za obrađivanje. Na jednom dijelu, pokraj kuća, bili su voćnjaci, uglavnom šljivici, a drugo su bile njive oranice, za sjetvu žitarica, najviše kukuruza, a zatim pšenice i zobi, te pašnjaci za stoku, i livade za kosidbu trave.

Uz imanja u svom vlasništvu, većina stranjanskih i matoševačkih porodič nih zadruga došla je do novih zemljišnih posjeda zaposjedanjem parcela u Zovci, Poljašnici, Višcu, Paetnjaku, Sančevici i Čapljenici, koje su nakon ukidanja otomanske ili osmanlijske vlasti i nestanka begluka prešle u državno vlasništvo (erar). Ljudi su zauzimali zemlju i šume koje su ranije pripadale agi ili begu. Zapuštenu zemlju i šume su krčili i pretvarali u obradive površine i pašnjake. Te tzv. branjevine (svatko je branio što je zauzeo) i krčevine (iskrčena zemlja) nalazile su se podalje od kuća njihovih novih gospodara, pa su manje obrađivane za sjetvu žitarica, a više su korištene za ispašu stoke ili za košenje trave. Čobani bi obično ujutro izgonili stoku u krčevine na ispašu, a uvečer je vraćali kući, ali su neki u svojim krčevinama podizali i kuć e za privremeni boravak (Adžići) i staje u kojima se držala stoka. Tako su postojale, navodim samo neke: Pranjića krčevine, Adžića krčevine, Kovačeva (Ive Tubića) krčevina, Malća krčevina, Pajčina krčevina, te Pranjića staje, Kovačeve staje, Adžića staje, Ivćeve staje (na Ivćevoj Jastrebici).

Godine 1967. obavljeno je avionsko geodetsko snimanje terena i nakon toga se utvrđivalo što je čije vlasništvo. Jedni, koji su imali branjevine i krčevine, odlučili su prihvatiti zauzetu zemlju i šumu u svoje vlasništvo, nakon č ega je ona katastarski knjižena na njih, i državi su trebali plaćali porez, a dugi su se odrekli zaposjednute zemlje i šume u korist države, jer nisu bili voljni plaćati porez na njih.

Katastarska karta Stranjana

Proizvodnja žitarica

Ljudi su se u Stranjanima i Matoševcima u starini bavili uglavnom zemljoradnjom i svako je domaćinstvo proizvodilo za svoje potrebe razne žitarice: najviše kukuruz, a zatim pšenicu, zob, ječam, raž, pa i proso (proju). Ali kako je zemlja bila uglavnom neplodna, stajskog đubriva nedovoljno, a i obra đivanje zemlje vršeno primitivno, ni urod nije mogao biti zadovoljavajući, naročito sušnih godina.

Zemlja se sve do prvih desetljeća 20. stoljeća orala drvenim ralom kojeg su vukli volovi, a poravnavala se i isitnjavala drvenim brnačama i motikama. Došli su potom željezni plugovi, koje su također vukli volovi, a rijetko kada konji, te željezne brnače. Nasijecanje uzoranih njiva, sijanje žita, okopavanje, ogrtanje kukuruza i branje kukuruza, žetva pšenice i drugog strmnog žita, bilo je ručno i pomoću motika i srpova, te se najčešće obavljalo móbama ili uzajamnim pomaganjem jednih drugima. U móbama su sudjelovale djevojke i mlađe žene, pa iako je rad bio dosta naporan, odvijao se uz šale i pjesmu.

Kućna radinost i zanimanje muškaraca

Nije poznato da je prije Drugog svjetskog rata netko iz Stranjana i Matoševaca izučio kakav zanat ili stručnu školu. Bilo je, međutim, dosta samoukih ljudi koji su se razumjeli u različite poslove, a neki su u njima bili pravi majstori. Tako je među muškarcima bilo zidara, stolara, tesara, bačvara, kolara, kovača, kopača bunareva, ciglara, ćumurdžija.

Bili su vrlo korisni u selu, pa da im se sačuva uspomena, navest ću neka imena i naznačiti njihova zanimanja kojima su se, uz zemljoradnju, još bavili.

Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači

Dobri zidari su bili: Mato Ljevar, Josin, koji se bavio i kopanjem bunareva, Mato Blažević, Stipin, Ivica Pranjić, Markov, Ivo Blažević, Pajin, Joso Majdandžić (Joža), Ivin.

Vješti bač vari, koji su izrađivali kace, burad, breme, škafove, bili su u Stranjanima: Joso, Stipo, Vlado i Mirko Blažević, sinovi Markovi, zatim Stipo Blažević, sin Ivin, i Marko, sin Stipin; a u Matoševcima to su bili: Toma i Jerko Majdandžić, sinovi Lovričini.

Priučeni tesari i stolari su bili: Joso Blažević, Markov, Ivica Pranjić, Markov, i Ivo Blažević, Pajin.

Kola za vodenice izrađivao je Toma Majdandžić, zvani Stole, Matin, i Stipo Blažević, Markov.

Kovačkim zanatom su se u Stranjanima bavili Andrija i Ivo Tubi ć, a kovač je bio prije njih i njihov otac Stipo. Po ocu Stipi, sinovi Andrija i Ivo su prozvani ‘kovačevi’. Oni su kovali i otkivali motike, sjekire, plugove, i druge alatke te okivali točkove od kola i potkivali konje. Osim njih, bilo je i u Matoševcima nekih koji su imali kovački alat i znali kovati, npr. Pero i Marko Batković,Mate Rajnoga, i Mirko Blažević, Josin.

Izradom kola se bavio, i u tom poslu bio dobar majstor, Joso Blažević, Markov. Ivan Ljevar, Jurin, pravio je drvene plugove, a zbog vještine kojom je to radio dobio je nadimak ‘majstor’, i bio je poznatiji po tom nadimku nego po prezimenu. Po njemu su i njegovu djecu zvali ‘majstorovi’. U pravljenju cigle vješt je bio Marko Pranjić, Perin.

Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se na zanate, i među prvima s izučenim zanatima bili su: Jakov Blažević , Josin, Mirko Pranjić, Perin, Franjo Ljevar, Antin, i Marko Pranjić, Pajin, koji su završili za metalostrugare. Petar Pranjić, Markov, završio je stolarski zanat, a Marko Bogdanović , Ićin, Franjo Blažević, Josin, i Mirko Batković, Anđukin, izučili su za električare.

Kasnije je već bilo više onih koji su svršavali i druge zanate, npr. bravarski, tokarski, zavarivački, vodoinstalaterski, te je većina njih odlazila od svojih ku ća i zapošljavala se i živjela negdje drugdje u ondašnjoj Jugoslaviji ili u inozemstvu.

Kućna radinost i zanimanje žena

Domaća obrada lana i konoplje

Iz osušenih stabljika lana i konoplje trebalo je odvojiti liko ili vlaknasti dio. To se postizalo nabijanjem uz pomoć naprave koja se zove nožna stupa, ili jednostavno stupa. Ona se sastoji iz dva dijela, načinjena od masivnih komada drveta. Donji dio, kra ći, koji priliježe uz zemlju, je nepomičan, i u njemu su uzdužno, s gornje strane, urezana 3-4 žljeba, zuba. Gornji dio stupe je nešto duži, a u njegovu prednjem dijelu, s donje strane, također su urezana 2-3 žljeba, zuba, koji naliježu na one u donjem dijelu stupe. Gornji dio stupe je s donjim tako spojen da se pritiskivanjem nogom na njegov zadnji dio, koji nije pokrivao donji dio stupe, podizao prednji dio i pravio otvor u obliku položenog slova V nad donjim dijelom. U taj otvor bi se umetale rukoveti lana ili konoplje, malo zagrijane na suncu ili peći da se lakše nabijaju, te se, podizanjem i spuštanjem gornjeg dijela stupe, stabljike na zubima lome i drobe, i od lika se odvaja kruta tvar, pozder. Sa strana zadnjeg dijela stupe udarila bi se dva direka, a na njih se vodoravno pričvršćivala prečka na koju bi se, da stabilnije stoji, oslanjao onaj tko na stupi nabija. Na stupi su radile dvije osobe, obi čno po dvije žene, i to predve čer, a katkad je muškarac, momak, gazio, a žena ili djevojka koja je sjedila sa strane stupe umetala rukoveti.

Nakon nabijanja na stupi dobivene ručice vlakna, ako su bile preduge, trgale su se da budu kraće. To se činilo tako što bi se lijevom nogom stalo na jedan kraj ručice, drugi kraj bi se uzeo u desnu ruku i vlakna pomalo izvlačila, čime su se ručice skraćivale. Ako bi i nakon toga bile preduge, prerezale bi se popola.

Nabijanjem na stupi nisu se mogla dobiti posve čista vlakna, pa je trebalo dodatno čišć enje od pozdera. Tome je služila naprava koja se zove trlica. Donji dio je činila daščica, dužine oko 60 cm, usko užljebljena i ploštimice postavljena, a gornji se sastojao od dvije daščice međusobno sljubljene i između njih umetnut tup nož, s ručkom u produžetku. Oba dijela su bila spojena s prednje strane tako da se slobodni dio s nožem mogao pomoću ručke podizati i spuštati. U otvor trlice koji bi nastao podizanjem noža umetala bi se ručica vlakana, zatim bi se nož spustio i vlakna ručice povlačila, i tim povlačenjem između dva dijela trlice otklanjao pozder koji je još ostao nakon nabijanja stupom.

Sljede ća faza u obradi ručica lana i konoplje je vlačenje, čime su se dobivala posve čista i fina vlakna. Vlač enje se obavlja pomoću para grebena, oblika velikog slova T, dužine i širine oko 20 cm, koji imaju rukohvate i glave izrađene od tvrdog drveta ili od životinjskih rogova, a u koje su u 3 reda udareni kovani čavli, u razmaku od pola cm, a između redova je razmak nešto veći. Vla čenje se obično obavljalo uvečer i u noćno vrijeme, na unaprijed zakazanim sijelima. Vlač ilje su bile djevojke i mlade žene, a tu su se onda skupljali i momci, pa je rad prolazio uz pjesmu i u vedrom raspoloženju.

Vlačilo se tako što bi se vlakna nataknula na jedan greben, a drugim bi se grebenom vlakna zakač ila i povlačila, odatle i naziv za tu radnju vlačenje. Radnja izvlačenja bi se više puta ponavljala i dobivao bi se očišćen i išč ešljan snopić jednako dugih vlakanaca, pri čemu su ona i klasificirana. Najkvalitetnija su bila ona najduža, tanka vlakna, vlas, na zubima grebena kojim se izvlačilo, a na grebenu na kojem su vlakna bila nataknuta ostajala su kraća, gruba i debela vlakna, zvana kučine.

Ručice od vlasa su se motale u kudjelju, i time bile pripremljene za sljedeću fazu, predenje niti u pređu za tkanje.

U starini je umjela presti skoro svaka djevojka i žena u Stranjanima i Matoševcima. Prelo se tako što bi se na preslicu , na njezin prošireni dio, privezala kudjelja, a donji kraj preslice prelja bi zatakla za pojas s lijeve strane, lijevom rukom bi izvlačila vlasi i usukivala ih u niti pomoću vretena koje je držala i okretala desnom rukom u smjeru kazaljke na satu, a kad ispredena nit dosegne dužinu desne ruke namotavala bi se na vreteno, i tako se radilo dok se ne isprede cijela kudjelja.

Nit s vretena bi se premotavala na rašak, račvasto drvo s letvicom pričvršćenom na suprotnoj strani, dužine oko 80 cm. Pređa premotana na rašak zove se kančilo, a sva kančila su morala imati jednak broj namotanih žica.

Nakon što sve kudjelje budu ispredene i predivo premotano u kančila, ona se stavljaju na vitlo, napravu od dvije križno postavljene uske letve, nasa đene u sredini na osovinu postolja na kojem se mogu okretati u krug. S vitla se niti prediva premotavaju na mosure postavljene na stećki tako što se ona okreć e pomoću čekrka i niti povlače s vitla te premotavaju na mosure (kaleme).

Postupak obrade lana i konoplje i priprema prediva za tkanje time su dovršeni.

Tkanje i tkalje

Dosta žena u Stranjanima i Matoševcima, osobito starijih, uz kućanske poslove bavilo se tkanjem.

Tkanje se vršilo na napravi zvanoj tkalač ki stan ili razboj. Radi se o uređaju koji je složeniji i teže ga je opisati, pa ću navesti samo njegove glavne dijelove i navesti koja im je funkcija.

Građevine starih seoskih domaćinstava

Seoska domaćinstva su se u starini sastojala od više građevina, pravljenih od različitog materijala, različitih veličina i za različite namjene.

Središnja građevina u svakom domaćinstvu bila je prizemna kuća, pravilnog četverokutnog oblika, s krovom na dvije vode. Za nas su zanimljive starije, riglovane kuće, građene u prošlosti i sve do pred Drugi svjetski rat, kojih više nema, a ponetko od živućih ljudi još ih se sjeća, pa ćemo malo detaljnije opisati njihovu gradnju i izgled.

Na četiri ćoška kuće postavljali su se obrađeni veći kamenovi, na koje su se polagale podne drvene grede (temeljnjače), a kamen se podmetao i uzduž cijele kuće, ili barem na sredini greda po uzdužnim stranama kuće. Na ćoškove podnih greda i na određenim razmacima po njihovoj dužini bi se u utore umetali uspravni direci, a ovi opet međusobno povezivali i ojačavali kosim potpornim gredicama. Na uspravne direke bi se postavljale potkrovne grede (vjenčanice), a na njih rogovi ravnomjerno razmaknuti za krov. Za ispunu drvene skeletne konstrukcije ili za zid upotrebljavao se ćerpić i pečena cigla. Kuće su pokrivane tesanim daščicama (šindrom), a kasnije crijepom, a ponekad je za pokrivanje korištena i raževa slama. Podovi u kućama su bili od tvrdo nabijene zemlje.

Kuć e su se redovito sastojale od dvije veće prostorije: kuće, u užem smislu riječi, i sobe, a poneke su imale i dvije sobe, po jednu sa svake strane kuće koja je ostajala u sredini. Kuća u užem smislu nije imala stropa, nego samo krov; a iznad soba je bio strop na činjen od poprečnih greda i po njima poredanih tesanih dasaka (sašavci), i nad njim tavan. Na tavan se penjalo iz kuć e ljestvama ili merdevinama. Izvana se najprije ulazilo u kuću, a iz kuće se išlo u sobu.

U kući se na sredini nalazilo ognjište, iznad kojega su visjele verige na koje bi se objesio lonac kad se nešto kuhalo. Dim s ognjišta se dizao pod krov i kroz otvor-badžu je izlazio napolje. Ognjište je korišteno i za pečenje kruha pod sačem i za kuhanje kupusa, graha, pure, mlijeka, a i hrane za svinje. U kući su se običavali držati: naćve na kojima se mijesio kruh, i sanduk za brašno; dolap-ormar s policama prislonjen uza zid (duvar) ili u zid ugrađen, koji je služio za čuvanje kruha, mlijeka i drugoga; zatim sofra s koje se jelo; stalaže s policama za zemljane lonce, drvene čanke i drugo posuđe, stap-izdužena drvena posuda u kojoj se mlatilo kiselo mlijeko i

proizvodio maslac; brema-plosnata drvena posuda koja se prema vrhu sužavala, u kojoj se donosila i držala voda za piće.

U sobi se jelo i spavalo. U njoj se nalazila zidana peć, koja je služila za grijanje te pečenje kruha i pripremanje druge hrane.

Riglovana kuća u Matoševcima (Sančevica), nekad vlasništvo Ante Bogdanovića (Bebe)

Budući da kuće najčešće nisu bile toliko velike da se u njih mogla smjestiti sva kućna č eljad, osobito na spavanje, uz kuće su podizane zgrade. Za gradnju zgrada upotrebljavana je drevena tesana građa: grede, direci i daska. U temeljne grede, koje su se na krajevima oslanjale na kamen, umetani su u utore na određenim razmacima uspravni direci, na njih postavljale krovne grede i na ove rogovi. Na uspravne direke prikivane su sa sve četiri strane debele daske. Zgrade nisu imale stropa, a pod im je bio od tvrdo nabijene zemlje. Krov na dvije vode je bio od otesanih daščica ili od crijepa.

Seoska klepala pozivaju na zbor

U vrijeme kad još nije bilo suvremenih javnih sredstava za prenošenje obavijesti, upozorenja i naredaba koje su se ticale stanovništva u selu, seoski knez bi, da ne ide od ku će do kuće, posebnom napravom sazivao domaćine na zajednički sastanak. Ta naprava se zvala klepalo ili klepetalo.

Bila je to suha daska, najčešće od bukovog ili hrastovog drveta, dužine oko 1 m i širine oko 30 cm, obješena vodoravno na kakvom stablu na brijegu, uz koju su išla jedan ili dva drvena čekića. Kad je trebalo stanovništvu nešto važno saopćiti ili prenijeti kakvu zapovijed općinskih vlasti, knez ili neki drugi muškarac koji je za to bio zadužen, udaranjem čekićima, naizmjenično jednim pa drugim, oglašavao bi da iz svake kuće treba doći domaćin ili najstariji član na sastanak.

U vrijeme Stare Jugoslavije postojalo je zajedničko klepalo za Stranjane i Matoševce, koje se nalazilo na Vrtačama, kod kuće Andrije Ljevara. U vrijeme NDH i na početku FNRJ oba sela su imala vlastita klepala; za Stranjane nalazilo se u Ljevarima, na ceru iznad kuće Stipe Blaževića, a za Matoševce na Ružića brdu, iznad ku će Tome (Toje) i Janje Debeljak. U Stranjanima, na glas klepala ljudi su se okupljali na Pranjića raskršću, u bašči Marka Pranjića, Perinog, a u Matoševcima na Danlovu brdu.

Stariji stanovnici Stranjana i Matoševaca se još sjećaju kad su u poratnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, klepalom i klepetanjem pozivani na zborna mjesta, gdje su im najčeš će iz Mjesnog ureda u Dragočaju prenošene naredbe o predaji državi tzv. ‘viška’ žita, graha, mesa, i drugih živežnih namirnica, ili je omladina pozivana da ide na ‘dobrovoljne’ radne akcije izgradnje putova, željezničkih pruga, tvornica, i sl.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)

Vjerski život Stranjančana i Matoševljana

Katoli čka vjera je u Stranjanima i Matoševcima bila, i do najnovijeg vremena ostala čvrsto u narodu ukorijenjena, i u skladu s njom se uređivao i provodio svakodnevni život. Naročito se to pokazivalo kroz molitvu, post, pohađanje svete mise i primanje sakramenata.

U svim katoličkim kućama do molitve se jako puno držalo, tako da zajednički objed sve čeljadi nije započinjao niti je završavao bez molitve „za berićet i Božji blagoslov“ nad jelom, i zahvale Bogu na njegovom daru. Isto tako se po svim kućama prakticirala zajednička jutarnja i osobito večernja molitva ‘uovćenu’. U ljetno i toplije jesensko vrijeme na zajedničku večernju molitvu okupljalo se i po više susjednih obitelji na jednom mjestu, u nečijoj bašči. Redovito je zajedničku molitvu predvodila koja od žena ili djevojaka, a djeca i ostali bi odgovarali. Molio se Anđeoski pozdrav Gospi, zatim raširenih ruku ‘propetje’: 7 Očenaša, Zdravomarija, Slavaocu, i to 5 na čast pet rana Isusovih, na rukama, nogama i na boku, i 2 na druge nakane; iza toga su se redale ‘priporuke’ Gospi, sv. Josipu, sv. Vidu, sv. Anti, Anđelu Čuvaru, … i po jedan Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu na različite nakane; slijedila su ‘četiri dila’: vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja; a završavalo se s 3 Zdravomarije, triput: „Svet, svet, svet, Gospodin nad vojskama, puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Slava Ocu, slava Sinu, slava Duhu Svetom“, zatim triput: „Bože sveti, Bože jaki, Bože neumrli, smiluj nam se“, uz pravljenje palcem križića na čelu, ustima i prsima, i na kraju je dolazila molitva: Zahvaljujemo ti ….

Dakako, zajednička molitva se prakticirala više u starija vremena, kad su se svi članovi obitelji držali na okupu i radili na svojim imanjima, a sve manje od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se obitelji počele razbijati odlaskom nekih od kuć a na ‘državni’ posao. Osim toga, u pogledu napuštanja zajedničke obiteljske večernje molitve i televizija je činila svoje.

Uglavnom se pazilo i na obdržavanje posta i nemrsa, i to još strožijega nego što je crkvenim zakonima bilo propisano. Nemrs se shvać ao tako da je uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda. Isto tako su mnoge žene i djevojke, najčešć e radi zavjeta, držale post tako da su č itav dan, i uz najteže poslove, ‘sušile’ samo o kruhu i vodi. Nemrs, odnosno post se obdržavao u sve petke i uoči velikih svetkovina, a postile su se i razne devetnice te 13 utoraka sv. Anti.

Sva novorođenčad je neizostavno krštavana, a dječaci i djevojčice pristupali na prvu svetu ispovijed i pričest, te primali sakrament potvrde ili krizmu. Pristupanje sakramentima ispovijedi i pričesti u starije doba je, zbog više razloga, bilo dosta otežano, ali se korizmena ili uskrsna ispovijed nije propuštala. Otkad se u župnoj crkvi u Barlovcima slavi Porciunkula ili Gospa od anđela, bilo je dosta i onih koji su se ispovijedali za taj dan radi porciunkulskog oprosta; a ispovijedalo se također za sv. Antu pustinjaka (zimskog) i sv. Antu Padovanskog (ljetnog) na Petrićevcu, te na hodočašću kod sv. Ive u Trapistima ili u Podmilačju.

Bilo je pobožnih žena i djevojaka iz Matoševaca i Stranjana koje su obavljale pobožnosti prvih petka Presvetom Srcu Isusovu kroz 9 uzastopnih mjeseci i prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinu kroz 5 uzastopnih mjeseci, te su od kuće odlazile u Barlovce na ispovijed i prič est. Kad bi se netko ispovjedio tada bi se i pričestio, i nije se išlo na pričest u druge dane, a euharistijski post je sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.) trajao od ponoći pa do vremena pričešćivanja.

Može se reći da su odrasli u Stranjanima i Matoševcima uglavnom umirali opremljeni sakramentima umirućih. U maticama umrlih najčešće piše: „proviđen/a sakramentima“, „proviđen/a svim sakramentima umirućih“, „okrijepljen/a svetim sakramentima“, „osnažen/a svetim sakramentima“, „primivši sve sakramente umirućih“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi“, „osnažen/a sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi, posljednjeg pomazanja i apostolskim blagoslovom“. A za neke koji prije smrti nisu primili sakramenata umirućih piše da su umrli: „bez sakramenata zbog nagle smrti“, „nije okrijepljen/a sakramentima zbog iznenadne smrti“. A u rjeđim sluč ajevima, ako su umrli neopremljeni sakramentima, navodi se da je to bilo „zbog nemarnosti ukućana“, „zbog nemarnosti svojih“, „zbog nebrige svojih ukućana“, i „jer nisu pozvali svećenika“.

Ne znamo ništa podrobnije o tome kako su Stranjan čani i Matoševljani obdržavali zapovijed svetkovanja nedjelje i zapovjednih blagdana u ranijim vremenima. Sigurno je da se u te dane nije radilo. Možemo pretpostaviti da u vrijeme otomanske vlasti pohađanje mise nije moglo biti naročito masovno, kako zbog straha od Osmanlija tako i zbog udaljenosti kapela, bilo one na Crkvenama, ili na Damjanovcu, do kojih se moralo pješačiti.

Nešto više znamo i možemo govoriti o pohađanju mise u župnoj crkvi u Barlovcima i o ‘misarima’ kroz vrijeme od prvih desetljeća prošlog stoljeća pa naovamo.

Na misu se išlo pješice. Išli su uglavnom odrasliji i, po moguć nosti, barem netko iz svake kuće, tako što bi se ukućani redali. Zbog daljine puta,

djeca i stare osobe nisu išle na misu u Barlovce, osim u rjeđim prilikama ili uz veće blagdane, ili ako je netko imao kola i konje pa povezao svoje ukućane i još koga iz sela. Slabije pohađanje mise bilo je često uzrokovano i neimaštinom, pa su posebno djevojke i mlađe žene, da bi mogle otići ‘k misi’, posuđivale odjevne predmete jedne od drugih. Pred polazak na misu ‘misari’ iz jednog zaseoka bi formirali manje ili već e grupe, spuštali se od svojih kuća stazama i puteljcima do glavnih putova i spajali s grupama iz drugih zaselaka, a onda u većim skupinama zajedno išli do barlovačke crkve.

Do raskršća na Ojdanića brdu se išlo putem, a zatim poprijeko preko Lukč ine obale na Dikevački put, i tim putem na staru prijedorsku cestu, te dalje putem koji se kod kuće Anice Lovrić i nekadašnjeg zadružnog Doma odvaja i ide kroz Ramić e prema crkvi u Barlovcima. Ako bi vrijeme bilo kišovito, a staze i putovi blatnjavi, obuća bi se, tko ju je imao, izuvala i išlo bosih nogu do potoka ispod barlovačke crkve, gdje bi se noge oprale i obuća ponovno obuvala.

Raspoloženje ‘misara’, osobito mladića i djevojaka, bilo je veselo, i često, na povratku kući, popraćeno pjesmom i igrom u kolu, naročito uz božićne blagdane, kad bi se okupilo više svijeta.

Običnim nedjeljama i blagdanima, kad je bilo lijepo vrijeme u proljeće, ljeto i jesen, mladi bi došli svojim kuć ama i nešto ručali, a zatim bi odlazili na Pranjića raskrš će, ili na barice Mile Tubića i Vida Šali ć a u Stranjanima, i na Ravnicu ili na Danlovo brdo u Matoševcima. Momci i djevojke bi se tu zabavljali uz pjesmu i u kolu, a drugi, stariji i djeca, sa strane promatrali. Starije žene, koje nisu mogle ići na misu, otišle bi obići ‘kip’ u Stranjanima ili na Ravnici u Matoševcima, a mladim nedjeljama bi išle velikom drvenom križu iznad Batkovića groblja.

To nedjeljno okupljanje mladih u kolu je bilo uobičajeno, i jedina zabava sve dok pedesetih godina prošlog stolje ća nije podignut zadružni dom u Dragočaju, ili dok u selo nisu počeli stizati radioaparati, a kasnije i televizori. Od tada je zabave i pjesme na otvorenim prostorima bivalo sve manje.

Među Stranjančanima i Matoševljanima nije bilo velikih psovača ni psovki, niti se moglo čuti bogohulstvo i bogokletva, pa ni u vrijeme komunistič ke vladavine. Kod ženskih osoba mogle su se čuti tzv. ‘male psovke’, a i kod muškaraca se rjeđe čula kakva ‘velika psovka’. Neki su psovali iz navike, a većinom je to bilo u ljutnji i svađi, ili kad nekome nije išao od ruke neki posao kako treba.

Manjih psovki se moglo čuti i od djece, ali su roditelji najčešće djecu opominjali i zbog toga korili, prijeteći da će im „pratar osjeći jezik“, makar da su i sami znali pred djecom psovati i tako im davati loš primjer.

Narod u Stranjanima i Matoševcima je dosta miroljubiv. Do razmirica i svađa je moglo doći zbog zalaženja kokošiju i stoke u tuđe vrtove ili bašče i zasijane njive, te nanošenja štete povrću i usjevima, zbog tuče među djecom, a naročito kod diobe zemljišta. Rijetko se događalo da je dolazilo do tuče među odraslim ljudima.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)

Prokaraturi i drugi koji su se isticali vjerskim životom i dobrotom

Kao i druge župe u Bosni, i župa Barlovci je također od davnine imala ‘prakarature’ za pojedina sela. Svoje prakarature su imali i Stranjani i Matoševci. Oni su kupili ‘lemojzinu’-milostinju pod misom, skupljali godižbinu za župnika, pomagali svećeniku kod misa na grobljima i kod blagoslova polja, pratili svećenika kod sprovoda i uz blagoslov kuća za Božić, a neko vrijeme i sami obavljali taj blagoslov. Tko je sve u starini bio, i kada, prakaratur u Stranjanima i Matoševcima, ne može se znati.

Poznato je iz matice umrlih samo da je u Stranjanima (iako u matici

umrlih piše da je umro u Matoševcima) prije 1847. godine prakaratur bio

Ivo Ljevar.109

Pred Drugi svjetski rat i prvih godina toga rata u Stranjanima je prakaratur bio Marko Šalić. Njega je kao prakaratur naslijedio Joso Blažević, Markov, a iza njega je došao Josip Ćosić, Jospov. Godine 1966. za prakaratura je postavljen Slavko Blažević, Stipin i Ružin, koji je na toj službi ostao sve do 1995., kad je skupa s drugima protjeran u Hrvatsku. Po povratku iz Hrvatske 2002. godine Slavko je nastavio vršiti službu prakaratura u Stranjanima, i vrši je do danas.

U Matoševcima je iza Drugog svjetskog rata prakaratur postao Juro Majdandžić, Matulin, koji je na toj službi bio tridesetak godina. Prije njega prakaraturi su bili i Jurin otac, Mato-Matula Majdandžić, umro 8. veljače 1956., i djed Joso Majdandžić. Kad je Juro umro, 8. veljače 1990., za prakaratura je župnik fra Juro Šalić postavio Josu Batkovića, Milkovog.

Navedeni prakaraturi su bili vrlo odani župnicima u Barlovcima, pa i kad su sami zbog toga bili izloženi prijetnjama i maltretiranju komunističke vlasti. Veoma su se trudili da u svom selu ujesen skupe, a nekad do župne kuće i odvezu, ako su imali čime, žito ili šljive, ili uz božićni blagoslov kuća da preuzmu meso i drugo što bi kućedomaćini rado davali svećenicima i svojim župnicima.

Nekadašnje prakarature u župama sada zamjenjuje župno pastoralno vijeće. Godine 2003. u župno pastoralno vijeće župe Barlovci imenovan je i Mile Debeljak, iz Matoševaca.

Uz prakarature, svakako treba spomenuti i neke koji su se isticali kao praktični vjernici i kao ugledni i poštovani ljudi u svom selu, i bili snažan oslonac župnicima u novije vrijeme. U Stranjanima to su bili: Marko Pranjić, Perin, umro 1988., i Franjo Blažević, Josin, umro u Zagrebu 1996. Obadvojica su, uz drugo, bili pokretači i snažno podupirali akcije oko gradnje kapele u Stranjanima.

Posebno zavrjeđuje da bude spomenuta Mara Pranjić, Stipina, koja je poklonila zemlju na kojoj je podignuta kapela u Stranjanima, i dala da se iz njezine kuće kroz zemlju provede struja u kapelu. Mara je oboljela od osteoporoze (bolest kostiju) i dosta se patila, ali je to strpljivo podnosila. Umrla je pred Božić 1994. kod svoje kuće. I njezin sin Stjepan i snaha Ankica r. Ćosić su, osobito u poratnim godinama i u novije vrijeme, nesebično slali iz Njemačke svoje novčane priloge, a poticali i druge da pomognu uređivanje crkvice u Stranjanima i prostora oko nje.

U Matoševcima su se darežljivošću i pomaganjem svećenicima u Barlovcima iskazali Anđa Batković, Mate Rajinog, i njezini sinovi Pero i Marko Batkovi ć, zatim Vid Majdandžić, sin Stipe i Janje r. Blažević, Janja Batković r. Majdandžić, Filipova. Janja je redovito nedjeljama i blagdanima išla na misu u Barlovce, i obično bi za svećenike nešto donijela, nekad kokoš, sira, a najčešće koje jaje i voća.

_______

109 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1847., br. 765.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)

Običaji vezani za razdoblja crkvene godine i za neke blagdane

Ne možemo govoriti o nekim obič ajima koji su karakteristični samo za Stranjane i Matoševce. U tim selima su vladali običaji koje nalazimo i u drugim, okolnim katoličkim selima. Ukratko ćemo prikazati neke od njih, posebno one vezane za predbožićno i božićno, preduskrsno i uskrsno vrijeme, te za neke blagdane i svetkovine.

Advent ili došašće

Vrijeme od 4 tjedna prije Božića naziva se u Crkvi došašće ili advent. To je razdoblje duhovne priprave za proslavu rođendana Isusa Krista. Kroz to vrijeme obično se nije išlo na prela i sijela, nisu se vršila vjenčanja i priređivale svadbe. Odatle potječe i uzrečica u narodu: „Sveti Andrije, curske zavezanije“.

Na sv. Luciju, 13. prosinca, u plitke posude s nešto vode stavljala se pšenica, ili drugo strmno žito, koja bi do Božića dovoljno narasla te se postavljala ispod božićnog drvceta. Od sv. Lucije do Božića ima 12 dana, i oni predstavljaju 12 mjeseci u godini. U narodu se kaže da će vrijeme u mjesecima sljedeće godine u pogledu padalina biti onakvo kakvi su redom bili dani od sv. Lucije pa do Božića.

Badnji dan ili badnjica

Dan uoči Božića naziva se badnji dan ili badnjica. Naziv se povezuje s riječima bdjeti i buditi. Označavao je, dakle, budnost i bdijenje uoči Božića.

Prije badnjice usjekao bi se hrastić ili hrastova grana i ostavili na vidljivom mjestu pokraj kuće. Na badnje jutro netko bi iz susjedstva uranio i došao da pripremljeni hrastić ili hrastovu gramu uspravi uza zid kuće, ili podigne na krov. To drvo, odnosno grana nazivali su se badnjak, po tome što su podizani na badnje jutro.

Badnjakom se pokazivala spremnost da se na konak u kuću prime Isusova majka Marija i poočim Josip, pa se njegovo podizanje odvijalo uz određeni ritual. Onaj tko bi prvi stigao nekoj kući da podigne badnjak, a obično su to bili dječaci ili mladići, pozivao bi triput: „Domaćine, čuješ li?“

A domaćin bi istom na treći upit odgovorio: „Čujem, čujem“. Tada bi onaj na vani uzeo badnjak u ruke i prislanjajući ga uza zid, najčešće pokraj ulaza u kuću, govorio: „Badnjak na kuć u, Bog i Gospa u kuću“. Nakon toga on bi, na poziv domaćina, ulazio u ku ću, pri čemu bi ga ukućani i djeca posipali zrnjem kukuruza, orasima i lješnjacima, te pozdravio i čestitao: „Faljen Isus i Marija! Čestita vam badnjica!“, a domaćin i ukućani bi uzvratili: „Vavijek (uvijek) faljen Isus! Čestita ti vjera i duša!“.

Nakon toga bi se onoga tko je podigao badnjak darivalo novcem, voćem, kolačima i slatkišima, ako su to djeca ili netko mlađi, a odraslijeg bi se pozvalo da sjedne i ponudilo rakijom i kavom.

Običavalo se u kućama, u glavnoj prostoriji ili prostoriji dnevnog boravka, na stolu uza zid ili u kojem ćošku sobe podizati i božićno drvce – ‘krizman’ (od njem. Christbaum), a redovito je to bila smreka, koju je u novije vrijeme zamijenio borić ili grana jele. Božićno drvce bi se okitilo svjećicama, suhim kolačima različitog oblika, plodovima jabuka, orasima, umotanim bombonama, a u novije vrijeme raznobojnim staklenim kuglama, nitima staniola i slič nog materijala i svjetlećim malim sijalicama nanizanim na tankoj izoliranoj žici i priključenim na struju. Ispod božićnog drvceta postavljala bi se već dobro izrasla pšenica koja je posijana na sv. Luciju, te ostavljali pokloni djeci za božićno jutro, ili su se pokloni stavljali ispod jastuka svakog djeteta, i djeca bi se ujutro žurila da pogledaju što im je donio mali Isus. U novije vrijeme se u kućama, na prikladnom mjestu, uz božićno drvce postavljaju i betlehemske jaslice od različitog materijala, s figuricama koje predstavljaju Mariju, Josipa i malog Isusa, te figurice vola i magarca, pastira s ovcama i triju kraljeva s Istoka. Božićno drvce je ostajalo u kući do Bogojavljenja, a tada bi se raskitio, a jabuke, kolači i slatkiši razdijelili djeci.

Na badnjicu se pekla na ražnju pečenica, ukoliko nije ispečena već koji dan ranije. Cijeli taj dan obdržavao se strogi post i nemrs, jednak onome na Čistu srijedu i Veliki petak. Za večeru bi se jeo zgnječeni posni grah. Pripremio bi se tako što bi se grah skuhao, iscijedila sva voda i zatim zrnje kuhanog graha dobro izgnječilo i izmiješalo s isjeckanim bijelim lukom. Uz grah se pripremala i ribana crna rotkva. Specijalitet za badnju večer je bila gibanica. Pripremana je tako što bi se jufke pšeničnog tijesta razvile, ispekle na plati šporeta i redale u tepsiji jedna na drugu, te bi se svaka prelijevala zaslađenom vodom, a izme đu jufki posipali samljeveni orasi. Na kraju bi se sve dobro zalilo slatkim prelijevom. Redovito se na badnjoj večeri ne bi potrošila sva gibanica, pa se rado jela i na Božić, i poslije Božića.

U predve č erje badnjeg dana u kuću se unosila slama. Ona se stavljala u ćošak sobe, i prije spavanja bi se razgrnula po podu, a u starini je to bila gola zemlja, te bi na njoj djeca prespavala badnju noć. Ujutro bi se slama zgrnula u ćošak, da bi se uvečer opet razgrnula za spavanje djece, i tako se to ponavljalo uz sve božićne dane, do Vodokršća (Bogojavljenja ili Sveta tri kralja). To je predstavljalo štalu, jaslice i slamu na kojoj se Isus rodio u Betlehemu.

Božić

Ukućani, rodbina, prijatelji i poznanici čestitali bi jedni drugima Božić riječima: „Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!“, a na to se odgovaralo: „Čestita ti vjera i duša!“.

U starija vremena, pa sve do 70 -ih i 80-ih godina minulog stoljeća, za Božić se na misu ponoćku, ako se ona održavala, ili rano ujutro na misu zornicu, običavalo ići u crkvu u Barlovce pješice, s upaljenim svjetiljkama-fenjerima. Manje grupe osobito mlađih ‘misara’, mladića i djevojaka, počinjale su se okupljati od Ševnjaka, Sančevice i Paetnjaka, spajale se putem u veće grupe s onima iz Batkovića, Blažića i Ružića u Matoševcima, te se priključivale stranjanskim grupama iz Čardaka, Ljevara i Pranjića, čime se stvorila poveća skupina, i ona se na putu dalje do barlovačke crkve spajala s grupama ‘misara’ iz Ojdanića, Orlovca, Dikevaca i Ramića.

Ženidbeni običaji

Upoznavanje momaka i cura i ašikovanje

Mladi kad se zamomče i zacure počinju ašikovati i tražiti sebi cure za ženidbu, odnosno momke za udaju. U starija vremena prilike za susrete i upoznavanje bile su nedjeljama i svetkovinama kod crkve, na povratku iz crkve kućama, ili kod popodnevnog igranja u kolu, zatim na njivama u vrijeme poljskih radova i žetve žita, branja i komušanja (perušanja) kukuruza, kod č uvanja goveda na livadama i pašnjacima i u šumama, te u zimske dane na večernjim sijelima i prelima. U tim prigodama momak bi pitao curu koja mu se svi đa je li slobodna i mogu li se sastajati. Ako se i on njoj sviđao, i ako je bila slobodna, te pristala da joj dolazi i da se sastaju, započeli bi češći susreti i viđanja, me đusobno bolje upoznavanje i tješnje zbližavanje i ašikovanje. U početku bi se sastajali vani, u prirodi, na putovima, pokraj kućnih ograda, a tek kasnije bi momak dolazio djevojci u kuću, kad vidi da se curini roditelji ne protive njihovu sastajanju i mogućoj ženidbi. To vrijeme ašikovanja je moglo trajati i godinu-dvije, a momci su se obi čno ženili nakon što bi odslužili vojni rok, a cure udavale s navršenih 18-20 godina.

Nošenje ‘milošće’ i ‘jabuke’

Nakon što se momak i cura odluč e za sklapanje ženidbe, momkovi roditelji idu curinim roditeljima da vide protive li se oni da im se kć i uda za njihova sina. Momkovi roditelji bi curinim donijeli kakav skroman poklon, ako ništa drugo litru rakije, i ako bi oni poklon primili to je bio znak da pristaju na udaju svoje kćeri za njihova sina. Taj čin i dogovor se zvao nošenje ‘milošće’.

Poslije nekog vremena, u dogovoreno vrijeme, nosila bi se curi ‘jabuka’ i išlo na prošnju cure ili na zaruke. Išli bi momkovi roditelji, ili barem jedno od njih, te još netko od rodbine i prijatelja. Momkovi roditelji i pratnja bi ponijeli hrane i pića za sve koji će biti nazočni kod prošnje, a curi bi donijeli haljinu, nekada i cipele, te prsten ili lančić, po mogućnosti zlatni ili barem pozlaćen, te joj ih predali a ona primila, što bi značilo da cura prihvaća ponudu i pristaje na vjenčanje.

Momak se ne bi pojavljivao odmah kod predavanja ‘milošće‘ i ‘jabuke‘, nego bi čekao negdje u blizini, i priključio bi se ostalima u slavlju nakon što se uobičajeni ritual i prošnja uspješno obave i završi dogovor o vjenčanju momka i cure.

Odlazak župniku ‘na upis’

Ubrzo nakon prošnje momak i cura, u pratnji koje starije žene bližeg roda ili svojte, odlaze župniku ‘na upis’, tj. da se prijave za vjenčanje i da on obavi propisani zaručnički ispit. Župnik bi, prema crkvenim propisima, ispitao ozbiljnost njihove odluke da se vjenčaju, ustanovio da ne postoji nikakva crkvena smetnja za ženidbu, te provjerio njihovo znanje iz vjeronauka. Znalo se dogoditi i da se koje od zaručnika ‘smete’ na ispitu iz vjeronauka. Bila je veća sramota ako se to dogodi curi, a događalo se češće momcima nego curama, pa je u tom slučaju trebalo doći ponovno na ispit.

Poslije ‘upisa’ obavljani su kroz tri nedjelje na pučkim misama ženidbeni oglasi ili navještaji onih koji se spremaju za vjenčanje i ženidbu. Jedne nedjelje prije vjenčanja momkovi bi roditelji odlazili curinim roditeljima i odnosili ‘torbu’. Nosili su hranu: kruh, pe čenu kokoš, rakiju i još ponešto, te su to zajedno jeli, a trebalo je biti znak da je cura njihova i da će je oni hraniti do svadbe. Dolazio bi tim zgodama i momak, ali se, kao i kod nošenja ‘milošće’ i zaruka, ne bi pokazivao, nego je s curom bio u dvorišnoj zgradi.

Kada započnu ženidbeni navještaji u crkvi, počinje i ozbiljnije pripremanje momka i cure za vjenčanje, odnosno curinih roditelja za ‘prsten’ a momkovih za svadbu. Za vjenčanje je trebalo naći kuma, prikumka, djevera i djeverušu. Momak odabire kuma, a on sebi određuje prikumka, dok cura izabire djevera, a on djeverušu. Redovito djeveruša bude djeverova supruga, ukoliko je oženjen. Kum i djever su kod vjenčanja svjedoci, a imaju svoje posebne uloge u odvijanju svadbe.

Tjedan dana prije dogovorenog dana za ‘prsten’ i vjenčanje, cura za udaju obiđe rodbinu, susjede i prijatelje, odnosno prijateljice, te ih pozove na ‘prsten’. Isto tako i momak za ženidbu, ili njegov brat ili koji bliži rođak pozivaju rodbinu, prijatelje i susjede na svadbu i na pir. On uzvanike časti rakijom iz posebne svatovske ploske, a oni njega darivaju maramicama i peškirima.

‘Prsten’

Na dan vjenčanja, ili uoči toga dana, uzvanici se okupljaju kod curine kuće na ‘prsten’. Momkovi rođaci se skupe kod njegove kuće, te zajedno s njim idu curinoj kući, noseći sa sobom poklone hrane: peč eno meso, kruh, kolače, rakiju, a za curu cipele za vjenčanje, vjenčanu haljinu, šlajer, vijenac i cvijeće. Poslije dolaze kum i djever sa svojim konjskim

zapregama, kao i ostali mladenkini i mladoženjini uzvanici. Mladenkini uzvanici: rodbina, prijatelji, prijateljice i susjedi donose i predaju joj svoje poklone, npr.: pokrivače, deke, ponjave šarenice, peškire, haljine, rakijske i kavene servise, i sl.

U curinoj kući bi svi posjedali i gostili se uz pjesmu, obično na ručku, jer se vjenčanje redovito obavljalo poslije podne. Kroz to vrijeme mladenka bi s drugim djevojkama zakitila ružmarinom i maramicama sve ukućane, kuma, prikumka i djevera te sve svatove koji će ići u crkvu na vjenčanje, kao i svatovska kola i konjsku opremu s praporcima na konjima. Nakon toga bi i djeveruša opremila mladenku za vjenčanje.

Dok se pri kraju ručka pije kava, mladoženjin ašč ija (stari svat) poziva da se dovede mladenka. Nju dovodi njezina sestra, snaha ili koja druga bliža rodica, i nazočne pozdravi s: „Hvaljen Isus“. Ona ili mladenkini roditelji pitaju: „Šta vi od nas tražite“? Ašč ija na to odgovara: „Tražimo od Boga sreću, a od vas djevojku“. Izvodili bi najprije druge djevojke, ali bi ih ašč ija odbijao, dok se ne bi pojavila ona prava. Predajući mu djevojku, rekli bi: „Dosad je bila Božja i naša, a odsad je Božja i vaša, i opet naša“.

Popije se još ‘slatka čaša’ rakije koju nalijeva djeveruša, a mladenka rakiju najprije pruža buduć em svekru, zatim svome ocu te redom kumu, djeveru, prikumku i ostalim svatovima. Kićenje svatova, kao i slatka rakija, nagrađuju se novcem. Kada za to dođe vrijeme, djever upozorava svatove da treba krenuti u crkvu, i zamoli mladenkine roditelje da mladence blagoslove i da se s kćerkom oproste. Curin otac blagoslovi mladence, upozori ih na njihove međusobne obveze i odnose te im poželi sreću u životu. Nakon toga se mladenka oprosti sa svojim roditeljima i bližom rodbinom, što ne prođe bez suza, te svatovska povorka zaprežnih kola, a u novije vrijem automobila, kreće u crkvu.

Krštenje djece i babne

Rođenje djece s nestrpljenjem se iščekuje u svakoj obitelji, posebno kod mladih bračnih parova, i uvijek je radostan događaj. Čim bi se dijete rodilo, to se odmah javljalo vjenč anom kumu ili kumi, koji su redovito postajali i krsni kumovi, i obično su bili kum ili kuma svoj djeci dotičnoga bračnog para. Onaj tko bi prvi donio tu vijest kumu, odnosno kumi, dobivao bi za muštuluk kakav dar.

Djeca su se nosila na krštenje dan-dva nakon poroda. U vrijeme dok nije bilo prijevoznih sredstava (automobila), vozilo se u zaprežnim kolima, a najčešće se išlo pješice. S kumom ili kumom išla je još neka žena, koja je pomagala kod nošenja djeteta. Djeci su nadijevana imena prema želji roditelja, a najviše su se muškoj djeci davala imena svetaca i svetica: Ivo, Marko, Joso, Nikola, Stjepan, Ilija, Petar (Pejo), Pavao (Pajo), Anto, Mijat (Mile), a ženskoj: Mare, Ane, Kate, Janja, Ruža, Jele, Ivka, Luce, Ljuba. U novije vrijeme sve je više narodnih imena, za muške: Željko, Marinko, Drago, Zlatko, a kod ženskih su učestalija: Snježana, Nada, Ljiljana, Mira. Po povratku s krštenja napravio bi se malo bolji ručak za kuma ili kumu i ženu koja je pomagala nositi dijete na krštenje.

U današnje vrijeme krštenje djece se ne obavlja odmah prvi dana nakon njihova rođenja, nego se pomiče za kasnije, kako je kumu ili kumi zgodnije, a i da bi krštenju, nakon što se dovoljno oporavi, mogla biti nazočna i majka s ocem djeteta.

Majka novorođenčeta je nakon poroda mirovala oko šest tjedana, a kroz to vrijeme, tzv. babinja, dolazile bi rođakinje i susjede u posjetu i da vide kako su majka i dijete. Kad se majka dovoljno oporavi priređivale su se babne, svečani objed na koji bi se pozvali kum i kuma te bliža rodbina i prijatelji. Oni bi donosili i obdarivali majku i novorođenče različitim darovima, kao što su: prijesna kokoš, rakija, pečeni kruh, kotur pite, voće i sl.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)

Natalitet u Stranjanima i Matoševcima poslije osnutka župe Barlovci 1879. godine

Nije poznato da je u prošlosti bilo crkveno nevjenčanih bračnih parova i raskida ženidbene veze, a takvih slučajeva nije bilo ni u novije vrijeme. U starini su bili vrlo rijetki slučajevi rađanja vanbračne ili nezakonite djece. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je ostalo mnogo udovica, ili djevojaka koje su se teško mogle udati, vanbračne djece je bilo nešto više, ali ipak ne tako mnogo.

U staro doba bilo je dosta obitelji s brojnom djecom, ali je puno djece i umiralo. Mentalitet suvremenog svijeta je ipak prodro i u Stranjane i Matoševce, pa je u novije vrijeme broj djece u obiteljima jako opao.

Evo i statističkih podataka o broju rođene djece u pojedinim godinama od osnutka župe Barlovci godine 1879. pa do 1995. Poslije 1995. u Stranjanima i Matoševcima nije rođeno nijedno dijete, jer se u ta sela vratilo samo nekoliko starijih osoba.

Godina Rođena djeca

Sranjani Matoševci

1879. 3 6

1880. 6 8

1881. 11 12

1882. 2 6

1883. 6 9

1884. 5 4

1885. 3 12

1886. 9 9

1887. 8 8

1888. 6 10

1889. 5 9

1890. 5 7

1891. 9 8

1892. 3 8

1893. 6 8

1894. 6 10

1895. 7 7

1896. 6 4

1897. 9 8

Duhovna zvanja: časne sestre i svećenici iz Matoševaca i Stranjana

Stranjani i Matoševci, makar da je u njima vjerski život bio na priličnoj visini, i da je u tim selima bilo dosta obitelji s većim brojem djece, nisu imali puno duhovnih zvanja. Za raniji period to je i razumljivo, jer osim franjevaca, drugih redovničkih ustanova, ni muških ni ženskih, nije u Bosni i Hercegovini ni bilo sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća.

Poslije dolaska 1879. godine iz Austrije časnih sestara družbe Klanjateljica Krvi Kristove u blizinu Banje Luke i osnivanja samostana ‘Nazaret’, u tu Družbu je stupilo nekoliko djevojaka iz Matoševaca i Stranjana.

– Iz Matoševaca to su:

1. Vida Majdandžić, rođena 20. srpnja 1899., od roditelja Mate i Janje r. Marušić. U novicijat je stupila 15. kolovoza 1929., položila je prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1930., a doživotne 15. kolovoza 1935. Kao časna sestra dobila je ime s. Vida.

Umrla je 17. prosinca 1962. u samostanu u Novoj Topoli, i sahranjena na mjesnom groblju.

2. Marija Majdandžić, rođena 28. rujna 1912., od roditelja oca Stipe i majke Janje r. Adžić-Blažević. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1938., prve zavjete položila godinu dana kasnije,

15. kolovoza 1939., a doživotne 15. kolovoza 1945. Kao časna sestra dobila je ime s. Ilinka.

Umrla je 9. kolovoza 2003. u Ivancu, Hrvatska, i sahranjena na groblju u istom mjestu.

– Iz Stranjana su u družbi Klanjateljica Krvi Kristove bile:

3. Jela Blažević, rođena 21. siječnja 1902., od roditelja Pave (Paje) i Mande r. Tubi ć. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1928., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1929., a doživotne 15. kolovoza 1934. Kao časna sestra dobila je ime s. Blaška.

Umrla je 16. ožujka 1986. u Novoj Topoli, i tu je i sahranjena.

4. Ruža Blažević , rođena 13. travnja 1904., od roditelja Pave (Paje) i Mande r. Tubić. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1929., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1930., a doživotne 15. kolovoza 1935. Kao časna sestra dobila je ime s. Andreja.

Umrla je 28. srpnja 1992. u Bosanskom Aleksandrovcu, a sahranjena na groblju sv. Marka, u Banjoj Luci.

Družbi sestara Milosrdnica, koja u Banjoj Luci ima svoj samostan od 1872. godine, pripada iz Matoševaca:

5. Ljuba Majdandžić, rođena 3. studenoga 1959., od roditelja Mate i Jozefine (Finke) r. Batković. Stupila je u novicijat 14. kolovoza 1983., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1985., a doživotne 15. kolovoza 1990. Kao časna sestra dobila je ime s. Mirela.

Stranjani su dali i jednog redovnika – franjevca i svećenika, fra Velimira

Blaževića.

6. Fra Velimir je rođen 9. svibnja 1936., od roditelja Ive i Ljubice r. Batković. U novicijat je ušao 14. srpnja 1953., položio prve zavjete 15. srpnja 1954., a doživotne 8. prosinca 1957. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1962. godine, a prvu ili mladu svetu misu slavio u Barlovcima 2. kolovoza 1962.

Nakon završenih studija teologije u Sarajevu i kanonskog prava u Rimu, skoro punih 35 godina je predavao kanonsko pravo na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a trenutno, kao umirovljenik, boravi u franjevačkom samostanu Petrićevac, Banja Luka.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)

Pretci biskupa Franje Komarice potječu starinom iz Stranjana

Pouzdani pisani izvor iz 1743. godine, izvještaj apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, biskupa fra Pavla Dragičevića, kazuje kako su u Stranjanima u to vrijeme postojale dvije obitelji, odnosno domaćinstva prezimenom Komarica. Na čelu jedne obitelji, koja je imala 6 č lanova, 4 odrasla i 2 djece, bio je Mile Komarica, a na čelu druge, s 4 člana, 2 odrasla i 2 djece, bio je Ivo Komarica.110 A prema drugom pisanom izvoru, izvještaju apostolskog vikara, biskupa fra Marijana Bogdanovića, iz godine 1768., u to vrijeme su u Stranjanima bile dvije porodične zajednice ili zadruge Komaričića (Komarica): Franje Komaričića, sa 17 članova, od toga 11 odraslih, i 5-ero manje djece,111 te Jose Komaričića, u kojoj je bilo 7 članova, 5 odraslih i 2 male djece.112

Za pretpostaviti je da su Mile i Ivo Komarica bili braća, te da je Mile godine 1743. mogao imati oko 40 godina, što znači da je rođen negdje oko 1700. U tom slučaju Milin i Ivin otac, čije nam ime nije poznato, mogao je biti rođen 20-25 godina ranije, dakle oko 1675-1680., a njihov djed, čije ime također ne znamo, najkasnije oko 1650-1655. Na temelju tih pretpostavki zaključujemo da su najstarije Komarice živjele u Stranjanima prije više od 350 godina. Odakle su oni u Stranjane mogli doseliti, nije poznato, niti ima ikakvih indicija iz kojih bi se to dalo zaključiti. U Bosni i Hercegovini, osim u Stranjanima, godine 1743. nalazimo jednu obitelj Komarica (Ivo Comariza, s 3 odrasla člana i 2 djece) još samo u Trnovcima, župa Vareš.113

Rod Komarica se u Stranjanima kasnije dosta povećao, ali zbog kuge koja je vladala od 1815. do 1817. njihov broj se i naglo smanjio. Koliko se moglo pratiti prema župnim maticama župe Ivanjska, samo u godini 1815. od kuge je u Stranjanima umrlo 29 Komarica. Nakon toga u Stranjanima je ostalo, i kroz narednih 30-ak godina živjelo svega nekoliko obitelji Komarica, među kojima i obitelj Jure Komarice i Marije r. Blažević, s 10-ero djece, rođene između 1821. i 1845. godine, i Marka Komarice i Mare r. Knežević, s 5-ero djece, rođene između 1846. i 1857.114

U drugoj polovici 19. st. Komarica posve nestaje u Stranjanima,115 a pojavljuju se u Dikevcima, Orlovcu i Novakovićima, selima tada još uvijek u sastavu župe Ivanjska, a koja su od 1876. prešla u sastav župe Petrićevac, s tim da su Dikevci i Orlovac 1879. odvojeni od Petrićevca i ušli u sastav novoosnovane župe Barlovci.

Od Komarica koji su otišli u Dikevce, i tu se zadržali kraće vrijeme, samo jednu generaciju, a odatle preselili u Novakoviće, potječe i mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, koji je rođen 3. veljače 1946.116 od oca Ive Komarice, rođenog 1910., i majke Ivke r. Marić, iz Kuljana, rođene 1912., koji su sklopili brak u Banjoj Luci 25. studenoga 1932.117 U braku Ive i Ivke, osim Franje, rođeno je još 10-ero djece, 5 sinova: dvojica Anta, Ivo, Mirko i Stipo, i 5 kćeri: Ruža, Ljuba, Jela, Jelena i Mirjana.

Djed i baka biskupa Komarice, s očeve strane, bili su Ilija i Jela r. Bajlović. Ilija je rođen u Novakovićima 12. svibnja 1881., a Jela u Dikevcima 11. listopada 1878. Oni su se vjenčali i sklopili brak na Petrićevcu 22. studenoga 1899.118 Ilija i Jela Komarica su osim Ilije imali još 7-ero djece, 4 sina: Nikolu, Stjepana-Vladimira, Milu i Franju, i 3 kćeri: Ružu, Mariju i Anđu.

Ilijin otac i majka bili su Stjepan-Stipo Komarica i Kaja r. Jurić, iz Dikevaca,119 vjenč ani na Petrićevcu oko 1867. Oni su pradjed i prabaka biskupa Komarice.

Stjepan je rođen u Dikevcima 18. veljače 1845. od oca Ive Komarice, rođenoga 1826., i majke Ane r. Blažević-Adžić,120 doseljenih u Dikevce iz Stranjana, vjerojatno 1844. Stjepan i Kaja su imali uz Iliju također sina Franju, te kćeri Jelu i Ružu. Franjo se oženio s Anom r. Laštrić, i vjenčali su se 18. studenoga 1891. Jela se udala za Stipu Blaževića, a vjenčali su se 23. studenoga 1891. Ruža se udala za Antu Laštru, i vjenč ali se 21. studenoga 1894. Stjepanov otac i baka, Ivo Komarica i Ana r. Blažević-Adžić, vjenč ani oko 1844., biskupu Komarici su šukundjed i šukunbaka. Uz Stjepana imali su još 3 sina: Franju, Nikolu i Josu, i 2 kćeri: Mandu i Petronilu, a svi su rođeni u Dikevcima.

Otac Ive Komarice, Juro Komarica, rođen u Stranjanima 1798., i njegova majka Marija r. Blažević, iz Stranjana, vjen čani oko 1820., biskupu Komarici su prašukundjed i prašukunbaka. Imali su ukupno 11-ero djece, 7 kćeri: Ružu, Katu, Janju, Mandu, Ružu, Katu i Mandu, i 4 sina, osim Ive još Marka, Pavla i Antu.

Jurin otac i majka bili su Anto Komarica, rođen u Stranjanima oko 1765., i Kata r. Bartulović, iz Barlovaca. Vjenčali su se u Ivanjskoj 1793. Imali su još dva sina, jednoga koji se zvao također Juro, ali je ubrzo nakon rođenja umro, i Luku. Anto i Kata su biskupu Komarici pra-prašukundjed i pra-prašukunbaka.

Antin otac je bio Blaž Komarič ić, a majka Jela r. Čivčić ( Čipčić), vjerojatno rodom iz Čivčija, vjenčani oko godine 1768. Imali su 8 sinova: dvojicu Nikola, dvojicu Marka, te Antu, Bonaventuru, Matu i Ivu. Blaž Komaričić je mogao biti sin naprijed spomenutog Mile Komarice ili Ive Komarice, koje apostolski vikar u Bosni i Hercegovini, biskup fra Pavao Dragič ević, navodi u svom popisu g. 1743., ali se to pisanim izvorima nije moglo utvrditi, tako da se zasad o tome može samo nagađati.

Ostaje, međutim, posve sigurno da su najstariji poznati pretci biskupa Komarice u Stranjanima, njegovi pra-praprašukundjed i pra-praprašukunbaka, bili Blaž Komaričić i Jela r. Čivči ć, iz 2. polovice 18. stoljeća. Moguće je, dakle, pratiti rodoslovlje biskupa Komarice unazad do 7. koljena izravne linije ili loze.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju, bez bilješki)

Osnivanje Batkovića groblja

Svaka župa treba imati svoje groblje za sahranu pokojnika, a može ih imati i više. Katolici iz cijeloga Dragočaja, pa tako i iz sela Matoševaca i Stranjana, od starine su se, sigurno u 18. stoljeću, a vrlo vjerojatno i znatno ranije pokopavali, kako stoji u maticama umrlih, u groblju Zarkvine, Crkvine i Crkvene.

Crkvene su Matoševljanima bile daleko, pa se krajem prvog ili početkom drugog desetljeća 20. stoljeća počelo razmišljati o otvaranju groblja negdje u Matoševcima.

Za otvaranje groblja dopuštenje je trebalo dobiti od mjesnog ordinarija ili biskupa. U arhivu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci nije moguće pronaći, a ne zna se ni da li postoji pismena molba župnika iz Barlovaca, da se odobri otvaranje današnjeg Batkovića groblja u Matoševcima. Isto tako nema ni pismene isprave ili odgovora banjoluč kog biskupa kojim se takvo odobrenje daje. Može se, međutim, smatrati sigurnim da je odobrenje zatraženo, i da je dano, a možda je i jedno i drugo bilo samo usmeno. To je moralo biti prije 20. travnja 1915. Toga je, naime, dana župnik fra Ambroža Radmanović napismeno zamolio od biskupa ovlast „da može pravo i valjano blagosloviti novo groblje u selu Matoševci, za ukop kršćana i kršćanaka, koji u Gospodinu kršćanski umiru“.121 Te ovlasti ne bi mogao tražiti, niti bi je dobio, da groblje prethodno nije otvoreno s biskupovim odobrenjem.

Traženu ovlast za blagoslov groblja Biskupski ordinarijat je 20. travnja 1915. podijelio župniku fra Ambroži Radmanoviću,122 a on je groblje blagoslovio 1. svibnja 1915. U izvještaju kojeg je spomenuti župnik nakon toga, 4. svibnja 1915. poslao biskupu, uz ostalo piše: „Blagoslovio sam prema propisanom crkvenom obredu novo groblje i proglasio ga blagoslovljenim mjestom za ukapanje mrtvih tjelesa kršćana i kršć anaka, koji umiru s Gospodinom Isukrstom u ljubavi i miru, a tako i dolični križ u greblju postavljen“.123

Groblje je uspostavljeno i otvoreno na zemljištu koje je dotad bilo vlasništvo Filipa Batkovića. A u maticama umrlih ono se spominje pod različitim nazivima. Tako se kao mjesto sahrane pokojnika navodi jednostavno naziv sela, tj. Matoševci, ili Matoševač ko groblje, a u početku je uz naziv sela nekad stajalo još: novo groblje, mjesno groblje, novo mjesno groblje, groblje sv. Filipa i Jakova, zatim groblje u Batkovićima, a najčešće Batković a groblje. Desetak puta se navodi groblje Okruglica, i sahrana pokojnika prezimenom Batković, a svi su živjeli u Matoševcima, i naziv Okruglica je vjerojatno vezan uz zemljišnu parcelu na kojoj se Batkovića groblje nalazilo.

U groblju je u po četku bio podignut najprije veći drveni križ, a uskoro potom mala kapela, od drvenih greda i između njih umetnutih dasaka, pokrivena također sitnijim daščicama. Ta kapela je postojala negdje do iza 1960. godine, kada su je, budući da je već bila dotrajala, Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, zamijenili zidanom i pokrili crijepom.

Na Batkovića groblju prva je sahranjena 30. siječnja 1915. Ruža r. Milić, supruga Petra Batkovića. Ve ćina onih koji su pokopani u Batkovića groblju, pomrli su u najranijoj dobi, dječjoj i mladenačkoj – do 20. godina starosti njih preko 80; u dobi od 21 do 50 godina više od 35; a preko 50 godina imalo je 30-ak osoba.

Osobe sahranjene na tom groblju, koje su doživjele najveću starost, bili su: Ivka Batković r. Josipović (80 g.), Janja Batković r. Majdandžić (81 g.), Zorka Batković r. Bogdanović (82 g.), Božo (Bojko) Batković (83 g.), Ruža Batković r. Tubi ć (83 g.), Luca Batković r. Majdandžić (83 g.), i Nikola Batković (86 g.).

U maticama umrlih se navode i bolesti ili uzroci smrti. Odatle doznajemo da su najčešć i uzroci smrti bili: španjolska gripa, tifus, srdobolja; a zatim dolaze: sušica-tuberkuloza, prehlada, kašalj, proljev-dizenterija, nemoć, opća slabost, srčana bolest, srčana kap, starost, rak, itd.

Osnivanje matoševačkog i stranjanskog groblja "Gradine"

U selu Matoševci od 1915. postoji Batkovića groblje, ali se već ina pokojnika toga sela i nakon te godine pokopavala u Crkvenama. Župnik fra Josip Loparević je 2. ožujka 1927., u ime 33 kuć e sela Matoševaca i nekoliko kuća iz sela Stranjana, zamolio Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci da se dozvoli otvaranje novog groblja, na 4 dunuma zemlje koju su u tu svrhu dali Luka Debeljak i Petar Debeljak. Za otvaranje novoga groblja naveo je ove razloge: groblje Crkvene je daleko od sela; često nabujaju rijeke (potoci) Stranjanka i Orlovka, te se i po nekoliko dana ne može s mrtvacom doći do Crkvena; putovi su neprohodni u jesen, zimu i proljeće, pa kad se mrtvaci prevoze preko njiva, tada vlasnici zemlje vrijeđaju psovkom i drugim uvredama i one koji voze, i mrtvaca. U molbi se navodi: „Ima jedno groblje u tome selu, ali na kraju, na zemlji nekih Batković a, koji traže za svakog mrtvaca 50 dinara, što će se ukopati u to groblje, a uz to /je/ podvodno tako da se svaki mrtvac meće u vodu, te /ljudi/ najviše bježe od toga groblja.“124 Također je u molbi navedeno da se seljani obvezuju da neće ni drugima, koji se još nisu izjasnili za to mjesto, osobito onima iz Stranjana, smetati ukopavanje mrtvaca. U molbi je zatraženo i da groblje bude pod zaštitom sv. Luke. Biskupski ordinarijat je 7. ožujka 1927. odobrio otvaranje novog groblja, i da zaštitnik može biti sv. Luka, ali da se slavi na najbližu nedjelju prije ili poslije sv. Luke, da se ne umnožavaju svetkovine.125

Župnik fra Josip Loparević je 30. travnja 1929. zatražio ovlast da blagoslovi groblje na Gradini, i u dopisu kaže „da su Matoševljani već ogradili u tarabe novo groblje i napravili kapelicu s oltarom“.126 Traženu ovlast Biskupski ordinarijat je dao 22. svibnja 1929., 127 nakon čega su groblje i kapelica sigurno i blagoslovljeni; a kad je to točno bilo, nije se moglo ustanoviti, budući da o tome u arhivu Biskupije nema nikakvog izvještaja. Od toga vremena se mrtvi iz Matoševaca većinom sahranjuju u groblju na Gradini, manje u Batkovića groblju, a iznimno na Crkvenama.

Kapela u groblju Gradina je bila od drvenih greda i dasaka, pokrivena crijepom. Ta drvena kapela je oko 1970. zamijenjena zidanom od cigle.

Od godine 1944. i većina obitelji iz Stranjana, umjesto na Crkvenama, počinje pokopavati svoje mrtve na Gradini, pa je zbog toga groblje prošireno, vjerojatno 1943., a zemlja za proširenje je uzeta od Petra Debeljaka. Obitelji Ćosić a, Pranjića i Šalića su nastavile i dalje, sve do najnovijeg vremena, svoje pokojne sahranjivati na Crkvenama.

Groblje se u matici umrlih označava na više načina: najčešće Gradina, a zatim novo groblje-Matoševci, Matoševačko groblje, Ružića groblje, groblje u Ruži ćima, Ružići, ponekad samo Matoševci, a u jednom ili dva slučaja groblje u Stranjanima. Kad se navode samo Matoševci, budući da se tako nekad označavalo i groblje u Batkovićima, nije uvijek lako odrediti o kojem se od ta dva groblja zapravo radi.

Prvi koji je sahranjen u groblju na Gradini bio je Toma Debeljak (Lovre i Janje r. Kovačević), u dobi od 7 mjeseci. Sahranjen je 19. svibnja 1928. Od 1928. pa do 1995. u tom groblju je, prema ubilježbama u matici umrlih župe Barlovci, sahranjeno oko 310 pokojnika, iz Matoševaca više od 210, a iz Stranjana više od 90. Poslije 2000. godine sahranjene su četiri osobe: Ljuba i Mirko Blažević, muž i žena, koji su umrli nakon povratka iz Hrvatske kući u Stranjane, Ana Ljevar, pok. Ilije, koja je umrla 12. prosinca 2003. u Zagrebu, i dovezena da se sahrani na groblju Gradina, i Mile Debeljak, Tomin, umro u bolnici u Zagrebu 5. siječnja 2008..

Bolesti od kojih se najviše umiralo bile su: prehlada, slabost srca, tifus, kašalj, tuberkuloza, rak, srčani udar, starost, upala pluća, a bilo je i nekoliko nesretnih slučajeva. Većina odraslih pokojnika iz Matoševaca i Stranjana, koji su sahranjeni na Gradini, u bolesti i prije smrti su bili ‘opremljeni’ sakramentima umirućih, a za određeni broj drugih se kaže da su se redovito ispovijedali. Iz Ma- toševaca sakramente umirućih primilo je njih oko 80; samo se ispovjedilo njih 12; a nisu primili sakramente umirućih njih 9. Iz Stranjana ‘opremljenih’ je bilo oko 40, redovno su se ispovijedali njih 8, dok nisu bili ‘opremljeni’ njih 11.

Sigurno da među sahranjenima na Gradini ima i onih koji nisu uneseni u maticu umrlih, pa njihov ukupni broj mora biti veći od naprijed navedenih 310.

Među najstarijima, s osamdeset i više godina starosti, na Gradini su, iz Matoševaca, ukopani: Marko Majdandžić /Ive i Marije r. Brkić/ (80 g.), Ivo Majdandžić (80 g.), Marko Majdandžić /Ive i Kate r. Debeljak/ (80 g.), Ruža Debeljak r. Majdandžić (82 g.), Mato Majdandžić (84 g.), Vid Majdandži ć (87 g.), Kaja Debeljak r. Josipović (87 g.), Juro Blažević (92 g.), Marija Majdandžić (93 g.) i Anđa Majdandžić r. Jurić (101 g.).

Iz Stranjana, u dobi iznad 80 godina, umrli su i sahranjeni na Gradini: Ruža Blažević r. Pranjić (82 g.), Ana Pranjić r. Barišić (82 g.), Mara Ljevar r. Šalić (84 g.), Mara Ljevar r. Blažević (84 g.), Jela Ljevar r. Debeljak (92 g.).

U većem dijelu prošlog stoljeća velika je bila smrtnost djece i mlađih osoba. Do navršene 20. godine života umrlo je i na Gradini sahranjeno iz Matoševaca oko 95, od 21 do 50 godina oko 30, a preko 50 godina oko 85 umrlih osoba.

Iz Stranjana je od 1944. do 2002. pokopano djece i mladih, do navršenih 20 godina, preko 30; od 21 do 50 godina, njih 13; preko 50 godina starosti imalo je njih oko 45.

Na groblju Gradini, koje se od 2000. godine redovito čisti i održava u veoma dobrom stanju, ima oko 200 grobova, s jednim ili više pokojnika u njima, i s križevima i spomenicima koji su dobrim dijelom obnovljeni ili zamijenjeni novim. U matoševačkom dijelu groblja ima vidljivih oko 130, a u stranjanskom oko 70 grobova.

Sveta misa na Gradini se uobičajeno slavila svake godine na 1. nedjelju iza Male Gospe. Na tu misu se nekada skupljalo dosta naroda ne samo iz Matoševaca i Stranjana, nego i iz Ojdanića i Orlovca, a također i iz Čivčija i Motika, petrićevačke župe, i iz župe Ivanjske. Na groblju Gradini u predratno vrijeme, do 1995. godine, slavljena je misa i molila se opijela na grobovima i u povodu Dušnog dana ili Dana mrtvih, početkom mjeseca studenoga.

______________

124 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1927., primljeno pod br. 474. 125 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1927., br. 475.

126 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1929., primljeno pod br. 594. 127 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1929., br. 595.

(Iz knjige Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju)