Kad se na završetku Drugog svjetskog rata 1945. iz zarobljeništva vratio kući Andrija Tubić, on je u jesen te godine, kao ispunjenje svoga zavjeta: ako se živ vrati kući, dao da se na Pranjića raskršću ozida ‘kip’ od kamena i unutra je postavio križ od kovine, a ispod je pisalo: 1945. g. Župnik barlovački, fra Vlado Ljevar je u proljeće 1946. slavio na tom mjestu svetu misu i obavio blagoslov ‘kipa’.
Za taj događaj Pranjića raskršće je bilo posebno ukrašeno slavolucima i cvijećem. Jedan slavoluk je bio iznad glavnog puta između baš če Ivke Pranjić i Mare Pranjić, Stipine; isplele su ga od zelenih grana i cvijeća djevojke iz donjeg dijela Stranjana. Drugi je bio iznad puta između ograde Kaje Batković, žene Andrijeve, i Marka Pranjića, Perinog; splele su ga djevojke iz gornjeg dijela Stranjana (Čardaka) i iz Matoševaca. Treći slavoluk je bio postavljen iznad puta koji od Pranjća raskršća vodi prema Duganji, između kuće Marka Pranji ća, Perinog, i potoka koji tuda protječe; njega su splele stranjanske djevojke iz Šalića i Ljevara.
Marko Batković, Vidov i Vlado Ljevar, Perin, ispred stranjanskog 'kipa'
Blagoslov ‘kipa’ je svečano proslavljen, uz učešće, za ono vrijeme, velikog broja katolika iz cijelog Dragoč aja, te iz Čivčija i Motika, petrićevačke župe. Ali je taj dan zapamć en i po žestokoj tuči koja se razvila poslije podne između Dragočajaca i Motičana. Razlog tuči je bila provokacija Motičana, proizašla iz ometanja igre kola momaka i cura u bari Vida Šalića. U tuči je korišteno kamenje, kolje, a i noževi, i bilo je povrijeđenih, a najteže je stradao Marko Ljevar, Antukinčin, kojem je ruka bila rasječ ena. Te godine su odnosi između Stranjančana i Motičana ostali napeti, pa su se Stranjančani bojali prolaziti kroz Motike idući u Banju Luku.
Stranjanski ‘kip’ je srušen u zemljotresu 1969., a kako je Andrije Tubić tada već bio mrtav, nije se u to vrijeme našao nitko da ga obnovi.