15. 05. 2010.

Građevine starih seoskih domaćinstava


Seoska domaćinstva su se u starini sastojala od više građevina, pravljenih od različitog materijala, različitih veličina i za različite namjene.

Središnja građevina u svakom domaćinstvu bila je prizemna kuća, pravilnog četverokutnog oblika, s krovom na dvije vode. Za nas su zanimljive starije, riglovane kuće, građene u prošlosti i sve do pred Drugi svjetski rat, kojih više nema, a ponetko od živućih ljudi još ih se sjeća, pa ćemo malo detaljnije opisati njihovu gradnju i izgled.

Na četiri ćoška kuće postavljali su se obrađeni veći kamenovi, na koje su se polagale podne drvene grede (temeljnjače), a kamen se podmetao i uzduž cijele kuće, ili barem na sredini greda po uzdužnim stranama kuće. Na ćoškove podnih greda i na određenim razmacima po njihovoj dužini bi se u utore umetali uspravni direci, a ovi opet međusobno povezivali i ojačavali kosim potpornim gredicama. Na uspravne direke bi se postavljale potkrovne grede (vjenčanice), a na njih rogovi ravnomjerno razmaknuti za krov. Za ispunu drvene skeletne konstrukcije ili za zid upotrebljavao se ćerpić i pečena cigla. Kuće su pokrivane tesanim daščicama (šindrom), a kasnije crijepom, a ponekad je za pokrivanje korištena i raževa slama. Podovi u kućama su bili od tvrdo nabijene zemlje.

Kuć e su se redovito sastojale od dvije veće prostorije: kuće, u užem smislu riječi, i sobe, a poneke su imale i dvije sobe, po jednu sa svake strane kuće koja je ostajala u sredini. Kuća u užem smislu nije imala stropa, nego samo krov; a iznad soba je bio strop na činjen od poprečnih greda i po njima poredanih tesanih dasaka (sašavci), i nad njim tavan. Na tavan se penjalo iz kuć e ljestvama ili merdevinama. Izvana se najprije ulazilo u kuću, a iz kuće se išlo u sobu.

U kući se na sredini nalazilo ognjište, iznad kojega su visjele verige na koje bi se objesio lonac kad se nešto kuhalo. Dim s ognjišta se dizao pod krov i kroz otvor-badžu je izlazio napolje. Ognjište je korišteno i za pečenje kruha pod sačem i za kuhanje kupusa, graha, pure, mlijeka, a i hrane za svinje. U kući su se običavali držati: naćve na kojima se mijesio kruh, i sanduk za brašno; dolap-ormar s policama prislonjen uza zid (duvar) ili u zid ugrađen, koji je služio za čuvanje kruha, mlijeka i drugoga; zatim sofra s koje se jelo; stalaže s policama za zemljane lonce, drvene čanke i drugo posuđe, stap-izdužena drvena posuda u kojoj se mlatilo kiselo mlijeko i

proizvodio maslac; brema-plosnata drvena posuda koja se prema vrhu sužavala, u kojoj se donosila i držala voda za piće.

U sobi se jelo i spavalo. U njoj se nalazila zidana peć, koja je služila za grijanje te pečenje kruha i pripremanje druge hrane.

Riglovana kuća u Matoševcima (Sančevica), nekad vlasništvo Ante Bogdanovića (Bebe)

Budući da kuće najčešće nisu bile toliko velike da se u njih mogla smjestiti sva kućna č eljad, osobito na spavanje, uz kuće su podizane zgrade. Za gradnju zgrada upotrebljavana je drevena tesana građa: grede, direci i daska. U temeljne grede, koje su se na krajevima oslanjale na kamen, umetani su u utore na određenim razmacima uspravni direci, na njih postavljale krovne grede i na ove rogovi. Na uspravne direke prikivane su sa sve četiri strane debele daske. Zgrade nisu imale stropa, a pod im je bio od tvrdo nabijene zemlje. Krov na dvije vode je bio od otesanih daščica ili od crijepa.

Zgrade su kod brojnijih obitelji uglavnom služile za spavanje odraslijih članova, najčešć e mladih bračnih parova, ali su u njima rado spavala i djeca. Korištene su i za držanje odjeće, pa bi se s jedne ili s obje unutarnje strane zgrade objesile drvene pritke, zvane vrljika, i na njih se vješalo rublje i odjevni predmeti.

Gotovo svako domaćinstvo je imalo ambar, spremište za bijela strmna žita: pšenicu, ječam, raž, zob. Osim žita, u ambar su se stavljala također burad s rakijom. Pravljen je od tesane drvene građe, kao i zgrada. Temeljne grede, direci i rogovi su, po mogućnosti, bili od hrastovine. Daske koje su sa svih strana zatvarale ambar umetane su jedna na drugu u utore uspravnih direka ili su na direke vodoravno prikivane. Krov na dvije vode je bio od drvenih daščica-šindre ili od crijepa. Ambar je bio potpođen dobro povezanim drvenim brvnima da ne propada žito i da ne mogu prolaziti miševi, a unaokolo, ili uz jednu stranu, nalazila su se okna od dasaka dobro međusobno spojenih, da između njih ne izlazi žito.

Neka domaćinstva su imala i manja spremišta ili ostave u kojima su se držali brašno, naćve za mijesenje tijesta, stap za mlaćenje kiselog mlijeka, zemljani lonci s mlijekom, sir u kačicama, grah, a u nekima se držalo i žito. Ta su se spremišta ili ostave nazivale kiljer. Bili su manji i niži od ambara, pravljeni od drvene građe. Držali su se pod ključem, a u njih su pristup redovito imale samo domaćice. Nad ulaznim vratima je bila malo podignuta strija (streha) da bi se lakše ulazilo, ali i tada pognuto. Bilo je i kiljera koji nisu imali vrata za ulaz u njih, nego na dumi, iznad poprečne grede, vratašca. Ti kiljeri su služili samo za žito koje se u njih izvana sipalo kroz spomenuta vratašca, a kada bi se žito vadilo, netko bi se kroz vratašca spustio unutra, a drugi bi vani žito preuzimao.

U seoskim domaćinstvima su za spremanje i sušenje kuku ruza u klipu podizane košane različite dužine, visine 3-4 m, a širine oko 1 m. Prav ljene su tako da su se na uspravne stupove u dvoredu, redovito od hrastovine, na visini iznad jednog metra u ureze postavljale jake drvene grede, i na tim se gredama dalje pleo koš od pruća. Koš se pravio također i od letava okomito gusto prikovanih. Iznad koša dolazile su tanje grede, a na njima kraći rogovi i krov od šindre ili od crijepa. S prednje strane košane su se nalazila

drvena vrata kroz koja se ulazilo u košanu i unosio ili iznosio kukuruz. Ljeti se nekad u košani i spavalo, osobito stariji ljudi.

Seoska domaćinstva se nisu mogla zamisliti bez štale za goveda. Imale su drvenu konstrukciju, sličnu kućama, koja je popunjavana ćerpićem ili ciglom. Zidovi su nekad pravljeni tako da se između dvostrukog reda gusto prepletenog pruć a nabijala zemlja pomiješana s isitnjenom slamom ili pljevom. Štale su pokrivane najčešće raževom slamom, a kasnije crijepom.

Za goveda, i osobito za ovce, pravile su se jednostavnije staje, zvane košare. One nisu bile posve zatvorene, niti su imale čvrstih zidova, nego su vanjske stijenke bile od prošća u dva reda, a između njih je nabijana zemlja pomiješana s pljevom, ili drugim kakvim materijalom. Pokrivane su stabljikama kukuruza-kuruzovinom ili slamom i bujadom.

Za zatvaranje svinja, osobito hranjenika ili tovljenika za klanje, građeni su od greda, direka, brvana i dasaka svinjci. Pod svinjca je bio od dobro posloženih debljih dasaka, da može izdržati i teže svinje, a ispod temeljnih greda na ćoškovima je podmetan kamen, i svinjac je bio izdignut iznad zemlje, da nečist može otjecati i lakše se uklanjati. Svinjci su se, po potrebi, pregrađivali za razdvajanje manjih od većih svinja, ili tovljenika od ostalih.

Korita s poklopcem iznad njih su bila malo isturana prema vani, da se svinjama lakše daje hrana.

Kako je svako domaćinstvo držalo kokoši i drugu pernatu živad, za njih su također pravljeni zatvoreni prostori, kokošinjci, koji su štitili kokoši od nevremena i od lisica, i u kojima su nosile jaja. Redovito su se gradili od dasaka i letava, i prislanjali uz štalu ili uz svinjac.

Pojedina domaćinstva su imala kačare, a neka i kolare. Na uspravne stupove i grede postavljan je krov od različitog materijala, a preko stupova i greda, obično s tri strane, prišivane su letve ili daske. U kačarama su držane kace u koje su se stresale šljive, kruške i jabuke za kom, od kojih se pekla rakija. U kolarama su držana kola i druga oprema za vuču, kao i plugovi, brnače i druga oruđa za bavljenje zemljoradnjom.

Od druge polovice 20. stoljeća počeo se primjenjivati suvremeniji nač in gradnje kuća i stambenih zgrada, kao i gospodarskih objekata, a korišten je i drugačiji građevinski materijal. Drvo kao nosivi materijal u najvećoj mjeri zamijenjeno je betonom, a uz običnu ciglu za zidanje se upotrebljavaju elementi šuplje cigle i betonski blokovi, a za pokrivanje crijep. Kuće se grade s podrumima, balkonima i visokim potkrovljima; imaju više prostorija: kuhinju, sobu za dnevni boravak i sobe za spavanje, ostavu, kupatilo s WC-om, predsoblje i ulazno predvorje. Podovi su dijelom od betona, preko kojeg se postavljaju keramič ke pločice, a u sobama za dnevni boravak i za spavanje stavlja se brodski pod i parket, iznad kojih često dolaze tepisi i ćilimi.

Uz ovakve moderne kuće, s prostorijama koje su imale, neke ranije spomenute građevine postaju suvišne, i nestajalo ih je.

Gradnji suvremenijih, ljepših, funkcionalnijih i većih kuća doprinijelo je osobito to što su mnogi, radeći širom bivše države Jugoslavije, i osobito u inozemstvu, imali prilike vidjeti kako drugdje kuć e izgledaju, i sa svojim zaradama i ušteđenim novcem mogli su sebi graditi bolje i konfornije kuće, kojih je u Stranjanima i Matoševcima bio podignut priličan broj.

Nažalost, sve su kuće u Stranjanima i Matoševcima kobne 1995. godine morale biti napuštene, a one u koje nisu uselile pridošle srpske izbjeglice, posve su razrušene ili su teško demolirane i oštećene. A što u prvo vrijeme nisu učinili različiti vandali i pljačkaši, učinilo je vrijeme, što pokazuje i slikovni dodatak na kraju ove knjige.