Domaća obrada lana i konoplje
Iz osušenih stabljika lana i konoplje trebalo je odvojiti liko ili vlaknasti dio. To se postizalo nabijanjem uz pomoć naprave koja se zove nožna stupa, ili jednostavno stupa. Ona se sastoji iz dva dijela, načinjena od masivnih komada drveta. Donji dio, kra ći, koji priliježe uz zemlju, je nepomičan, i u njemu su uzdužno, s gornje strane, urezana 3-4 žljeba, zuba. Gornji dio stupe je nešto duži, a u njegovu prednjem dijelu, s donje strane, također su urezana 2-3 žljeba, zuba, koji naliježu na one u donjem dijelu stupe. Gornji dio stupe je s donjim tako spojen da se pritiskivanjem nogom na njegov zadnji dio, koji nije pokrivao donji dio stupe, podizao prednji dio i pravio otvor u obliku položenog slova V nad donjim dijelom. U taj otvor bi se umetale rukoveti lana ili konoplje, malo zagrijane na suncu ili peći da se lakše nabijaju, te se, podizanjem i spuštanjem gornjeg dijela stupe, stabljike na zubima lome i drobe, i od lika se odvaja kruta tvar, pozder. Sa strana zadnjeg dijela stupe udarila bi se dva direka, a na njih se vodoravno pričvršćivala prečka na koju bi se, da stabilnije stoji, oslanjao onaj tko na stupi nabija. Na stupi su radile dvije osobe, obi čno po dvije žene, i to predve čer, a katkad je muškarac, momak, gazio, a žena ili djevojka koja je sjedila sa strane stupe umetala rukoveti.
Nakon nabijanja na stupi dobivene ručice vlakna, ako su bile preduge, trgale su se da budu kraće. To se činilo tako što bi se lijevom nogom stalo na jedan kraj ručice, drugi kraj bi se uzeo u desnu ruku i vlakna pomalo izvlačila, čime su se ručice skraćivale. Ako bi i nakon toga bile preduge, prerezale bi se popola.
Nabijanjem na stupi nisu se mogla dobiti posve čista vlakna, pa je trebalo dodatno čišć enje od pozdera. Tome je služila naprava koja se zove trlica. Donji dio je činila daščica, dužine oko 60 cm, usko užljebljena i ploštimice postavljena, a gornji se sastojao od dvije daščice međusobno sljubljene i između njih umetnut tup nož, s ručkom u produžetku. Oba dijela su bila spojena s prednje strane tako da se slobodni dio s nožem mogao pomoću ručke podizati i spuštati. U otvor trlice koji bi nastao podizanjem noža umetala bi se ručica vlakana, zatim bi se nož spustio i vlakna ručice povlačila, i tim povlačenjem između dva dijela trlice otklanjao pozder koji je još ostao nakon nabijanja stupom.
Sljede ća faza u obradi ručica lana i konoplje je vlačenje, čime su se dobivala posve čista i fina vlakna. Vlač enje se obavlja pomoću para grebena, oblika velikog slova T, dužine i širine oko 20 cm, koji imaju rukohvate i glave izrađene od tvrdog drveta ili od životinjskih rogova, a u koje su u 3 reda udareni kovani čavli, u razmaku od pola cm, a između redova je razmak nešto veći. Vla čenje se obično obavljalo uvečer i u noćno vrijeme, na unaprijed zakazanim sijelima. Vlač ilje su bile djevojke i mlade žene, a tu su se onda skupljali i momci, pa je rad prolazio uz pjesmu i u vedrom raspoloženju.
Vlačilo se tako što bi se vlakna nataknula na jedan greben, a drugim bi se grebenom vlakna zakač ila i povlačila, odatle i naziv za tu radnju vlačenje. Radnja izvlačenja bi se više puta ponavljala i dobivao bi se očišćen i išč ešljan snopić jednako dugih vlakanaca, pri čemu su ona i klasificirana. Najkvalitetnija su bila ona najduža, tanka vlakna, vlas, na zubima grebena kojim se izvlačilo, a na grebenu na kojem su vlakna bila nataknuta ostajala su kraća, gruba i debela vlakna, zvana kučine.
Ručice od vlasa su se motale u kudjelju, i time bile pripremljene za sljedeću fazu, predenje niti u pređu za tkanje.
U starini je umjela presti skoro svaka djevojka i žena u Stranjanima i Matoševcima. Prelo se tako što bi se na preslicu , na njezin prošireni dio, privezala kudjelja, a donji kraj preslice prelja bi zatakla za pojas s lijeve strane, lijevom rukom bi izvlačila vlasi i usukivala ih u niti pomoću vretena koje je držala i okretala desnom rukom u smjeru kazaljke na satu, a kad ispredena nit dosegne dužinu desne ruke namotavala bi se na vreteno, i tako se radilo dok se ne isprede cijela kudjelja.
Nit s vretena bi se premotavala na rašak, račvasto drvo s letvicom pričvršćenom na suprotnoj strani, dužine oko 80 cm. Pređa premotana na rašak zove se kančilo, a sva kančila su morala imati jednak broj namotanih žica.
Nakon što sve kudjelje budu ispredene i predivo premotano u kančila, ona se stavljaju na vitlo, napravu od dvije križno postavljene uske letve, nasa đene u sredini na osovinu postolja na kojem se mogu okretati u krug. S vitla se niti prediva premotavaju na mosure postavljene na stećki tako što se ona okreć e pomoću čekrka i niti povlače s vitla te premotavaju na mosure (kaleme).
Postupak obrade lana i konoplje i priprema prediva za tkanje time su dovršeni.
Tkanje i tkalje
Dosta žena u Stranjanima i Matoševcima, osobito starijih, uz kućanske poslove bavilo se tkanjem.
Tkanje se vršilo na napravi zvanoj tkalač ki stan ili razboj. Radi se o uređaju koji je složeniji i teže ga je opisati, pa ću navesti samo njegove glavne dijelove i navesti koja im je funkcija.
Kostur konstrukcije tkalač kog stana čine dvije bočne stranice, u obliku četverekutnog okvira, zvane stative, sohe, statvenice, i poprečne letve, sastavci , koje s gornje strane povezuju i uč vršćuju bočne stranice. Bočne stranice povezuju sve ostale dijelove stana. Između njih na zadnjoj strani nalazi se stražnje vratilo, na koje se namotava osnova, a s prednje strane je prednje vratilo, i na njega se namotava izatkana tkanina. Vratila imaju glavu s četiri rupe, da se umetnutim štapom mogu okretati, odnosno zapinjati. S gornje strane okvira, na poprečnoj letvici uzicom na koloturama je obješen jedan, ili dva para nita, okvira s končanim kotlacima, kroz koja se provlači osnova. Nita su jačom uzicom vezana za podložnike ili podnoške, koso položene poluge koje se jednim krajem učvršćuju uz donji kraj okvira stana, a broj podložnika (dva ili četiri) ovisi o broju nita, odnosno vrsti tkanja. Pritiskom nogu na podložnike nita se dižu i spuštaju te se razdvaja osnova i stvara razmak i prolaz između parnih i neparnih niti, kroz koje se lijevo i desno provlači čunak i uvlači potka. Ispred nita nalazi se okvir rešetkastog brda od trstike ili željeza, obješen na boč ne stranice stana, i niti osnove koje dolaze sa zadnjeg vratila i prolaze kroz nita, provlače se kroz brda, te se njihovim povlačenjem naprijed-nazad potka koja je utisnuta u niti osnove ravnomjerno zbija, č ime nastaje tkanina koja se polako, okretanjem prednjeg vratila, na njega namotava, a osnova sa zadnjeg vratila se odmotava.
Tkalačke stanove su uglavnom radili vještiji seoski majstori, neki od naprijed spomenutih stolara. Veličina stanova je bila prilagođena prostoru u kući, a bili su tako izrađeni da su se lako mogli rastaviti i sastaviti, jer stan nije bio u stalnoj upotrebi, nego bi se unosio uglavnom u zimskim mjesecima, kad nije bilo vanjskih poslova i moglo se više baviti tkanjem.
Izrada tkanina započinje snovanjem osnove, tj. raspoređivanjem niti određene dužine i širine, između kojih se, nakon napinjanja tih niti na tkalačkom stanu, isprepliću poprečne niti potke. Snovanje je bilo složen postupak, i znale su ga samo vještije tkalje, a o njegovoj važnosti kazuje narodna uzrečica: „Dobro osnovano, pola otkano“.
Na tkalačkom stanu su se tkale različite vrste tkanina, zavisno od ‘finoće’ materijala upotrebljavanog za osnovu, a najviše od materijala koji se koristio kao potka. Najfinija tkanina je bio bez koji se dobivao tkanjem s tanjim lanenim nitima osnove i potke, i od njega su se izrađivali odjevni predmeti: muške košulje s dugim širokim rukavima, duge široke gaće, duge ženske haljine, zatim čaršafi, peškiri, i slični predmeti.
Odjevni predmeti se nisu kupovali, ili su se kupovali malo i rijetko, nego su se ‘proizvodili’ za vlastite potrebe u ‘kućnoj radinosti’. Ja sam za prvu pričest i krizmu 1944. imao vrlo lijepo bijelo odijelce koje su mi sašile časne sestre u Nazaretu od beza što ga je otkala moja majka Ljuba. To je odijelce poslije dano mojoj majci, i služilo je i drugima za slične zgode, dok ga jedne noći nije ukrao neki Ciganin koji je prenoćio u našoj kući, a prethodnog je dana obilazio po selu i krpio sude, probušene lonce i zdjele.
Ponjave su se tkale s osnovom od konoplje i s kučinama kao potkom, a za šarenice kao potka korištene su prnje. Bijeljevi (biljci) su izrađivani s konopljom kao osnovom i ovčijom vunom deblje ispredenom kao potkom.
U Stranjanima i Matoševcima bilo je više starijih žena koje su znale ne samo tkati, nego također snovati, tj. namotati osnovu na vratilo i uvesti je kroz nita i brdo u tkalački stan. To su u Stranjanima bile: Manda Ljevar r. Ćosić, Ane Tubić r. Blažević, Mare Tubić r. Debeljak, Ljuba Blažević r. Batković, Mare Pranjić r. Brkić, Stipina, Marija Pranjić r. Brkić, Matijeva; a u Matoševcima: Ruža Debeljak (Đuđa), Ruža Batković, Bojkova, Luca Batković, Matina.
Bilo je među ženama i vještih prelja, pletilja, a i vezilja. Presti vunu, lan i konoplju, te plesti čarape, priglavke, majice, šalove, kape, rukavice i druge upotrebne predmete naučila bi skoro svaka žena, i time su se u starija vremena preko zime žene dosta bavile.
Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’
Istom u novije vrijeme rublje i drugi platneni predmeti su se počeli prati u vešmašinama i uz pomoć različitih deterdženata. Ranije su se za pranje koristile parjenice, pepeo, palica ili prakljača, i voda.
Parjenica je bila drvena kačica bez dna. U nju bi se naslagali, po vrsti, slojevi rublja za pranje, a na vrh bi se stavila kakva stara krpa, i u nju nasuo lug (prosijani pepeo od sagorjelog drveta), a zatim bi se na krpu s lugom u parjenicu nalila vrela voda; ili bi se lug nasuo u proključalu vodu, i zajedno s vodom izlio u parjenicu. Voda bi prolazila kroz parjenicu i natapala sve rublje. Nakon nekog vremena, kad se parjenica s vrelom vodom ohladi, ona bi se izvrnula i povadilo rublje. Rublje bi se naslagalo na oba kraja drvenog aljinskog koca, dužine 2-3 m, kojeg bi netko pridržavao u vodoravnom položaju, ili bi bio postavljen na kakav potporanj. Kolac s rubljem se stavljao na rame i nosio na Bukovac, najč ešće kod Studenca, na Zovcu, Živaju, Tubića potok, a kad su bile obilnije kiše i na druge potoke koji su tada nastajali bliže kućama.
Obično su rublje nosile na potok djevojke ili mlade žene, i prale ga od prljavštine i luga tako što se komad po komad stavljao na koso položenu kamenu ploču ili na deblju dasku, zvane lupatak, postavljene na rub potoka, te na njih drvenom plosnatom palicom ili prakljačom nabacivala voda, a zatim prakljač om više puta udaralo i rublje prevrtalo, dok se iz pojedinih komada ne bi istjerala prljavština. Na kraju bi se sve dobro isplahnulo, iscijedilo, ponovno stavljalo na aljinski kolac i nosilo kući, te razastiralo po plotu ili na rastegnuti štrik, da se osuši.