15. 05. 2010.

Seoska klepala pozivaju na zbor


U vrijeme kad još nije bilo suvremenih javnih sredstava za prenošenje obavijesti, upozorenja i naredaba koje su se ticale stanovništva u selu, seoski knez bi, da ne ide od ku će do kuće, posebnom napravom sazivao domaćine na zajednički sastanak. Ta naprava se zvala klepalo ili klepetalo.

Bila je to suha daska, najčešće od bukovog ili hrastovog drveta, dužine oko 1 m i širine oko 30 cm, obješena vodoravno na kakvom stablu na brijegu, uz koju su išla jedan ili dva drvena čekića. Kad je trebalo stanovništvu nešto važno saopćiti ili prenijeti kakvu zapovijed općinskih vlasti, knez ili neki drugi muškarac koji je za to bio zadužen, udaranjem čekićima, naizmjenično jednim pa drugim, oglašavao bi da iz svake kuće treba doći domaćin ili najstariji član na sastanak.

U vrijeme Stare Jugoslavije postojalo je zajedničko klepalo za Stranjane i Matoševce, koje se nalazilo na Vrtačama, kod kuće Andrije Ljevara. U vrijeme NDH i na početku FNRJ oba sela su imala vlastita klepala; za Stranjane nalazilo se u Ljevarima, na ceru iznad kuće Stipe Blaževića, a za Matoševce na Ružića brdu, iznad ku će Tome (Toje) i Janje Debeljak. U Stranjanima, na glas klepala ljudi su se okupljali na Pranjića raskršću, u bašči Marka Pranjića, Perinog, a u Matoševcima na Danlovu brdu.

Stariji stanovnici Stranjana i Matoševaca se još sjećaju kad su u poratnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, klepalom i klepetanjem pozivani na zborna mjesta, gdje su im najčeš će iz Mjesnog ureda u Dragočaju prenošene naredbe o predaji državi tzv. ‘viška’ žita, graha, mesa, i drugih živežnih namirnica, ili je omladina pozivana da ide na ‘dobrovoljne’ radne akcije izgradnje putova, željezničkih pruga, tvornica, i sl.