15. 05. 2010.

Kućna radinost i zanimanje muškaraca


Nije poznato da je prije Drugog svjetskog rata netko iz Stranjana i Matoševaca izučio kakav zanat ili stručnu školu. Bilo je, međutim, dosta samoukih ljudi koji su se razumjeli u različite poslove, a neki su u njima bili pravi majstori. Tako je među muškarcima bilo zidara, stolara, tesara, bačvara, kolara, kovača, kopača bunareva, ciglara, ćumurdžija.

Bili su vrlo korisni u selu, pa da im se sačuva uspomena, navest ću neka imena i naznačiti njihova zanimanja kojima su se, uz zemljoradnju, još bavili.

Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači

Dobri zidari su bili: Mato Ljevar, Josin, koji se bavio i kopanjem bunareva, Mato Blažević, Stipin, Ivica Pranjić, Markov, Ivo Blažević, Pajin, Joso Majdandžić (Joža), Ivin.

Vješti bač vari, koji su izrađivali kace, burad, breme, škafove, bili su u Stranjanima: Joso, Stipo, Vlado i Mirko Blažević, sinovi Markovi, zatim Stipo Blažević, sin Ivin, i Marko, sin Stipin; a u Matoševcima to su bili: Toma i Jerko Majdandžić, sinovi Lovričini.

Priučeni tesari i stolari su bili: Joso Blažević, Markov, Ivica Pranjić, Markov, i Ivo Blažević, Pajin.

Kola za vodenice izrađivao je Toma Majdandžić, zvani Stole, Matin, i Stipo Blažević, Markov.

Kovačkim zanatom su se u Stranjanima bavili Andrija i Ivo Tubi ć, a kovač je bio prije njih i njihov otac Stipo. Po ocu Stipi, sinovi Andrija i Ivo su prozvani ‘kovačevi’. Oni su kovali i otkivali motike, sjekire, plugove, i druge alatke te okivali točkove od kola i potkivali konje. Osim njih, bilo je i u Matoševcima nekih koji su imali kovački alat i znali kovati, npr. Pero i Marko Batković,Mate Rajnoga, i Mirko Blažević, Josin.

Izradom kola se bavio, i u tom poslu bio dobar majstor, Joso Blažević, Markov. Ivan Ljevar, Jurin, pravio je drvene plugove, a zbog vještine kojom je to radio dobio je nadimak ‘majstor’, i bio je poznatiji po tom nadimku nego po prezimenu. Po njemu su i njegovu djecu zvali ‘majstorovi’. U pravljenju cigle vješt je bio Marko Pranjić, Perin.

Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se na zanate, i među prvima s izučenim zanatima bili su: Jakov Blažević , Josin, Mirko Pranjić, Perin, Franjo Ljevar, Antin, i Marko Pranjić, Pajin, koji su završili za metalostrugare. Petar Pranjić, Markov, završio je stolarski zanat, a Marko Bogdanović , Ićin, Franjo Blažević, Josin, i Mirko Batković, Anđukin, izučili su za električare.

Kasnije je već bilo više onih koji su svršavali i druge zanate, npr. bravarski, tokarski, zavarivački, vodoinstalaterski, te je većina njih odlazila od svojih ku ća i zapošljavala se i živjela negdje drugdje u ondašnjoj Jugoslaviji ili u inozemstvu.

Izrada cigle i ćerpića

U Stranjanima i Matoševcima se početkom 20. stoljeća za gradnju kuća uglavnom upotrebljavala cigla, a za štale i neke druge gospodarske objekte cigla i ćerpić. Taj se materijal, kao i kreč, češće proizvodio na licu mjesta i u domaćoj radinosti.

Cigla se pravila tako što bi se prekopala zemlja ilovača, u nju dodalo sitnog pijeska, te ta smjesa nakvasila vodom, dobro razgazila i izmiješala. Tada bi se tako stvorena masa stavljala na veliki stol, od nje posebnim zakrivljenim nožem odsijecali komadi i stavljali u drvene ili željezne kalupe, te udaranjem kalupa o stol dobro nabijali. Dječaci bi napunjene kalupe preuzimali od onoga tko je zemljanu masu stavljao u njih, odnosili na plac i na njega iz kalupa istresali oblikovane kocke, da se suše na suncu.

Nakon nekog vremena cigla bi se prevrtala i okretala na kant, da se suši sa svih strana, a onda skupljala i slagala u griču, da se potpuno isuši, a i da se oslobodi prostor na placu za novu ciglu.

Dobro isušena cigla se slagala u peć, koja je imala jedan ili više otvora kroz koje se ložila jaka vatra. Vatra je gorila i cigla se pekla neprekidno tri dana, a potom se peć zatvarala i ostavljala da se cigla ohladi. Ohlađena peć se zatim razgrađivala i cigla vadila i, ako je bila žurba, odmah ugrađivala, a ako se nije žurilo, ona se preslagivala u veće kupe da se može pokriti i zaštititi od propadanja dok ne dođe vrijeme za njezinu ugradnju.

Na jednak na čin, kao masa za ciglu, pripremala se i masa za ć erpić, samo što ta masa nije bila od ilovače, nego od obične zemlje, i u nju se miješala pljeva, i nije se pekla nego samo sušila na suncu.

Paljenje kreča

Uz druge djelatnosti ljudi u Stranjanima i Matoševcima su se bavili i paljenjem kreča od kamena čvrstaca, rustinjaša. Moglo ga se nešto nakupiti na površini zemlje, ali se uglavnom morao vaditi iz zemlje, ili razbijati i odvaljivati od stijena.

Za kre čanu bi se iskopala u zemlji ne odveć duboka rupa i oko nje bi se od pruća oplela ograda dvostrukog pletera, a između bi se nabila zemlja. Potom bi se unutar slagalo kamenje u kupu, pri dnu krupnije a prema vrhu sitnije, i kupa bi se postepeno sužavala. Kamenje bi se tako slagalo da se unutra ostavi praznina, a s vanjske strane otvor za umetanje drva i loženje. Vanjski otvor se zatvarao limom radi čuvanja topline, a otvarao bi se samo prilikom loženja. Na samom vrhu krečane bi se ostavio manji otvor za izlaz dima.

Kameni kreč se pekao tri dana i potom se krečana ostavljala da se polako hladi. Kad se kreč dobro ohladio, krečana su se razvaljivala i kreč vadio te sklanjao na suho mjesto.

Ljudi su palili kreč za svoje potrebe, a netko također i za prodaju.

U novije vrijeme u paljenju kreča bio je vješt Slavko Ljevar, Pejin, ali se sada više ne bavi tim poslom. Danas to više nije ni potrebno, jer se lako dođe do industrijski proizvedenog jeftinijeg kreča.

Paljenje drvenog ćumura

Kako su se u Stranjanima i Matoševcima neki bavili kovačijom, za taj posao im je bio potreban drveni ugalj. Taj se ugalj upotrebljavao i za zagrijavanje pegli u domaćinstvima. Zato su se neki u Stranjanima i Matoševcima bavili i proizvodnjom drvenog ćumura ili uglja za svoje potrebe, a i za prodaju.

Drveni ćumur se dobivao najčešće od kestenova drveta. Cjepanice drveta bi se slagale u velike kupe, slične plasti ću sijena ili trapu za krumpir, te oblagale mekom ilovačom ili glinom da unutra ne prodire zrak. Na tako podignutoj ćumurani ostavio bi se privremeno samo otvor za potpaljivanje vatre unutra, a odmah zatim bi se i on potpuno zatvorio. Vatra bi gorila tri dana i cjepanice postepeno sagorijevale, pretvarajući se u ugljen. Nakon toga bi se ćumurana polijevala vodom, da se ohladi, vanjska obloga od zemlje odstranila i ćumur pokupio i spremio na suho mjesto.

Ćumurane su se najviše podizale i palile po Zovci, Poljašnici i Čapljenici, a osobito vješt u pravljenju ćumurana i paljenju ćumura bio je u Matoševcima Mato Batković, Petrov.