15. 05. 2010.

Zemljišni posjedi i bavljenje zemljoradnjom, voćarstvom i uzgajanjem stoke


Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje

Svaka porodična zajednica ili obitelj u Stranjanima i Matoševcima imala je u svome vlasništvu barem nešto zemlje. Pretežito je to bila neplodna zemlja i teška za obrađivanje. Na jednom dijelu, pokraj kuća, bili su voćnjaci, uglavnom šljivici, a drugo su bile njive oranice, za sjetvu žitarica, najviše kukuruza, a zatim pšenice i zobi, te pašnjaci za stoku, i livade za kosidbu trave.

Uz imanja u svom vlasništvu, većina stranjanskih i matoševačkih porodič nih zadruga došla je do novih zemljišnih posjeda zaposjedanjem parcela u Zovci, Poljašnici, Višcu, Paetnjaku, Sančevici i Čapljenici, koje su nakon ukidanja otomanske ili osmanlijske vlasti i nestanka begluka prešle u državno vlasništvo (erar). Ljudi su zauzimali zemlju i šume koje su ranije pripadale agi ili begu. Zapuštenu zemlju i šume su krčili i pretvarali u obradive površine i pašnjake. Te tzv. branjevine (svatko je branio što je zauzeo) i krčevine (iskrčena zemlja) nalazile su se podalje od kuća njihovih novih gospodara, pa su manje obrađivane za sjetvu žitarica, a više su korištene za ispašu stoke ili za košenje trave. Čobani bi obično ujutro izgonili stoku u krčevine na ispašu, a uvečer je vraćali kući, ali su neki u svojim krčevinama podizali i kuć e za privremeni boravak (Adžići) i staje u kojima se držala stoka. Tako su postojale, navodim samo neke: Pranjića krčevine, Adžića krčevine, Kovačeva (Ive Tubića) krčevina, Malća krčevina, Pajčina krčevina, te Pranjića staje, Kovačeve staje, Adžića staje, Ivćeve staje (na Ivćevoj Jastrebici).

Godine 1967. obavljeno je avionsko geodetsko snimanje terena i nakon toga se utvrđivalo što je čije vlasništvo. Jedni, koji su imali branjevine i krčevine, odlučili su prihvatiti zauzetu zemlju i šumu u svoje vlasništvo, nakon č ega je ona katastarski knjižena na njih, i državi su trebali plaćali porez, a dugi su se odrekli zaposjednute zemlje i šume u korist države, jer nisu bili voljni plaćati porez na njih.

Katastarska karta Stranjana

Proizvodnja žitarica

Ljudi su se u Stranjanima i Matoševcima u starini bavili uglavnom zemljoradnjom i svako je domaćinstvo proizvodilo za svoje potrebe razne žitarice: najviše kukuruz, a zatim pšenicu, zob, ječam, raž, pa i proso (proju). Ali kako je zemlja bila uglavnom neplodna, stajskog đubriva nedovoljno, a i obra đivanje zemlje vršeno primitivno, ni urod nije mogao biti zadovoljavajući, naročito sušnih godina.

Zemlja se sve do prvih desetljeća 20. stoljeća orala drvenim ralom kojeg su vukli volovi, a poravnavala se i isitnjavala drvenim brnačama i motikama. Došli su potom željezni plugovi, koje su također vukli volovi, a rijetko kada konji, te željezne brnače. Nasijecanje uzoranih njiva, sijanje žita, okopavanje, ogrtanje kukuruza i branje kukuruza, žetva pšenice i drugog strmnog žita, bilo je ručno i pomoću motika i srpova, te se najčešće obavljalo móbama ili uzajamnim pomaganjem jednih drugima. U móbama su sudjelovale djevojke i mlađe žene, pa iako je rad bio dosta naporan, odvijao se uz šale i pjesmu.

Tek su se u drugoj polovici 20. stoljeća počeli koristiti traktori s odgovarajućim plugovima i drugom mehanizacijom za obradu zemlje, sjetvu, ubiranje ratarskih proizvoda i vršidbu.

Kukuruz (bosanac), koji je bolje uspijevao, najviše je služio za ljudsku ishranu: kukuruzni kruh (kuruzu), puru i presnac (razljevača od kukuruznog brašna i misirača), a djelomično i za hranu svinjama i kokošima. Ponekad su se za ljudsku hranu koristili također ječam, raž, pa i zob, ali su te žitarice uglavnom služile za ishranu peradi i za konje, ako ih je netko imao. Po njivama zasijanim kukuruzom sijao se i grah, a također i misirače za hranu svinjama, a pekle su se i za jelo ljudi.

Kako je pšenice bilo malo, i kruh od nje (pogača), kao i pita i kolači, pekli su se u rijetkim prigodama, uglavnom za Božić, Uskrs, za svadbe i za svraćanja prigodom blagoslova polja i mise na Gradini ili na Batkovića groblju.

Kad su se 60-ih godina 20. stoljeća, uz suvremenu poljoprivrednu mehanizaciju počela koristiti umjetna đubriva te herbicidi, urod je bivao znatno bolji, te je kukuruz kao ljudska hrana sve više zamjenjivan pšeničnim proizvodima. Žito se mljelo u mlinovima-vodenicama, kojih je u Stranjanima i Matoševcima bio veći broj, a nalazile su se na potocima Bukovcu, Zovci, Živaji i Malovci.

Mlinovi-vodenice u kojima se mljelo žito

U Matoševcima i Stranjanima bio je priličan broj mlinova-vodenica, u vlasništvu pojedinih porodica. Neke vodenice su u dužem periodu svoga postojanja mijenjale vlasnike, a druge su imale po više suvlasnika.

Navodim gdje su se nalazile vodenice i komu su pripadale.

U gornjem toku Bukovca – od izvora pa niz potok Bukovac, bile su vodenice:
1. Anđe Majdandžič (Đikina), u Krčanama, blizu Poljašnice
2. Vida Batkovića
3. Mate Majdandžića
4. Jure Majdandžića, Matulinog
5. Marka Blaževića, blizu ćuprije za Ljevare
6. Ive Tubića, kod izvora Studenca
7. Pere Pranjića.

U donjem toku Bukovca nalazile su se vodenice:

1. Mande Pranjić, Mijatove
2. Mijata i Ilije Pranjića, u Tukovima, ispod Podgajnice
3. Matija Pranjića
4. Markice Ljevara
5. Marka Blaževića (Adžića)
6. Tome Ljevara, Matijevog, i Jure Ljevara, Petrovog
7. Jose Ćosića, Jospovog.

Na Zovci, između Rovina i Miljevice, od izvora pa nizvodno do utoka u Bukovac, nalazile su se sljedeće vodenice:
1. Marka Pranjića, kasnije njegovih sinova Paje, Ante, Mate i Ive
2. Braće Ive, Andrija, Jure i Ante Tubić, na vrhu Palačaka, ispod Matijeve krčevne
3. Luke Blaževića (Adžića)
4. Stipe Blaževića (Adžića)
5. Ive Pranjića, u Duganji, postoji i sada, ali je zapuštena.

Na Živaji postojale su vodenice:

1. Stije Debeljaka (Ružića), Stjepana i Jose
2. Stolin mlin: Tome Majdandžića, Ivke i Kaje
3. Mate, Mile i Tome (Tuleša) Batkovića
4. Marka Batkovića, Luckinog
5. Ive Majdandžića, Ankinog
6. Rajin mlin, Mate Batkovića, a kasnije njegovih sinova Pere i Marka
7. Nikole, Petra, Ante i Bojka Batkovića
8. Jure i Jakova Debeljaka
9. Nikole i Mate Blaževića
10. Jelajski mlin: Vida, Tome (Toje), Pere, Jose, Stipe i Nike Debeljaka
11. Baćin mlin: Marka, Lovre, Marijana i Petra Debeljaka
12. Petra Majdandžića, kasnije sina Ive
13. Petra, Vida, Jose i Ive (Iće) Blaževića
14. Majdandžića mlin: Mate Majdandžića, Antukinog, i Anđe Majdandžić (Đike).

Vodenice na Malovci, pritoki Živaje imali su:

1. Lovro (Lovrica) i Ivo Majdandžić
2. Marko Debeljak, Vidakin, i Mirko Debeljak, Ružin

Sve navedene vodenice odavno su bile zapuštane i propadale jedna za drugom. U Stranjanima je Joso Ćosić, Josipov, podigao vodenicu nešto prije 1960. godine ispod puta kod svoje kuće, i ta se vodenica koristila sve dok Joso nije 1995. morao napustiti kuću i sve svoje imanje. Novijeg je datuma i vodenica Ive Pranjića, ali je danas i ona zapuštena.

Vodenica Jose Ćosića

Neke od navedenih vodenica, kako se vidi iz gornjeg popisa, koristilo je više obitelji. Oni su se nazivali redovnici, jer su u mlinu ili vodenici mljeli žito po ustaljenom redu.

Uzgajanje povrća i voća

Svako domaćinstvo je imalo bašču u kojoj se sadilo ili sijalo i uzgajalo povrće za vlastite potrebe, najčešće: crveni i bijeli luk, paradajz, paprika, krastavci, kupus, grah i krumpir. Povrtlarski prinosi su zavisili najviše od kiše, budući da nije bilo dovoljno bunarske i izvorske vode ni mogućnosti za zalijevanje.

Isto je tako svaka kuća imala voćnjak s različitim domaćim voćem: više vrsta jabuka, krušaka, trešanja i najviše šljiva. Nakon što bi plodovi dozreli, a bilo ih je proljetnih, ljetnih i jesenskih, dio bi se odmah pojeo, nešto prodalo, a što je moglo duže stajati ostavljalo se za zimu. Jabuke i kruške su se također rezale u kriške i sušile za kompot; od šljiva savki pekao se pekmez, ili su se pučile i sušile (ošap) te jele suhe ili kao kompot.

Od jabuka i šljiva se ipak najviše pekla rakija. U starija vremena to je bilo i jedino alkoholno pić e, koje se moglo naći u skoro svakoj kući, i koje se trošilo u svakoj prigodi: kad se svetkovalo i kad se radilo; kad se veselilo i kad se tugovalo; u svatovima i na sahranama.

Uz skoro svaku kuću bila je zasađena vinova loza. Raširena na brajdama i skelama, loza je kraj kuće pravila hladovinu i pod nju su postavljani stolovi i klupe ili stolice za ljetni odmor. Dozrelo grožđe se koristilo za jelo, a ako ga je netko imao više, pretvarano je u kom od kojeg se pekla rakija lozovača. U starini je u Stranjanima bilo i vinograda. Poslije Drugog svjetskog rata postojala su još samo tri, Josipa Ćosića, Stjepana Ljevara i Stipe Blaževića. Sada nema više nijednog, a najduže se održao onaj Ćosićev.

Uzgoj lana i konoplje

Uz sjetvu i uzgoj žitarica, u mnogim stranjanskim i matoševačkim domaćinstvima su se uzgajale biljke lana (ćetena) i konoplje, od kojih se, odgovarajućim postupkom, dobivao materijal za tkanje, a od tkanina su se, daljnjom obradom, izrađivali odjevni i drugi predmeti.

Sjeme lana i konoplje se gusto sijalo u proljeće na manjim, dobro nađubrenim i fino uređenim parcelama zemlje. Lan je rastao do metar visine, i imao je tanku stabljiku, a konoplja bi narasla više od jednog metra, i stabljika joj je bila deblja. Potkraj kolovoza ili početkom rujna, kada biljke lana i konoplje iscvjetaju i osjemene se, i sjeme dozori, one se čupaju iz zemlje.

Sjeme s njih se skidalo – za novu sjetvu – uz pomo ć jednostavne drvene naprave, zvane greblo, a koje se sastoji od dvije daske, jedne duže, postavljene vodoravno, i druge, kraće, pričvršćene na kraju prve uspravno ili okomito. Ova druga je na svom gornjem kraju nazubljena. Kroz taj nazubljeni dio provlač e se stabljike lana i konoplje i tako se s njih odvajaju sjemene glavčice lana i sjeme s konopljine stabljike.

Stabljike lana i konoplje su se zatim vezale u snopove te odnosile ili odvozile na Bukovac i Živaju i potapale u vodu. Snopovi su se pričvršćivali kukama i pritiskali kamenjem, da bi stalno bili pod vodom, a i da ih voda ne bi podigla i odnijela u slučaju većeg povodnja. U vodi bi se konoplja i lan

kiselili 2-3 tjedna, a potom bi se izvadili, isprali od lišća, mulja i druge prljavštine, iznosili na čistinu i razastirali po zemlji ili slagali uspravno u kupe, da se na suncu osuše. Dobro osušeni lan i konoplja su se slagali i vezali u snopove, te nosili kući, na daljnju obradu.

Držanje i uzgoj domaćih životinja

Svaka obitelj, pa i one najsiromašnije, imala je barem nešto od živadi. Uglavnom su se držale kokoši, ali je bilo i tuka, a rjeđe gusaka i pataka. Od njih se dobivalo meso i jaja za jelo. Jaja su se također prodavala na pijaci, a i živa perad. Njihovo perje se koristilo za jastuke i pokrivače – perine.

Gotovo u svakom domaćinstvu držane su i svinje, tovljene kao hranjenci za klanje, ili za božićnu pečenicu.

Imovinski jača doma ćinstva imala su par volova i kravu, a ona siromašnija barem kravu. Neka domaćinstva su imala i stada ovaca, veća ili manja, od kojih se dobivalo mlijeku za ishranu, zatim vuna, te meso. Volovi su služili za vuču i za obrađivanje zemlje. Rijetki su bili oni koji su imali i mogli držati konje. Tko je imao konje, služili su mu za prijevoz bilo ljudi bilo tereta, a i za obrađivanje zemlje.

Mlijeko, sir i kajmak, dobiveni od krava ili od ovaca, dijelom bi služili za hranu u obiteljima, a dio se nosio u grad na prodaju, i s dobivenim novcem se kupovalo što je za kuću bilo potrebno. Telad oteljenih krava se ostavljala da odraste, ili se klala pa meso rasprodavalo. Koža zaklane teladi i ovaca se sušila i od nje pravile mješine koje su se najčešće koristile za nošenje žita u mlin i za brašno. A od osušene goveđe kože pravila se obuća, tzv. oputnjaci.