Ne možemo govoriti o nekim obič ajima koji su karakteristični samo za Stranjane i Matoševce. U tim selima su vladali običaji koje nalazimo i u drugim, okolnim katoličkim selima. Ukratko ćemo prikazati neke od njih, posebno one vezane za predbožićno i božićno, preduskrsno i uskrsno vrijeme, te za neke blagdane i svetkovine.
Advent ili došašće
Vrijeme od 4 tjedna prije Božića naziva se u Crkvi došašće ili advent. To je razdoblje duhovne priprave za proslavu rođendana Isusa Krista. Kroz to vrijeme obično se nije išlo na prela i sijela, nisu se vršila vjenčanja i priređivale svadbe. Odatle potječe i uzrečica u narodu: „Sveti Andrije, curske zavezanije“.
Na sv. Luciju, 13. prosinca, u plitke posude s nešto vode stavljala se pšenica, ili drugo strmno žito, koja bi do Božića dovoljno narasla te se postavljala ispod božićnog drvceta. Od sv. Lucije do Božića ima 12 dana, i oni predstavljaju 12 mjeseci u godini. U narodu se kaže da će vrijeme u mjesecima sljedeće godine u pogledu padalina biti onakvo kakvi su redom bili dani od sv. Lucije pa do Božića.
Badnji dan ili badnjica
Dan uoči Božića naziva se badnji dan ili badnjica. Naziv se povezuje s riječima bdjeti i buditi. Označavao je, dakle, budnost i bdijenje uoči Božića.
Prije badnjice usjekao bi se hrastić ili hrastova grana i ostavili na vidljivom mjestu pokraj kuće. Na badnje jutro netko bi iz susjedstva uranio i došao da pripremljeni hrastić ili hrastovu gramu uspravi uza zid kuće, ili podigne na krov. To drvo, odnosno grana nazivali su se badnjak, po tome što su podizani na badnje jutro.
Badnjakom se pokazivala spremnost da se na konak u kuću prime Isusova majka Marija i poočim Josip, pa se njegovo podizanje odvijalo uz određeni ritual. Onaj tko bi prvi stigao nekoj kući da podigne badnjak, a obično su to bili dječaci ili mladići, pozivao bi triput: „Domaćine, čuješ li?“
A domaćin bi istom na treći upit odgovorio: „Čujem, čujem“. Tada bi onaj na vani uzeo badnjak u ruke i prislanjajući ga uza zid, najčešće pokraj ulaza u kuću, govorio: „Badnjak na kuć u, Bog i Gospa u kuću“. Nakon toga on bi, na poziv domaćina, ulazio u ku ću, pri čemu bi ga ukućani i djeca posipali zrnjem kukuruza, orasima i lješnjacima, te pozdravio i čestitao: „Faljen Isus i Marija! Čestita vam badnjica!“, a domaćin i ukućani bi uzvratili: „Vavijek (uvijek) faljen Isus! Čestita ti vjera i duša!“.
Nakon toga bi se onoga tko je podigao badnjak darivalo novcem, voćem, kolačima i slatkišima, ako su to djeca ili netko mlađi, a odraslijeg bi se pozvalo da sjedne i ponudilo rakijom i kavom.
Običavalo se u kućama, u glavnoj prostoriji ili prostoriji dnevnog boravka, na stolu uza zid ili u kojem ćošku sobe podizati i božićno drvce – ‘krizman’ (od njem. Christbaum), a redovito je to bila smreka, koju je u novije vrijeme zamijenio borić ili grana jele. Božićno drvce bi se okitilo svjećicama, suhim kolačima različitog oblika, plodovima jabuka, orasima, umotanim bombonama, a u novije vrijeme raznobojnim staklenim kuglama, nitima staniola i slič nog materijala i svjetlećim malim sijalicama nanizanim na tankoj izoliranoj žici i priključenim na struju. Ispod božićnog drvceta postavljala bi se već dobro izrasla pšenica koja je posijana na sv. Luciju, te ostavljali pokloni djeci za božićno jutro, ili su se pokloni stavljali ispod jastuka svakog djeteta, i djeca bi se ujutro žurila da pogledaju što im je donio mali Isus. U novije vrijeme se u kućama, na prikladnom mjestu, uz božićno drvce postavljaju i betlehemske jaslice od različitog materijala, s figuricama koje predstavljaju Mariju, Josipa i malog Isusa, te figurice vola i magarca, pastira s ovcama i triju kraljeva s Istoka. Božićno drvce je ostajalo u kući do Bogojavljenja, a tada bi se raskitio, a jabuke, kolači i slatkiši razdijelili djeci.
Na badnjicu se pekla na ražnju pečenica, ukoliko nije ispečena već koji dan ranije. Cijeli taj dan obdržavao se strogi post i nemrs, jednak onome na Čistu srijedu i Veliki petak. Za večeru bi se jeo zgnječeni posni grah. Pripremio bi se tako što bi se grah skuhao, iscijedila sva voda i zatim zrnje kuhanog graha dobro izgnječilo i izmiješalo s isjeckanim bijelim lukom. Uz grah se pripremala i ribana crna rotkva. Specijalitet za badnju večer je bila gibanica. Pripremana je tako što bi se jufke pšeničnog tijesta razvile, ispekle na plati šporeta i redale u tepsiji jedna na drugu, te bi se svaka prelijevala zaslađenom vodom, a izme đu jufki posipali samljeveni orasi. Na kraju bi se sve dobro zalilo slatkim prelijevom. Redovito se na badnjoj večeri ne bi potrošila sva gibanica, pa se rado jela i na Božić, i poslije Božića.
U predve č erje badnjeg dana u kuću se unosila slama. Ona se stavljala u ćošak sobe, i prije spavanja bi se razgrnula po podu, a u starini je to bila gola zemlja, te bi na njoj djeca prespavala badnju noć. Ujutro bi se slama zgrnula u ćošak, da bi se uvečer opet razgrnula za spavanje djece, i tako se to ponavljalo uz sve božićne dane, do Vodokršća (Bogojavljenja ili Sveta tri kralja). To je predstavljalo štalu, jaslice i slamu na kojoj se Isus rodio u Betlehemu.
Božić
Ukućani, rodbina, prijatelji i poznanici čestitali bi jedni drugima Božić riječima: „Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!“, a na to se odgovaralo: „Čestita ti vjera i duša!“.
U starija vremena, pa sve do 70 -ih i 80-ih godina minulog stoljeća, za Božić se na misu ponoćku, ako se ona održavala, ili rano ujutro na misu zornicu, običavalo ići u crkvu u Barlovce pješice, s upaljenim svjetiljkama-fenjerima. Manje grupe osobito mlađih ‘misara’, mladića i djevojaka, počinjale su se okupljati od Ševnjaka, Sančevice i Paetnjaka, spajale se putem u veće grupe s onima iz Batkovića, Blažića i Ružića u Matoševcima, te se priključivale stranjanskim grupama iz Čardaka, Ljevara i Pranjića, čime se stvorila poveća skupina, i ona se na putu dalje do barlovačke crkve spajala s grupama ‘misara’ iz Ojdanića, Orlovca, Dikevaca i Ramića.
U crkvi je na misi, razumljivo, vladalo veselo raspoloženje, uz pjevanje pučkih božićnih pjesama. Nakon mise bi se izmjenjivala božićna čestitanja te bi se prema svojim selima i kućama krenulo istim pravcem kojim se i došlo, opet u velikoj skupini ‘misara’ iz Ramića i sela cijelog Dragočaja.
Na povratku s misa preko božićnih dana pravile bi se stanke na više mjesta. Tako bi prvo zaustavljanje bilo kod dućana u Dragočaju, na prostoru između kuća Pere Komljenovića i Dimitrija Blagojević a, gdje bi se zaigralo kolo i zapjevalo. Nakon nekog vremena krenulo bi se dalje, a skupina bi se počela razdvajati i smanjivati. Kraj kuće Kaje Jurić i Ive Šalića-Žice, nastavili bi put ‘misari’ iz Stranjana, Matoševaca, i iz dijela Orlovca i Dikevaca, a kraj Lužara bi išao drugi dio Orlovčana i ‘misari’ iz Marića i Ojdanić a. Stranjančani i Matoševljani bi se iza Žicine kuće rastali od Dikevčana te bi pošli uz Lukčinu obalu, preko Raskršća (Kruševlje) do Mrtvačkog mosta i Stevića potoka, gdje bi se sačekalo one koji su malo izostali, zaigralo kolo i zapjevalo, a zatim s pjesmom nastavilo do Pranjića raskršća. Idući kroz Stranjane izdvajali su se oni koji bi stigli do svojih kuća, a na raskršću u Pranjić ima bi se mladi ponovno uhvatili u kolo i zapjevali. Tu bi se odvajali i krenuli svojim kućama oni iz Ljevara i iz
Čardaka, dok bi Matoševljani pošli dalje zajedno do Danlova brda u Matoševcima, te se tu još jednom zaustavili, zapjevali i zaigrali kolo, a potom pozdravili i krenuli svatko prema svojoj kući u pojedinim dijelovima sela.
Na dnevnu misu prvog dana Božića išli su uglavnom domaćini ‘na ljubljenje i darivanje križa’. Toga dana se nije išlo od svoje kuće na čestitanje drugima, nego se Božić slavio u obiteljskom krugu.
Na Božić, po dolasku s mise ponoćke, odnosno zornice, bio bi svečani doručak, ili po povratku s prijepodnevne božićne mise ruč ak, u kojima je glavno jelo bila peč enica, a nju se najviše jelo, jasno uz druga još jela, preko svih božićnih blagdana. Svaki put kad se preko Božića jelo, prije molitve bi se upalila svijeća, usađena u pšenicu. Po završetku molitve doma ćin bi svijeću ugasio tako što bi uzeo komadić kruha i njime pritisnuo fitilj.
Sveti Stjepan i sveti Ivan
I drugi i treći dan po Božiću, na blagdane sv. Stjepana, prvomučenika, i sv. Ivana, apostola i evanđeliste, išlo se na misu u Barlovce na jednak način kao i na mise Božića. Misa na svetog Ivan se slavila uz nazočnost većeg broja vjernika iz okolnih župa: Ivanjske i Petrićevca, osobito Motičana i Šargovčana, župljana Petrićevca. Poslije mise nazočni bi se kod crkve zadržavali malo duže, čestitali jedni drugima Stjepandan: „Čestit Božić i sveti Stjepan!“, i Ivanjdan: „Čestit Božić i sveti Ivan!“, na što se uzvraćao: „Čestita ti vjera i duša!“ Stariji su se međusobno nudili rakijom, a bilo je kod crkve nakon mise i pjesme, a povratak kućama u Stranjane i Matoševce odvijao se na jednak način kao i na Božić.
Drugog i trećeg dana Božića išlo se rodbini i prijateljima na čestitanje Božića i sv. Stjepana, odnosno sv. Ivana.
Božićni blagoslov kuća i obitelji
U starija vremena ku će su blagoslivljali prakaraturi, svaki u svom selu, a često ih je pratio i koji drugi čovjek. Počeli bi obilaziti kuće već na Božić poslije pučke mise.
Pripovijeda se da su jedne godine prije ili u vrijeme Drugog svjetskog rata prakaratur i s njim u pratnji još jedan čovjek došli po snijegu na Božić do kuće Mile Ljevara, zvanog Milać, u Paetnjaku, u Matoševcima. Zatekli su ga kako peče pečenicu. Pozdrave ga i čestitaju Božić, a on se čudi! Kako je živio na osami i daleko od župne crkve u Barlovcima, ni on ni nitko od njegovih nije u nedjelju prije Božića bio na misi, da bi u župnim oglasima
čuo točno kada je Božić, a nije imao ni kalendara po kojem bi se ravnao. Zovne ženu Anđu i rekne joj da je toga dan zapravo već Božić , a ne badnjica, kako su oni mislili, i naredi joj da ponese rakiju, jer je stigao prakaratur da blagoslovi kuću.
Prakaraturi se nisu previše žurili da što prije obave blagoslov, a kako je bilo kuća međusobno dosta udaljenih, pogotovo u Matoševcima, obavljali su blagoslov kuća kroz nekoliko dana, i noćivali u kućama u kojima bi se uvečer zatekli ukoliko su bili daleko od svoje.
Ulazeći u kuće, prakaraturi bi najprije pozdravili i ‘nazvali’ Isusa i Mariju te uobič ajenim načinom čestitali Božić i božićne blagdane. Sa sobom su nosili križ i u tikvici blagoslovljenu vodu i njome, uz molitvu Vjerovanja, škropili kuću i ukućane, a križ davali domaćinu da ga, klečeći, prvi poljubi, a za njim i ostali ukućani.
Na svoj željezni križ, na kojem je bilo obješeno zvonce, osobito se ponosio Juro Majdandžić , Matulin, prakaratur u Matoševcima. Naslijedio ga je, kako je govorio, od svog oca i djeda, koji su također bili prakaraturi u selu. Domaćini bi prilikom blagoslova prakarature obdarivali slaninom, sudžukom, pletenim priglavcima, paklićem duhana, i sl.
Poslije Drugog svjetskog rata blagoslove kuća i obitelji počeli su obavljati svećenici, župnik i kapelan. Sada je s njima u pratnji obično išao prakaratur ili, ako on nije mogao, neki drugi čovjek ili mladić iz sela. Redovito bi u kući sveć enika dočekao na stolu križ i blagoslovljena voda, a i svećenik je sa sobom nosio križ i blagoslovljenu vodu, ako negdje ne bi bili pripremljeni. Molile bi se molitve predviđene crkvenim obrednikom, te ukućani i kućne prostorije škropile blagoslovljenom vodom. Svećenik bi poslije blagoslova na kućnim vratima kredom napisao najprije dvije prve znamenke nadolazeće ili započete godine, zatim velika slova G+M+B, tj. početna slova imena triju mudraca (kraljeva) s Istoka (Gašpar, Melhijor, Baltazar), koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom Isus, i na kraju zadnje dvije znamenke nadolazeće ili započete godine. U novije vrijeme umjesto pisanja na vrata, daju se naljepnice svetih sličica s upisanim navedenim slovima i godinom.
Kod blagoslova kuć a i obitelji svećenika se, kao i ranije prakarature, također obdarivalo, i to: suhom slaninom, vješalicama, kobasicama (sudžukom), jabukama i narandžama, te pletenim priglavcima ili čarapama, ručnicima, što je tko ve ć imao. U novije vrijeme, prigodom blagoslova kuća, davan je svećeniku i novčani dar. Prakaraturi su to preuzimali i kad bi se skupilo toliko da više nisu mogli nositi, Juro Majdandžić bi dao nekome da to odnese ili do njegove kuće, ili do kuće sinova Mate Rajnoga u
Batkovićima, a Slavko Blažević da se odnese do Marka Pranjića. Odatle je to odvoženo u Barlovce.
Pokladni dani i zabave
Prije početka vremena pokore u korizmi, dani su poklada. U Stranjanima i Matoševcima u te dane su se mladi, momci i cure, skupljali uvečer na sijela u kućama, kako se dogovore, te se veselili i zabavljali igrajući razne igre. Jedna od pokladnih igara zvala se igra ‘buve’. Igralo se tako što bi jednoga od momaka izabrali da bude buva (buha), a drugi bi momak uzeo u ruke kaiš i njime udarao ‘buvu’ koja je bila okrenuta zidu ili ležala, i govorio: „Okreni se buvo“, a ‘buva’ bi odgovorila: „Neću“. Na pitanje: „Zašto nećeš“, odgovorila bi: „Neću dok N. N. (navodi ime momaka) ne poljubi curu N. N. (navodi ime cure)“. Momak kojeg ‘buva’ prozove morao je poljubiti određenu curu. Nisu se smjeli protiviti, nego izvršiti što je ‘buva’ odredila. Igra bi potrajala dok se svi momci i cure ne bi izredali.
Druga je bila igra ‘ikune’. Uz vrata bi stao momak ili cura. Ako je to cura, momci bi se redali i prilazili curi da je poljube. Ukoliko ona to ne dopušta, petom kucne o vrata i daje znak da ga neće; a koga hoće, ne kuca, i momak prilazi te je poljubi. On tada stane na mjesto cure-ikune, i prilaze cure da ga poljube, a ako momak neće da ga neka cura poljubi, kuca o vrata, a ako se tome ne protivi, ne kuca, i cura prilazi te ga poljubi. Ovo se ponavljalo dok se svi momci i cure ne bi izredali.
Na pokladnu nedjelju, prije Čiste srijede ili Pepelnice, zabava bi potrajala cijelu noć, a na pokladni utorak ostajalo se do ponoći, kad je započinjalo korizmeno vrijeme.
Dok bi se mladi na svoj način zabavljali, stariji bi razgovarali i igrali prstena ili kapanja.
Korizmeno vrijeme
Cijele korizme naš narod običaje činiti pokoru, osobito u korizmene petke, kada je nemrs, koji je u starini uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda, a na Čistu srijedu i na Veliki petak obdržavao se strogi post i nemrs – pa bi se ručak sastojao od kruha i vode, a uvečer je bila posna večera (grah). U novije vrijeme neki muškarci, skloniji piću, uzdržavali bi se od rakije.
Nije bilo zabava, nego su se kod večernjih okupljanja u pojedinim kućama molile i pjevale korizmene molitve i pjesme, a žene i djevojke su
plele ili se bavile kakvim drugim ručnim radom, te su izrađene predmete prodavale i od zarade nabavljale djeci što im je trebalo.
Redovito se obavljala korizmena ili uskrsna ispovijed, a za sve odrasle iz svake kuć e u župnom uredu bi se podizale ceduljice, i one su se predavale svećeniku na početku ispovijedi, pa se po tome moglo ustanoviti i koliko je vjernika izvršilo crkvenu zapovijed godišnje ispovijedi i uskrsne pričesti.
Rado su vjernici sudjelovali u obavljanju pobožnosti križnog puta koji bi bio nedjeljom prije pučke mise.
Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica
Spomendan Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem posebno se obilježavao. Djeca i djevojke bi se ujutro umivale vodom u koju bi se stavile latice cvijeća, naročito ljubičica, pa se taj čin po tome nazivao ‘cvjetanje’ ili ‘ljubičanje’.
U crkvu na misu bi se ponijele jelove grančice na posvetu i za procesiju oko crkve. Ako iz neke kuće, zbog udaljenosti, nitko nije išao na misu i posvetu grančica, dao je svome susjedu da ih odnese i posvećene vrati. Posvećene grančice bi se zadijevale na prikladnom mjestu, najčešće za rog kuće, i držale bi se preko cijele godine. Kada bi zaprijetilo kakvo nevrijeme, domaćica bi te grančice uzimala i stavljala na žar na maši i iznosila na kućni prag, te okrenuvši se na onu stranu na kojoj su munje sijevale i odakle je dolazila grmljavina i prijetilo nevrijeme, molila da nevremena ne bude, ili da ono prestane. Molilo se Vjerovanje i ‘preporuke’ da Bog očuva selo od tuče, poplave, općenito od zla vremena. Također su se posveć ene grančice stavljale u rascijepljeni štap koji se zabadao na njivama u zasijano žito, za obranu od vremenskih nepogoda i svih mogućih šteta.
Veliki petak i subota
Na dane Velikog petka i subote nije se radilo, osobito se nije orala zemlja. To je imalo podsjećati na Isusovo umiranje na križu, kad se zemlja potresla, pećine raspucale, grobovi otvarali. Strogi post se na Veliki petak obdržavao tako što se za jelo uzimao kruh, luk, posni grah, kopriva ili zelje, a neki bi postili samo o kruhu i vodi.
Interesantna je i molitva koju su na Veliki petak u Stranjanima i Matoševcima molile pojedine žene. Ta molitva je glasila:
„Oj dušice grješna, budi u vjeri krepna (snažna); kada pođeš putovati dugim putem, uskim klancem, susrest će te duh nemili, duh nečisti. Pitat će te: Dušo ili si moja il si Božja? Nisam tvoja već sam Božja. Ja sam Bogu
odredila sto Isusa sto Jezusa, sto križića, sto amena, sto se puta prekrstiti na blagdanak Veliki petak Isusov“.
Postilo se u starini i na Veliku subotu. Toga su se dana kuhala, bojila i šarala jaja, čemu su se posebno radovala djeca. Jaja su se bojila uz pomoć prirodnih tvari: crvenog luka i koprive, a šarala istopljenim voskom; u novije vrijeme se boje kupljenim umjetnim bojama i šaraju posebnim kiselinama.
Uskrs i uskrsni blagoslov jela
U Crkvi je uobičajeno u različitim krajevima da se na Veliku subotu ili na sam Uskrs ujutro na ranoj misi blagosliva jelo: kruh, janjeće meso, suho kuhano meso, kuhana jaja i mladi luk. To se ‘posvećenje’ uzima kao prvo na poč etku uskrsnog doručka. Domaćin prije jela zajedno s ukućanima izmoli: Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu „za rod i berićet, za voke (volove) i težake“.
Nakon doručka spremalo se i odlazilo na misu. Išli su svi koji mogu, a kod kuće je ostajao netko da sprema ručak i da pazi na stoku. Na Uskrs se kuca obojenim jajima, osobito djeca. Onaj tko svojim jajetom razbije tuđe, pobjeđuje i uzima sebi jaje koje je razbio.
Iza mise se nije zadržavalo kod crkve, niti su se pravile stanke na pojedinim mjestima kao na božićne dane, nego su svi odlazili kućama na ručak. Iza ručka mladi su se okupljajli na ‘igranku’ i zabavu, pjesmu i kolo.
Sveti Ivo, Krstitelj – Ivanjdan
Od obič aja vezanih uz slavljenje sv. Ive Krstitelja, 24. lipnja, najpoznatije je paljenje vatre uoči toga dana, uz pjevanje prigodnih pjesama, igranje kola i preskakivanje vatre. Djeca, a i odraslija mladež, posebno se veselila paljenju lila, žiški i velikih vatri od granja ili od strnjike i slame.
Za pravljenje lila gulila se kora s trešnje, izrezala na komade veličine listova veće školske bilježnice te sušila. Osušeni listovi kore, po 6-7, naslagali bi se jedan na drugi, učvrš ćivali komadima letvica, i umetali u rascjep poveć eg štapa, dužine do 1,5 m, te sve uvezivalo žicom da se pri sagorijevanju ne raspadne. U novije vrijeme za lile umjesto kore od trešnje koristila se koža od starih cipela ili guma od opanaka, a za velike vatre umjesto strnjike i slame gume od auta.
Žiške su se pravile tako da se sirovi hrastov štap, dužine do 1,5 m, na jednom kraju tucanjem uzduž rascjepka u sitnije iverje. Štap se zatim sušio i za sv. Ivu se potpaljivao onaj rascjepkani dio.
Lile i žiške su se palile na uzvišenijim mjestima da se dalje vide, i njima se mahalo, što je stvaralo čarobniji dojam, a podsjećalo je na Ivanjske svjetlucave krijesnice. U Stranjanima i Matoševcima lile, žiške i vatre su se palile na više mjesta; za gornji dio Stranjana na Čardaku, a u donjim Stranjanima kod Jurićeve kuće; na Mijatovom brijegu, iznad Kajine kuće, palili su ih Pranjići, a na Šalića biljegu, kod Nine, palili su Šalići; Ljevari su vatre, lile i žiške palili na Vrtačama, kod cera iznad kuće Stipe Blaževića. U Matoševcima, na Danlovu brdu lile, žiške i vatru palili su Ružići (Debeljaci) i Blažići, na Trešnjicama i gdje danas stoji veliki drveni križ palili su Batkovići, a u Živaji su lile, žiške i ivanjdanske vatre paljene na brijegu iznad kuće Pere Debeljaka, Jelajskog.