Kao i druge župe u Bosni, i župa Barlovci je također od davnine imala ‘prakarature’ za pojedina sela. Svoje prakarature su imali i Stranjani i Matoševci. Oni su kupili ‘lemojzinu’-milostinju pod misom, skupljali godižbinu za župnika, pomagali svećeniku kod misa na grobljima i kod blagoslova polja, pratili svećenika kod sprovoda i uz blagoslov kuća za Božić, a neko vrijeme i sami obavljali taj blagoslov. Tko je sve u starini bio, i kada, prakaratur u Stranjanima i Matoševcima, ne može se znati.
Poznato je iz matice umrlih samo da je u Stranjanima (iako u matici
umrlih piše da je umro u Matoševcima) prije 1847. godine prakaratur bio
Ivo Ljevar.109
Pred Drugi svjetski rat i prvih godina toga rata u Stranjanima je prakaratur bio Marko Šalić. Njega je kao prakaratur naslijedio Joso Blažević, Markov, a iza njega je došao Josip Ćosić, Jospov. Godine 1966. za prakaratura je postavljen Slavko Blažević, Stipin i Ružin, koji je na toj službi ostao sve do 1995., kad je skupa s drugima protjeran u Hrvatsku. Po povratku iz Hrvatske 2002. godine Slavko je nastavio vršiti službu prakaratura u Stranjanima, i vrši je do danas.
U Matoševcima je iza Drugog svjetskog rata prakaratur postao Juro Majdandžić, Matulin, koji je na toj službi bio tridesetak godina. Prije njega prakaraturi su bili i Jurin otac, Mato-Matula Majdandžić, umro 8. veljače 1956., i djed Joso Majdandžić. Kad je Juro umro, 8. veljače 1990., za prakaratura je župnik fra Juro Šalić postavio Josu Batkovića, Milkovog.
Navedeni prakaraturi su bili vrlo odani župnicima u Barlovcima, pa i kad su sami zbog toga bili izloženi prijetnjama i maltretiranju komunističke vlasti. Veoma su se trudili da u svom selu ujesen skupe, a nekad do župne kuće i odvezu, ako su imali čime, žito ili šljive, ili uz božićni blagoslov kuća da preuzmu meso i drugo što bi kućedomaćini rado davali svećenicima i svojim župnicima.
Nekadašnje prakarature u župama sada zamjenjuje župno pastoralno vijeće. Godine 2003. u župno pastoralno vijeće župe Barlovci imenovan je i Mile Debeljak, iz Matoševaca.
Uz prakarature, svakako treba spomenuti i neke koji su se isticali kao praktični vjernici i kao ugledni i poštovani ljudi u svom selu, i bili snažan oslonac župnicima u novije vrijeme. U Stranjanima to su bili: Marko Pranjić, Perin, umro 1988., i Franjo Blažević, Josin, umro u Zagrebu 1996. Obadvojica su, uz drugo, bili pokretači i snažno podupirali akcije oko gradnje kapele u Stranjanima.
Posebno zavrjeđuje da bude spomenuta Mara Pranjić, Stipina, koja je poklonila zemlju na kojoj je podignuta kapela u Stranjanima, i dala da se iz njezine kuće kroz zemlju provede struja u kapelu. Mara je oboljela od osteoporoze (bolest kostiju) i dosta se patila, ali je to strpljivo podnosila. Umrla je pred Božić 1994. kod svoje kuće. I njezin sin Stjepan i snaha Ankica r. Ćosić su, osobito u poratnim godinama i u novije vrijeme, nesebično slali iz Njemačke svoje novčane priloge, a poticali i druge da pomognu uređivanje crkvice u Stranjanima i prostora oko nje.
U Matoševcima su se darežljivošću i pomaganjem svećenicima u Barlovcima iskazali Anđa Batković, Mate Rajinog, i njezini sinovi Pero i Marko Batkovi ć, zatim Vid Majdandžić, sin Stipe i Janje r. Blažević, Janja Batković r. Majdandžić, Filipova. Janja je redovito nedjeljama i blagdanima išla na misu u Barlovce, i obično bi za svećenike nešto donijela, nekad kokoš, sira, a najčešće koje jaje i voća.
_______
109 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1847., br. 765.