Katoli čka vjera je u Stranjanima i Matoševcima bila, i do najnovijeg vremena ostala čvrsto u narodu ukorijenjena, i u skladu s njom se uređivao i provodio svakodnevni život. Naročito se to pokazivalo kroz molitvu, post, pohađanje svete mise i primanje sakramenata.
U svim katoličkim kućama do molitve se jako puno držalo, tako da zajednički objed sve čeljadi nije započinjao niti je završavao bez molitve „za berićet i Božji blagoslov“ nad jelom, i zahvale Bogu na njegovom daru. Isto tako se po svim kućama prakticirala zajednička jutarnja i osobito večernja molitva ‘uovćenu’. U ljetno i toplije jesensko vrijeme na zajedničku večernju molitvu okupljalo se i po više susjednih obitelji na jednom mjestu, u nečijoj bašči. Redovito je zajedničku molitvu predvodila koja od žena ili djevojaka, a djeca i ostali bi odgovarali. Molio se Anđeoski pozdrav Gospi, zatim raširenih ruku ‘propetje’: 7 Očenaša, Zdravomarija, Slavaocu, i to 5 na čast pet rana Isusovih, na rukama, nogama i na boku, i 2 na druge nakane; iza toga su se redale ‘priporuke’ Gospi, sv. Josipu, sv. Vidu, sv. Anti, Anđelu Čuvaru, … i po jedan Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu na različite nakane; slijedila su ‘četiri dila’: vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja; a završavalo se s 3 Zdravomarije, triput: „Svet, svet, svet, Gospodin nad vojskama, puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Slava Ocu, slava Sinu, slava Duhu Svetom“, zatim triput: „Bože sveti, Bože jaki, Bože neumrli, smiluj nam se“, uz pravljenje palcem križića na čelu, ustima i prsima, i na kraju je dolazila molitva: Zahvaljujemo ti ….
Dakako, zajednička molitva se prakticirala više u starija vremena, kad su se svi članovi obitelji držali na okupu i radili na svojim imanjima, a sve manje od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se obitelji počele razbijati odlaskom nekih od kuć a na ‘državni’ posao. Osim toga, u pogledu napuštanja zajedničke obiteljske večernje molitve i televizija je činila svoje.
Uglavnom se pazilo i na obdržavanje posta i nemrsa, i to još strožijega nego što je crkvenim zakonima bilo propisano. Nemrs se shvać ao tako da je uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda. Isto tako su mnoge žene i djevojke, najčešć e radi zavjeta, držale post tako da su č itav dan, i uz najteže poslove, ‘sušile’ samo o kruhu i vodi. Nemrs, odnosno post se obdržavao u sve petke i uoči velikih svetkovina, a postile su se i razne devetnice te 13 utoraka sv. Anti.
Sva novorođenčad je neizostavno krštavana, a dječaci i djevojčice pristupali na prvu svetu ispovijed i pričest, te primali sakrament potvrde ili krizmu. Pristupanje sakramentima ispovijedi i pričesti u starije doba je, zbog više razloga, bilo dosta otežano, ali se korizmena ili uskrsna ispovijed nije propuštala. Otkad se u župnoj crkvi u Barlovcima slavi Porciunkula ili Gospa od anđela, bilo je dosta i onih koji su se ispovijedali za taj dan radi porciunkulskog oprosta; a ispovijedalo se također za sv. Antu pustinjaka (zimskog) i sv. Antu Padovanskog (ljetnog) na Petrićevcu, te na hodočašću kod sv. Ive u Trapistima ili u Podmilačju.
Bilo je pobožnih žena i djevojaka iz Matoševaca i Stranjana koje su obavljale pobožnosti prvih petka Presvetom Srcu Isusovu kroz 9 uzastopnih mjeseci i prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinu kroz 5 uzastopnih mjeseci, te su od kuće odlazile u Barlovce na ispovijed i prič est. Kad bi se netko ispovjedio tada bi se i pričestio, i nije se išlo na pričest u druge dane, a euharistijski post je sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.) trajao od ponoći pa do vremena pričešćivanja.
Može se reći da su odrasli u Stranjanima i Matoševcima uglavnom umirali opremljeni sakramentima umirućih. U maticama umrlih najčešće piše: „proviđen/a sakramentima“, „proviđen/a svim sakramentima umirućih“, „okrijepljen/a svetim sakramentima“, „osnažen/a svetim sakramentima“, „primivši sve sakramente umirućih“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi“, „osnažen/a sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi, posljednjeg pomazanja i apostolskim blagoslovom“. A za neke koji prije smrti nisu primili sakramenata umirućih piše da su umrli: „bez sakramenata zbog nagle smrti“, „nije okrijepljen/a sakramentima zbog iznenadne smrti“. A u rjeđim sluč ajevima, ako su umrli neopremljeni sakramentima, navodi se da je to bilo „zbog nemarnosti ukućana“, „zbog nemarnosti svojih“, „zbog nebrige svojih ukućana“, i „jer nisu pozvali svećenika“.
Ne znamo ništa podrobnije o tome kako su Stranjan čani i Matoševljani obdržavali zapovijed svetkovanja nedjelje i zapovjednih blagdana u ranijim vremenima. Sigurno je da se u te dane nije radilo. Možemo pretpostaviti da u vrijeme otomanske vlasti pohađanje mise nije moglo biti naročito masovno, kako zbog straha od Osmanlija tako i zbog udaljenosti kapela, bilo one na Crkvenama, ili na Damjanovcu, do kojih se moralo pješačiti.
Nešto više znamo i možemo govoriti o pohađanju mise u župnoj crkvi u Barlovcima i o ‘misarima’ kroz vrijeme od prvih desetljeća prošlog stoljeća pa naovamo.
Na misu se išlo pješice. Išli su uglavnom odrasliji i, po moguć nosti, barem netko iz svake kuće, tako što bi se ukućani redali. Zbog daljine puta,
djeca i stare osobe nisu išle na misu u Barlovce, osim u rjeđim prilikama ili uz veće blagdane, ili ako je netko imao kola i konje pa povezao svoje ukućane i još koga iz sela. Slabije pohađanje mise bilo je često uzrokovano i neimaštinom, pa su posebno djevojke i mlađe žene, da bi mogle otići ‘k misi’, posuđivale odjevne predmete jedne od drugih. Pred polazak na misu ‘misari’ iz jednog zaseoka bi formirali manje ili već e grupe, spuštali se od svojih kuća stazama i puteljcima do glavnih putova i spajali s grupama iz drugih zaselaka, a onda u većim skupinama zajedno išli do barlovačke crkve.
Do raskršća na Ojdanića brdu se išlo putem, a zatim poprijeko preko Lukč ine obale na Dikevački put, i tim putem na staru prijedorsku cestu, te dalje putem koji se kod kuće Anice Lovrić i nekadašnjeg zadružnog Doma odvaja i ide kroz Ramić e prema crkvi u Barlovcima. Ako bi vrijeme bilo kišovito, a staze i putovi blatnjavi, obuća bi se, tko ju je imao, izuvala i išlo bosih nogu do potoka ispod barlovačke crkve, gdje bi se noge oprale i obuća ponovno obuvala.
Raspoloženje ‘misara’, osobito mladića i djevojaka, bilo je veselo, i često, na povratku kući, popraćeno pjesmom i igrom u kolu, naročito uz božićne blagdane, kad bi se okupilo više svijeta.
Običnim nedjeljama i blagdanima, kad je bilo lijepo vrijeme u proljeće, ljeto i jesen, mladi bi došli svojim kuć ama i nešto ručali, a zatim bi odlazili na Pranjića raskrš će, ili na barice Mile Tubića i Vida Šali ć a u Stranjanima, i na Ravnicu ili na Danlovo brdo u Matoševcima. Momci i djevojke bi se tu zabavljali uz pjesmu i u kolu, a drugi, stariji i djeca, sa strane promatrali. Starije žene, koje nisu mogle ići na misu, otišle bi obići ‘kip’ u Stranjanima ili na Ravnici u Matoševcima, a mladim nedjeljama bi išle velikom drvenom križu iznad Batkovića groblja.
To nedjeljno okupljanje mladih u kolu je bilo uobičajeno, i jedina zabava sve dok pedesetih godina prošlog stolje ća nije podignut zadružni dom u Dragočaju, ili dok u selo nisu počeli stizati radioaparati, a kasnije i televizori. Od tada je zabave i pjesme na otvorenim prostorima bivalo sve manje.
Među Stranjančanima i Matoševljanima nije bilo velikih psovača ni psovki, niti se moglo čuti bogohulstvo i bogokletva, pa ni u vrijeme komunistič ke vladavine. Kod ženskih osoba mogle su se čuti tzv. ‘male psovke’, a i kod muškaraca se rjeđe čula kakva ‘velika psovka’. Neki su psovali iz navike, a većinom je to bilo u ljutnji i svađi, ili kad nekome nije išao od ruke neki posao kako treba.
Manjih psovki se moglo čuti i od djece, ali su roditelji najčešće djecu opominjali i zbog toga korili, prijeteći da će im „pratar osjeći jezik“, makar da su i sami znali pred djecom psovati i tako im davati loš primjer.
Narod u Stranjanima i Matoševcima je dosta miroljubiv. Do razmirica i svađa je moglo doći zbog zalaženja kokošiju i stoke u tuđe vrtove ili bašče i zasijane njive, te nanošenja štete povrću i usjevima, zbog tuče među djecom, a naročito kod diobe zemljišta. Rijetko se događalo da je dolazilo do tuče među odraslim ljudima.