14. 05. 2010.

Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Vjernici u posvetiteljskoj službi Crkve - zavjet


VIII. POGLAVLJE:
VJERNICI U POSVETITELJSKOJ SLUŽBI CRKVE

(...)
ZAVJET

Što je zavjet i osobe sposobne učiniti zavjet?

Zavjet je čin pobožnosti kojim se promišljeno i slobodno Bogu obećava neko moguće i veće dobro, koje se mora ispuniti iz kreposti bogoštovlja (kan. 1191, § 1). Ne radi se, dakle, o jednostavnoj želji iz pobožnosti, niti o neodređenoj nakani da se nešto učini, nego o stvarnom preuzimanju obveze koja se mora ispuniti. Obdržavanjem onoga na što se netko zavjetovao, Bogu se daje što mu je obećano.

Zavjetovati se ili učiniti zavjet mogu samo oni koji su sposobni prikladno se služiti razumom, a nije im to pravom zabranjeno (kan. 1191, § 2), odnosno oni koji imaju dovoljnu spoznaju o onome što obećaju i slobodu da to što obećaju i izvrše, te da su gospodari nad onim što zavjetuju. Nije, stoga, valjan zavjet ako onaj tko ga čini nema upotrebe razuma, ili pravne sposobnosti da se svojom voljom obveže na ono što obećava. Isto tako je po samom pravu ništav zavjet ako je učinjen zbog velikog i nepravednog straha, ili zbog zlonamjerne prijevare (kan. 1191, § 3).

Neznanje obveza skopčanih sa zavjetom ili predmeta vlastitog zavjetu, kao i bitna zabluda, ako je razlog davanju obećanja, zavjet čini nevaljanim (kan. 126).

Vrste zavjeta i objekt ili predmet zavjeta

Neki se zavjeti polažu pred Crkvom i prima ih netko ovlašten u ime Crkve, i nazivaju se javnim, a drugi se polažu kako i kada tko hoće, i nazivaju se privatnim (kan. 1192, § 1). Javni se zavjeti polažu u redovničkim ustanovama (kan. 654), a privatne polažu vjernici koji to žele.

Zavjet je osoban ako se obećava određeni čin ili djelovanje onoga tko se zavjetuje; a stvarni je ako je predmet obećanja neka stvar; može biti i mješoviti, ako uključuje i jedno i drugo (kan. 1192, § 3). Osobni zavjet bi bio, npr., obećanje posta, ili hodočašćenje nekom svetištu; stvarni, obećanje nekog dara, a mješoviti, hodočašće i davanje zavjetnog dara.

Može se na nešto zavjetovati doživotno, ili na određeno vrijeme, te bezuvjetno ili pod određenim uvjetom.

Zavjet se čini radi čašćenja Boga, stoga ono što se Bogu obećava treba biti bolje od onoga što se ne čini ili propušta da se učini. Bilo bi neprilično i proturječno obećati Bogu neko manje dobro, a zavjetovati se na nešto što je sigurno zlo bilo bi grešno. Osim toga, dobro koje se obećava treba biti moralno i fi zički moguće izvršiti. Ne može se ozbiljno obvezati na nešto što netko moralno ili fi zički nije u mogućnosti učiniti.

Oprost od zavjeta i drugi načini njegova prestanka

Zavjet može prestati na više načina, tako: ako je učinjen na određeno vrijeme, prestaje istekom toga vremena; prestaje bitnom promjenom predmeta koji je obećan; ako je učinjen pod određenim uvjetom, prestaje ako se ne ispuni uvjet o kojem ovisi; ako prestane svrha zbog koje je zavjet učinjen, prestaje time i sam zavjet; može također prestati oprostom i zamjenom (kan. 1194).

Oprost od privatnih zavjeta, zbog opravdanog razloga, može dati mjesni ordinarij i župnik svojim podložnicima gdje god se nalazili, a na svom području također strancima. Vlast davanja oprosta od zavjeta može mjesni ordinarij povjeriti i drugom kojem svećeniku (kan. 1196).

Oni koji mogu oprostiti od zavjeta, mogu zavjet također zamijeniti s nekim manjim dobrom, a sam zavjetovanik ga može zamijeniti s većim ili jednakim dobrom (kan. 1197).

(Dio osmog poglavlja knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)