Vodič kroz crkveno pravo za vjernike: Crkva i njezino kanonsko pravo

I. POGLAVLJE:
CRKVA I NJEZINO KANONSKO PRAVO

Crkva je božanska i ljudska ustanova

Crkva se u teologiji defi nira na različite načine. Poznata je, i bila je općenito prihvaćena defi nicija teologa Bellarmina (1542-1621), prema kojoj je Crkva skup ljudi ujedinjenih ispovijedanjem iste kršćanske vjere i zajedništvom u istim sakramentima, pod upravljanjem zakonitih pastira a osobito Rimskoga biskupa. Kraća definicija glasi: Crkva je zajednica vjernika ustanovljena od Isusa Krista, u njoj se i po njoj ljudi spašavaju i postižu vječni život. Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi razvija i produbljuje nauku o Crkvi. Za nju kaže da je ustanovljena od Isusa Krista, da je uređena na ovom svijetu kao društvo, da je novi Božji narod i mistično Tijelo Kristovo; da je složena stvarnost, sastavljena od božanskog i ljudskog elementa; da je duhovna i nadnaravna zajednica vjere, ufanja i ljubavi i sakrament spasenja, ali i da je vidljivi organizam i društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa (usp. LG 8).

Crkvi, zajednici krštenih vjernika, potrebno je pravo

Crkva, kao zemaljska i vidljiva ljudska zajednica vjernika kršćana, ima svoje vidljivo vodstvo, i ono ima zadaću i odgovarajuću vlast u vođenju vjerničkog Božjeg naroda. To vodstvo i vršenje vlasti u Crk vi trebaju biti uređeni na način da se omogućuje uspješno ostvarivanje cilja kojeg Crkva ima po božanskom ustanovljenju, te da u njoj svi njezini članovi mogu uživati duhovna dobra koja u Crkvi postoje, i koja im ona treba posredovati.

Crkva, koja je božanska i ljudska ustanova, za postizanje svoga cilja, a to je posvećenje i spasenje ljudi, i za vršenje svoga poslanja na ovome svijetu tj. naviještanje i širenje Božjega kraljevstva, ima na raspolaganju i služi se božanskim sredstvima. To su objavljena Božja riječ, kojom je prosvijetljena, i božanske milosti, kojima se pročišćava i posvećuje. Ali kao vidljivi organizam i zajednica sastavljena od ljudi, da bi u njoj vladali usklađeni odnosi i da bi mogla uspješno djelovati u ostvarivanju svoga cilja, služi se i ljudskim sredstvima, potrebnim svakoj ljudskoj zajednici, bilo profanoj ili svjetovnoj bilo vjerskoj. Među ta sredstva, uz unutarnje ustrojstvo i organizaciju s odgovarajućim strukturama upravljanja i vlasti, spadaju pravne odredbe koje uređuju vanjsko ponašanje i djelovanje Crkve i njezinih članova.

U Crkvi – zajednici vjernika kršćana – svaki njezin član ima svoje dostojanstvo i osobna, ljudska i vjernička prava, koja se moraju poštivati, štititi i promicati; ima i dužnosti i obveze koje treba ispunjavati. A da bi se jedno i drugo postiglo, uz druge čimbenike, tome pridonose razborito sastavljeni i vjerno obdržavani zakoni. Crkvi su, stoga, potrebni zakoni; potrebno joj je pravo; i nužno je da također u Crkvi bude ‘vladavina prava’, shvaćena u najboljem značenju te riječi, da pravo bude samo djelotvorno i prikladno sredstvo za ostvarivanje najviših ciljeva, nadnaravnog i duhovnog dobra, poštujući načelo: da spasenje duša u Crkvi uvijek bude vrhovni zakon, kako se to naglašava i u zadnjoj odredbi sadašnjeg Zakonika kanonskog prava (kan. 1752).

Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve i njezino upravljanje dijelom je od ređeno od samoga utemeljitelja Crkve, Isusa Krista, a dijelom je na stajalo tijekom povijesti odlukom mjerodavne crkvene vlasti. Isto tako se i ponašanje ljudi uopće, i posebice ponašanje i djelovanje vjer nika kršćana, ravna najprije božanskim zakonima, te zakonima i odredbama donesenim od mjerodavne crkvene vlasti.

Ono što naređuju božanski zakoni tzv. prirodnog ili naravnog prava, upisano je u srca ljudi, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 2,15), i ljudi to spoznaju svojim nepomućenim razumom; a odredbe pozitivnog Božjeg prava objavljene su ljudima i sadržane su posebno u Svetom pismu. Dakako, božansko pravo i zakoni sadrže opće i načelne odredbe o moralnom ponašanju ljudi, odnosno pripadnika Crkve kao Božjega naroda Crkve, a detaljnije odredbe o tome, koje traže konkretne prilike i potreba Crkve, i koje sačinjavaju tzv. kanonsko ili crkveno pravo, donosi mjerodavna crkvena vlast, a to su papa i opći sabor za cijelu Crkvu, a krajevni sabori različitog ranga i biskupi za svoje mjesne Crkve.

Crkva ima vlastiti Zakonik kanonskoga prava

Crkva je svoje pravo kroz povijest razvijala i prilagođavala potrebama i prilikama vremena. Posljednja reforma kanonskog prava iz vr šena je donošenjem novog Zakonika kanonskog prava, a bila je po taknuta svakako u novije vrijeme naglim i velikim promjene u svijetu i u ljudskom društvu uopće, pa i u Crkvi, i na nju je značajno utjecao Drugi vatikanski sabor sa svojim raspravama i usvojenim dokumentima.

Odluku da se pristupi preuređenju kanonskog prava Crkve donio je papa Ivan XXIII. god. 1959., a na izradi Zakonika, po odlukama papâ Pavla VI. i Ivana Pavla II., radilo je na izravan način oko 320 osoba, razvrstanih u 14 studijskih skupina, stručnih u pravu i u različitim teološkim i drugim disciplinama. Među članovima tih studijskih skupina nalazili su se kardinali, nadbiskupi i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i svjetovnjaci ili laici, a rad se odvijao u nekoliko faza i trajao je skoro 20 godina. Već sami ti podaci pokazuju koliko je preuređenje crkvenoga prava shvaćeno ozbiljno

i koliko je to bio težak zadatak. Nakon što je rad priveden kraju i papa Ivan Pavao II. pripremljeni nacrt razmotrio, početkom 1983. godine novi je Zakonik kanonskog prava svojom vrhovnom vlašću potvrdio i svečano proglasio te naredio da ima obvezujuću snagu za cijelu latinsku ili rimokatoličku Crkvu.

Uz taj Zakonik, postoji također i Zakonik kanona istočnih Crkava, koji je Ivan Pavao II. proglasio 1990., a kojim se cjelovito uređuje disciplina tzv. sjedinjenih istočnih Crkava, ili istočnih Crkava koje su u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom i s Rimskom Apostolskom Stolicom.

U ovom Vodiču riječ je samo o kanonskom pravu latinske ili rimokatoličke Crkve. Sadašnji Zakonik kanonskog prava razdijeljen je u 7 knjiga, a ovdje, kao posebno važne, ističem tri, u kojima se nalaze odredbe o Božjem narodu, tj. općenito o vjernicima kršćanima i njihovu stanju i ulozi u Crkvi, o posvećenim službenicima ili klericima, o hijerarhijskom uređenju i organizaciji Crkve i nosiocima vlasti upravljanja u njoj, i o ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života (knj. 2.); zatim o naučiteljskoj službi Crkve (knj. 3.); i posvetiteljskoj službi Crkve (knj. 4). Druge knjige sadrže opće odredbe nomotehničke naravi (knj. 1.); odredbe o vremenitim crkvenim dobrima (knj. 5.); o kaznenim mjerama u Crkvi (knj. 6.) i o sudskim postupcima (knj. 7.).

(Prvo poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE...  Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)