II. POGLAVLJE:
KANONSKI ILI PRAVNI STATUS VJERNIKA U CRKVI
Krštene osobe subjekti prava i njihove dužnosti u Crkvi
Svaki čovjek već samim začećem dobiva svoju osobnost i pravni subjektivitet, tj. postaje subjekt ili nosilac temeljnih prava i obveza; isto tako svaki čovjek rađanjem pripada nekoj društvenoj zajednici i u njoj, snagom pozitivnih zakona, stječe određena prava i vezan je određenim dužnostima, makar da se odmah ne može služiti svim pravima i nije sposoban za obavljanje dužnosti. Analogno tome, i vjernici kršćani i pripadnici novoga Božjeg naroda, postavši članovima Crkve, postaju u njoj pravni subjekti i nosioci određenih općih prava i dužnosti, te posebnih prava i dužnosti koje određuje kanonsko pravo.
Članom Crkve se postaje krštenjem; njime se postaje osobom u Crkvi i stječe se pravna osobnost u crkvenom ili kanonskom pogledu, tj. postaje se subjektom ili nositeljem prava i dužnosti koje postoje u Crkvi, i koje su vlastite kršćanima. Ali nije svaki kršćanin dionik svih, i jednakih prava i dužnosti. Iz činjenice da je Crkva po svom božanskom utemeljenju uređena hijerarhijski, prava i dužnosti nisu jed naki za sve kršćane, nego se razlikuju prema tome koju službu netko vrši i u kakvom stanju se nalazi u Crkvi. Osim toga neka se prava ograničavaju ili gube ako netko nije u punom zajedništvu Crk ve ili otpadne od Crkve, ako bude kažnjen nekom kaznom koja za sobom povlači smanjenje ili gubitak određenih prava, ili nameće posebne obaveze.
Kad se govori o pravnoj osobnosti, kako u društvu tako i u Crkvi, da se izbjegne nejasnoća, treba razlikovati samu radikalnu sposobnost za neko pravo od izvršavanja ili korištenja toga prava.
Osobine i okolnosti koje utječu na služenje pravima i na ispunjavanje obveza u Crkvi
Nakon što je u Zakoniku izražen načelan stav o stjecanju pravne osobnosti krštenjem, a koje krštenik ne može nikada u životu biti lišen potpuno, kao što ni krsni biljeg nikada ne može biti izbrisan, navode se neke objektivne okolnosti koje su vezane uz krštenu osobu i koje mogu utjecati na služenje nekim pravom ili na izvršavanje nekih dužnosti.
Zakonik pravi razliku među krštenicima prema dobi, pa ih dijeli na punoljetne, koje su navršile 18 godina, i koje mogu u potpunosti vršiti svoja prava, i maloljetne, ispod te dobi, koje u vršenju svojih prava ostaju podložne vlasti roditelja ili skrbnika, izuzev u onome u čemu božanski zakon ili kanonsko pravo izuzima maloljetne osobe ispod njihove vlasti; a među maloljetnima razlikuje djecu prije navršene sedme godine, koja nisu još došla do dovoljne uporabe razu ma, pa stoga nisu odgovorna za svoje vlastite čine i ne podliježu obvezama koje nameće crkveni zakon, i mlade iznad sedme godine, za koje se drži da imaju dovoljnu uporabu razuma i da ih obvezuju crkveni zakoni, osim kada se za određene obveze traži viša dob (usp.: kan. 97, § 1-2 i 98, § 1-2).
Korištenje nekih prava i ispunjavanje određenih obveza vezano je uz prebivalište (mjesto stalnog stanovanja) i boravišta (mjesto pri vremenog stanovanja) u biskupiji i u župi, ili uz mjesto trenutnog boravka. Zakonik određuje i načine kako se stječe prebivalište i boravište, bilo biskupijsko bilo župsko. Ti načini su, za stjecanje prebivališta: boravljenje na području neke biskupije ili župe, spojeno s nakanom da se ondje ostane trajno, ili boravljenje koje je potrajalo punih pet godina; a za stjecanje boravišta: boravljenje na području neke biskupije ili župe, spojeno s nakanom da se ondje ostane tri mjeseca, ili boravljenje koje je stvarno potrajalo tri mjeseca (kan. 102, § 1-3).
Prebivalište ili boravište je za svakoga važno, jer time stječe svojeg župnika i mjesnog ordinarija (kan. 107, § 1), dok je za lutalice župnik i ordinarij onaj u mjestu u kojem lutalica trenutačno boravi (kan. 107, § 2).
Čovjek je individuum, pojedinac, ali je i svojim rođenjem i svojim cjelokupnim životom na različite načine i u različitoj mjeri vezan i oslonjen na nekoga drugog. Važno je u određenim slučajevima jesu li pojedine osobe koje sudjeluju u nekom zajedničkom poslu ili pravnom činu u odnosu ili povezane međusobno krvnim srodstvom i tazbinom. Zato je bilo potrebno da se odgovarajućim odredbama u kanonskom pravu precizira kako nastaje i kako se računa krvno srodstvo i tazbina.
Krvno srodstvo je krvna veza koja postoji između osoba koje potje ču iz istoga korijena. Ta krvna veza nije jednaka za sve osobe, jer su neke rođene jedna iz druge, i među njima postoji krvno srodstvo u pravoj liniji ili lozi, a druge su rođene iz nekog zajedničkog korijena, bližeg ili daljeg, ali ne jedna iz druge, i među tim osobama postoji krvno srodstvo u pobočnoj liniji ili lozi. U pravoj liniji su, dakle, srodni oni koji se nalaze u nizu osoba rođenih jedna od druge, npr.: sin/kći i otac/majka; unuk/a i djed/baka; praunuk/a i pradjed/ prabaka, itd.; a srodne su u pobočnoj liniji one osobe koje imaju zajedničkog nekoga od predaka, npr.: brat i sestra (zajednički su im otac i majka), djeca od braće i sestara (zajednički su im djedovi i bake), njihova djeca (zajednički su im pradjedovi i prabaka), itd.
Udaljenost krvnog srodstva se računa prema stupnjevima ili koljenima (kan. 108, § 1). U pravoj liniji neke ili određene osobe su srod ne o onom stupnju ili koljenu koliko između njih ima rađanja, odbivši korijen, tj. osobe ili osobu od koje je netko rođen (kan. 108, § 2), pa su prema tome: otac/majka i sin/kći krvno srodni u 1. stupnju prave linije; djed/baka i unuk/unuka su krvno srodni u 2. stupnju prave linije, itd. A u pobočnoj liniji ili lozi osobe su krvno srodne u onom stupnju ili koljenu koliko od njih prema zajedničkom korijenu ima rađanja u obje njihove linije ili loze, odbivši zajednički korijen, tj. pretka od kojeg su neke osobe rođene (kan. 108, § 3). Po tom računanju brat i sestra, ili dva brata, ili dvije sestre krvno su srodni u 2. stupnju pobočne linije; tetka i bratić/bratična, ujak i sestrić/sestrična, stric i sinovac/sinovica krvno su srodni u 3. stupnju pobočne linije; djeca od brata i sestre, od dva brata ili od dvije sestre krvno su srodni u 4. stupnju ili koljenu pobočne linije, itd.
Tazbina ili svojta veza je koja se uspostavlja valjanom ženidbom, i postoji između muža i ženinih krvnih srodnika te između žene i krvnih srodnika muževljevih (kan. 109, § 1). I tazbina može biti u pravoj i u pobočnoj liniji, zavisno od toga u kojoj je liniji srodan muž, odnosno žena sa svojom rodbinom. U kojoj se udaljenosti tazbi ne nalaze dvije osobe, računa se stupnjevima ili koljenima, i muž je u tazbini s rodbinom svoje žene u jednakoj liniji i stupnju u kojem je njegova žena u krvnom srodstvu sa svojom rodbinom, a žena je u tazbini s rodbinom muževom u liniji i u koljenu u kojem je muž u krvnom srodstvu sa svojom rodbinom (kan. 109, § 2).
Kanonsko pravo pridaje važnost ustanovi usvojenja, izvršenog prema odredbama građanskih zakona, tako da se usvojena djeca smatraju kao djeca onih koji su ih usvojili, što znači s jednakim kanonskim učincima kao da se radi o naravnoj djeci svojih roditelja (kan. 110). Usvojenjem se uspostavlja odnos između usvojitelja i usvojenika koji se naziva zakonskim srodstvom.
Katolička crkva je po svojoj nauci i ustrojstvu u osnovi jedna i jedinstvena, ali se po bogoslužnom obredu i nekim osobitostima crkvene discipline razlikuje u rimokatoličku ili latinsku Crkvu, odnosno zapadnu, i u grkokatoličku ili Crkvu istočnog obreda. Crkva istočnog obreda se grana u više tzv. sjedinjenih istočnih Crkava različitog obreda, a to su: aleksandrijski, armenski, antiohijski, kaldejski i bizantski, koji se često naziva i grčki. Ovdje je vrijedno napomenuti da kod nas grkokatolici pripadaju bizantskom obredu, a da se u bogoslužju služe staroslavenskim jezikom.
Naprijed je rečeno da se krštenjem postaje pripadnikom Kristove Crkve. Ali krštenjem se postaje i članom neke od obrednih Crkava. Koje? Prema odredbi kanonskog prava, dijete koje se krsti pripada latinskoj ili rimokatoličkoj Crkvi ako su njegovi roditelji pripadnici te Crkve; ako oba roditelja ne pripadaju latinskoj Crkvi, dijete pripada latinskoj Crkvi ako se oba roditelja slože da se dijete krsti u toj Crkvi; a ako se roditelji u tome ne slože, dijete treba krstiti u onoj, i pribraja se onoj obrednoj Crkvi kojoj pripada otac djeteta (kan. 111, § 1). Kad se krštenje podjeljuje osobi koja je navršila 14 godina, ona sama može odabrati u kojoj će se obrednoj Crkvi krstiti, i toj Crkvi po krštenju pripada (kan. 111, § 2). Kanonsko pravo predviđa i mogućnost te način da se nakon krštenja promijeni obredna Crkva u kojoj je netko kršten i kojoj po krštenju pripada (kan. 112), ali o tom nije moguće ovdje opširnije govoriti.
Vidjet ćemo iz daljnjeg izlaganja, na konkretnim primjerima, od kolike je važnosti: je li netko navršio 7 godina ili nije; je li osoba pu no ljetna ili maloljetna; gdje ima prebivalište ili boravište; je li i u kakvoj je rodbinskoj ili tazbinskoj vezi s nekim drugim; kojem obredu unutar Crkve pripada, i sl.
(Drugo poglavlje knjige: Velimir BLAŽEVIĆ, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2007. Sva se poglavlja knjige, posložena redom, mogu vidjeti klikom OVDJE... Cijela se knjiga, u PDF formatu, može preuzeti klikom na sliku knjige sa strane...)