Referendum o izdvajanju Bosne i Hercegovine iz sastava SFRJ i o uspostavljanju samostalne države, održan 29. veljače i 1. ožujka 1992., u kojem Srbi nisu htjeli sudjelovati, a Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati se izjasnili za osamostaljenje, označio je početak ratnog stanja i oružanih sukoba između Srba, na jednoj strani, i Muslimana i Hrvata, na drugoj.
Istina, rat se nije vodio oko Banje Luke, ali su mnogi Srbi u njega bili direktno uključeni jer su išli na borbene linije na drugim frontovima u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj.
Na sv. Anu 1992. je kod škole u Stranjanima održan sastanak na koji su došli predstavnici vlasti i jedan oficir, a na njemu se govorilo o posjedovanju oružja i skloništima. Nedugo iza toga održan je sastanak u Dragočaju, na kojem je bio i predsjednik Skupštine općine Banje Luke, Predrag Radić, te jedan visoki oficir JNA. Cilj sastanka je bio da se zaustavi pucanje po krovovima, prozorima i vratima kuća. Na sastanku je govorilo i nekoliko Hrvata, a Srbi su ih ušutkivali. Riječ je uzeo i Mić o Savi ć, koji je kazao kako nije lijepo da se metcima rešetaju kuće Hrvata. Jedan Srbin je na to Mići odvratio: „Što ti blatiš vojsku Republike Srpske? To Hrvati rade, i nama podmeću“! Nasilje je nastavljeno i nakon tog sastanka, i to još većom žestinom.
Na ratišta i u borbu na srpskoj strani se pokušavalo tjerati i Hrvate iz Stranjana i Matoševaca, pri čemu se nije puno gledalo na starosnu dob muškaraca. Oni su morali biti na stalnom oprezu, i čim se čulo za dolazak ili pojavu vojne policije ili kakvih drugih uniformiranih ljudi, mladići su bježali od kuće i krili se po šumama.
Stranjančani i Matoševljani su uspijevali izbjeći da idu na ratište, ali su morali ići na radne obveza. Tako su na tim obvezama bili Tomo Majdandžić, Marka Ivćevog, Franjo Pranjić, Vulin, Darko Mirka Pranji ća, Juro Majdandžić, Tomin, Joso Blažević , Vladin. Dogovoreno je s Dubravkom Malinić , iz Mjesnog ureda u Dragočaju, da svaki odrasli muškarac usječ e po 10 m3 drva za obitelji srpskih vojnika iz Mjesne zajednice, i bit će oslobođen druge obveze, ali pod uvjetom da ne ide nikamo od kuće.
Mladići su tražili načina kako da se domognu slobode. Nekim su Srbima plaćali veće iznose novca samo da ih prebace preko granice u Hrvatsku. A nakon odlaska mladih, počelo se i roditeljima prijetiti: „Što ne idete; djecu ste poslali Tuđmanu u vojsku, kupite se i idite!“ I pored tih pritisaka, ljudi se nisu dali otjerati od svojih kuća. Ali kako su se sve učestalije događala noćna ubojstva negdje jednog čovjeka ili žene, negdje obadvoga, a u Ramićima cijele jedne obitelji (Malčević) s tri člana, u sve se počeo uvla čiti strah, a kako je vrijeme prolazilo strah se povećavao, jer se nije znalo što donosi dan a što noć. Ponetko i od starijih je odlazio uz pomo ć Crvenog križa na spajanje obitelji, te su se Stranjani i Matoševci sve više prorjeđivali. Teške prilike i pogibelj po vlastiti život prisilili su tako mnoge ljude tijekom rata od 1992. do 1995., da napuste svoje domove u Stranjanima i Matoševcima i da odsele ili pobjegnu u Hrvatsku. Odlazile su i cijele obitelji koje su preko Srbije i Mađarske odvozile i dio svojih stvari, ako su mogle platiti prijevoz, a plaćalo se velikim novcem.
Ratna 1995. je bila najteža, i za banjolučke Hrvate kobna. Počeli su izgoni Hrvata najprije iz kuća i stanova u gradu i prigradskim dijelovima Banja Luke, koji su se privremeno sklanjali kod rodbine izvan grada. Tada su nekadašnji Stranjančani, Marko i Ana Bogdanović , i Ruža, Markova majka, iz Petrićevca prešli Mili i Mari Debeljak, Aninoj sestri u Matoševce, a isto tako i Franjo Blaževi ć, Marin brat, koji je istjeran iz stana u Banjoj Luci, i kod Mile i Mare su ostali oko 8 mjeseci, prije nego što su otišli u Hrvatsku.
Već i prije, a od petog mjeseca 1995. pojačano, u selo su dolazili neki Srbi civili i oduzimali auta, traktore, druge stvari i stoku, često se izgovarajući da je to za vojsku, a ustvari su najviše uzimali sebi. Bilo je, međutim, i Srba koji su takve postupke svojih sunarodnjaka osuđivali. Srbi susjedi iza Gradine nisu u Stranjanima i Matoševcima činili ništa zloga, ali se to ne bi moglo reći i za one iz Bistrice, ili iz Ramića. U mnoge se uvukao velik strah, što je dovelo i do psihičkog rastrojstva i jednog samoubojstva u Matoševcima. Anto Debeljak, Nikolin, toliko je bio prestrašen da je sam sebi prerezao vrat.
Poslije hrvatske tzv. vojno-redarstvene akcije ‘bljesak’ u Zapadnoj Slavoniji, početkom svibnja 1995., kad su Srbi iz tog područja prebjegli u Banju Luku, za Hrvate banjolučkog kraja ionako teško stanje još se više pogoršalo. A kad je početkom kolovoza 1995. u Hrvatskoj, na Kordunu, u Baniji i Lici, izvedena akcija ‘oluja’, te iz tih područja pristigle nove kolone srpskih izbjeglica, Hrvati Banje Luke i okolice, a i šire, različitim su sredstvima prisiljavani da napuste svoje kuće i stanove i da sele iz Republike Srpske u Hrvatsku, ili gdje već hoće. U Stranjane i Matoševce su dolazili pojedinci ili grupe ljudi, uglavnom Srba pridošlih sa strane, hvatali,
klali i pekli janjce i zauzimali dijelove kuća i prije nego što bi ih napustili njihovi vlasnici, Hrvati. Tada su iz Stranjana i Matoševaca protjerani svi Hrvati katolici koji su u njima još živjeli. Dio njih se iselio na Veliku Gospu 1995. Drugi su na taj blagdan pošli na misu u kapelu u Stranjanima, pa kad je stigao župnik fra Jurica Šalić i kazao da će svi morati seliti, odmah su se, a da mise nije ni bilo, svi razišli kućama da se spreme za odlazak. Istoga dana već je počelo zauzimanje njihovih kuća. Najprije su srpske izbjeglice ušle u kuće Marka Pranjića, Perinog, Ilije Mijatovog i Mare Stipine. Sljedećeg dana ljudi, žene i djeca su se prebacivali, kako je tko mogao, do sabirnog centar kod Veterinarskog zavoda u Banjoj Luci, ostavljajući iza sebe svu svoju imovinu. Odlazak autobusima iz Banje Luke prema Srbcu, i dalje preko Save čamcima u Davor, na hrvatskoj strani, bio je 17. kolovoza.
Svi koji su u Davoru prešli u Hrvatsku odmah su popisivani,128 neki odlazili svojoj rodbini koja je živjela u Hrvatskoj, najviše u Zagrebu, a većina ih je autobusima razvoženo po raznim mjestima Hrvatske, koja su ostala pusta nakon što su iz njih izbjegli ili istjerani Srbi. Tako se najviše Stranjančana i Matoševljana privremeno, a neki i za stalno, naselilo u Zagrebu i u okolici Siska, Petrinje, Sunje, Karlovca, Vrgin Mosta, Vojnića, Okučana, Daruvara, te u Plaškom i Korenici.
_____________128 Popis svih prognanih stanovnika s banjolučkog područja, koji su čamcima prevoženi iz Srbca na bosanskoj strani u Davor na hrvatskoj strani od 14. 08. do 31. 12. 1995. objavio je Šimun Penava: Davor – humani centar svijeta, Progon Hrvata i Muslimana s banjalučkog područja 1995., Slavonski Brod, 2003., knj. 1, str. 263-685.