Školovanje i izgradnja škole u Stranjanima
Nije poznato da li je netko iz Stranjana i Matoševaca završio kakvu školu u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. To je malo vjerojatno, jer u blizini nije ni bilo nikakve škole. U vrijeme tzv. Stare Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske postojala je osnovna škola u Rosuljama, Orlovac, uz prijedorsku cestu. Imala je u početku samo jednu učionicu, i nije mogla primiti sve učenike odjednom, pa su djeca išla u školu naizmjence, jedan dan dva razreda, a drugi dan druga dva. U školu su pošla i neka djeca iz Stranjana, ali je zbog ratnih prilika rad škole morao biti prekinut.
Po završetku rata škola na Rosuljama je proširena i opet započela s redovitom nastavom. U nju je, me đutim, u poč etku išao iz Stranjana samo Anto Ćosić, Josipov. Drugu djecu iz Stranjana i Matoševaca roditelji nisu puštali, govoreći: „Nedamo da djeca idu u školu, gdje uč e da nema Boga“. Kasnije su krenuli u školu na Rosuljama i drugi, a među njima prvi su bili Slavko Blažević, Stipin i Rùžin, i Frano Ljevar, Antin i Marin. Da bi ih Rùža i Mare (Antukinca) pustile u školu, njih dvojica su se poslužili jednim malim lukavstvom. Prema dogovoru, Slavko ode kod Mare i rekne joj: „Meni je majka dozvolila, i ja krećem u školu, pa i ti pusti Franu“. Mare je na to pristala. A iza toga Frano dođe kod Slavkove majke i rekne: „Rùža, mene će mama pustiti da pođem u školu, dopusti i ti Slavku“. Na to i Rùža pristane pustiti Slavka, te se on i Frano tako upišu u 2. razred, gdje su zbog rata bili i prekinuli svoje školovanje, a za njima su krenula i druga djeca iz Stranjana i Matoševaca, ne samo muška, kao što je ranije bio slučaj, nego i ženska.
Kako su neki, zbog kasnijeg polaska u školu, bili već veliki, druga djeca su im se rugla da su za ženidbu, a ne za osnovnu školu, te ih je bilo stid ići u školu. Zbog toga Frano podgovori Slavka da njih dvojica pređu u školu u Motikama. Učiteljica ih je, da provjeri njihovo znanje, ispitala, i kad je vidjela da dobro znaju, odmah ih je primila u 3. razred. Iako su pokušali prikriti svoj bijeg u motičku školu, druga su djeca u školi na Rosuljama to otkrila i prijavila svom učitelju Radi Mariću. On je pozvao Slavkovu i Franinu majku na razgovor, nakon čega su se Slavko i Frano morali vratiti natrag u svoju školu na Rosuljama i nastaviti 2. razred, i tu su potom osnovnu školu i završili.
Još u vrijeme Stare Jugoslavije razmišljalo se o gradnji osnovne škole za Stranjane i Matoševce, pa je za nju i zemlja kupljena u Stranjanima, na Jošiku Marka Pranjić a, Perinog. Pribavljen je bio i kamen za temelje, ali je izbio svjetski rat i od planirane škole tada nije bilo ništa.
Kasnije se ponovno pokrenulo pitanje podizanja škole u Stranjanima. U proljeće 1950. je od Mare Pranjić, Stipine, kupljena stara kuća i mali komad zemlje, i na tu zemlju, blizu današnje škole, stara Marina kuć a prenesena i od nje podignuta škola s jednom učionicom, a uz školu i manji stan. U jesen te godine škola je počela s radom upisom đaka u 1. razred, a u tu školu su prešli i đaci starijih razreda, koji su dotad išli na Rosulje. Osim đaka iz Stranjana i Matoševaca, školu u Stranjanima su pohađala i neka djeca iz Gradine.
Đaci stranjanske osnovne škole, sva četiri razreda, s učiteljom Franjom Darmopilom, godine 1952.
Kad je u Bosni i Hercegovini pokrenut program izgradnje 1.000 škola, u taj je program ušla i izgradnja nove, veće škole u Stranjanima. Trebalo je najprije kupiti zemlju, i dogovoreno je da se kupi zemlja Miše Ljevara, Antinog, ali to nije išlo glatko. Iako je Mišo bio voljan zemlju prodati, s tim se nije slagala njegova žena Anđa. Zemlju je trebalo što prije kupiti, jer bi u pitanje došla i gradnja škole. Ljudi koji su brinuli o tome, iskoriste priliku kad Anđe nije bilo kod kuće, i nagovore Mišu da proda zemlju, i da to potpiše. Tako je zemlja otkupljena, i moglo se poč eti s radovima. Ciglu su ručno pravili mještani iz Stranjana i Matoševaca, a također obavljali i neke druge radove. Država je platila preostali materijal, plaćala radnike te opremila školu svime što je bilo potrebno. Škola je imala 2 učionice i stambene prostorije za nastavnike. Gradnja i opremanje škole su završeni 1967. i ujesen te godine škola je otvorena i otpočela s radom, a u nju su osim djece iz Stranjana i Matoševaca upisivana i djeca iz Ojdanića, Čivčija i iza Gradine.
U zemljotresu 1969. škola je bila oštećena, ali je ubrzo o trošku države sanirana i mogla je nastaviti s redovitim radom, a on je za djecu iz Stranjana i Matoševaca trajao do ljeta 1995.
Stranjanska nova škola, više ne radi
Prva učiteljica u prvoj školi u Stranjanima bila je Ljubica Roksandić, a dalje su se u toj i u novoj školi nizali učitelji i učiteljice: Miroslav Čičić, Zemka …, Franjo Matić, Franjo Darmopil, Safet i Razija, Savka Đukić, Momčilo Dedović, Vukašin Šukalo, Mirjana Lučić, Nada Savić, Nada Donjak, Ankica Brkić, Mile Jurić, Zdenka …, Valentina Šalić i ponovno Mile Jurić.
Podvorkinje u školi su bile: Finka Ante Pranjića, kraće vrijeme, a nju je zamijenila Mira Pranjić, Mijatova, potom je neko vrijeme bila Ana Pranjić, Ivina, koja je pred svoju udaju mjesto prepustila mlađoj sestri Jeli, a ona je na tom mjestu ostala do odlaska u mirovinu, pred rat 1992. godine.
Uvođenje autobusne linije iz Banje Luke za Stranjane i asfaltiranje puta do Pranjića raskršća
Grad Banja Luka je za stanovnike iz Stranjana i Matoševaca bio vrlo važan, kako za kupovinu u trgovinama stvari koje su im bile potrebne tako i za prodaju svojih proizvoda i stoke na tržnici i na pijaci, kao i za odlazak na posao, ako ga je netko mogao dobiti. A do Banje Luke, udaljene 15-ak km, odlazilo se dugo vremena pješice, ili pješice do željezničke stanice u Ramićima, a odatle vlakom; ili se, kada bi netko nešto odvozio na prodaju, ili kupio u gradu pa dovozio kući, to prevozilo u zaprežnim kolima koja su vukli volovi, a rjeđe konji. Tako je uglavnom bilo još kroz više godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Grad Banja Luka je za stanovnike iz Stranjana i Matoševaca bio vrlo važan, kako za kupovinu u trgovinama stvari koje su im bile potrebne tako i za prodaju svojih proizvoda i stoke na tržnici i na pijaci, kao i za odlazak na posao, ako ga je netko mogao dobiti. A do Banje Luke, udaljene 15-ak km, odlazilo se dugo vremena pješice, ili pješice do željezničke stanice u Ramićima, a odatle vlakom; ili se, kada bi netko nešto odvozio na prodaju, ili kupio u gradu pa dovozio kući, to prevozilo u zaprežnim kolima koja su vukli volovi, a rjeđe konji. Tako je uglavnom bilo još kroz više godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Stanje se posve promijenilo kad je iz Banje Luke za Stranjane uvedena redovna autobuska linija, što se desilo negdje krajem 70-ih godina prošloga stoljeća.
Za vožnju autobusa bilo je potrebno osposobiti put kroz Orlovac do Stranjana. Postojao je seoski put koji se povremeno popravljao: pokraj njega čistili kanali, sasijecala živica i put nasipao tvrdim materijalom i pijeskom koji je sa Ićine glavice dovožen volovskom i konjskom zapregom. Ispočetka se na putu radilo tako da su pojedinim domać instvima dodjeljivane dionice puta, i svatko je znao što na njega spada da uradi, a radilo se sve ručnim alatom. Kasnije se na putu radilo zajedničkim akcijama, i to je bilo učinkovitije. Putovi su bili uski, i nikada dovoljno nasuti. Sedamdesetih godina počelo se raditi ozbiljnije: put proširivati bagerom, kopati šljunak i dovoziti ga traktorima. Bilo je puno lakše, a i radilo se brže. Za uređenje puta je tijekom vremena uveden mjesni samodoprinos za put, tako da je na svaki skupljeni dinar samodoprinosa mještana država davala još po dva dinara.
Potkraj 70-ih godina put do Stranjana i kroz Stranjane bio je dovoljno proširen, nasut šljunkom i valjkom uvaljan, i mogao je njime krenuti autobus. U prolje će 1980. iz Banje Luke je za Stranjane uvedena redovna autobusna linija, br. 37. Na dan otvaranja autobusne linije autobus je prevozio putnike besplatno, a u školi je bila proslava, koja je prošla bez pjesme zbog bolesti predsjednika države, Josipa Broza – Tita. U poč etku je na dan od Banje Luke do Stranjana i natrag autobus vozio 12 puta, a kad je uvedena za Gradinu linija 7A, broj dnevnih tura za Stranjane spušten je na 10.
Nije prošlo puno vremena od uvođenja autobusne linije za Stranjane kad se krenulo i s asfaltiranjem puta kroz Orlovac i Stranjane, do autobusne stanice na Pranjića raskršću. Najprije je asfaltiran dio kroz Stranjane, a potom prema Orlovcu i kroz Orlovac, da Orlovčani, nakon položenog asfalta u njihovu selu, ne bi prestali davati mjesni samodoprinos za nastavak asfaltiranja puta dalje. Tada je postavljen i solidan Mrtvački most na Bukovcu kod Stevića potoka.
Elektrifikacija Stranjana i Matoševaca
Žitelji Stranjana i Matoševaca su se potkraj šezdesetih godina odlučili za akciju elektrifikacije svojih sela. Dogovor je bio da svako domaćinstvo iz tih sela jednako učestvuje u radu i u novčanom doprinosu za nabavku i ukopavanje električnih bandera. Na taj način je električnu mrežu trebalo dovesti do svake kuće, a svako domaćinstvo je samo snosilo troškove za uvođenje struje u svoju kuću. Zamisao se teško provodila, jer neki nisu bili u stanju sudjelovati u toj akciji, a neki koji su to i mogli, nisu htjeli, jer su mislili da će kasnije proći jeftinije.
U to vrijeme je postojala visokonaponska linija koja je išla od Kočića za Gradinu. S te je linije u Podastrani Vlade Blaževića odvojena linija za Stranjane i Matoševce, koja je išla iznad kuća Ane Lukinčine i Mijata Petrova, preko Božinjca, pa ispod kuće Nike Blaževića-Adžića i Ive Debeljaka, te iznad Kovačevih kuća do trafostanice podignute u Čardaku, na brijegu kod kuće Iće Bogdanovića.
Niskonaponska linija od trafostanice je razvedena u više pravaca. Za veći dio Stranjana jedna linija je vodila pored puta ispod Kovačevih kuća, preko Pranjića raskršća, pokraj škole do Ćosić a. Kod škole se odvaja linija za Šaliće i kraj Ante Vulića, Jurinog (Škrge), do gornjih Ojdanića. Druga linija od trafostanice išla je za Ljevare, do Markana Ljevara, Perinog, a odatle je produžena prema Batkovićima, do Luce (Lucke) Batković, Matine, Vida Stijina i Ive Ankina. Treća niskonaponska linija je išla od trafostanice preko Ružića i Blažića do Ive Majdandžića, Josinog, i Debeljak Ruže, Nikine (Đuđe), a od njih silazila u Živaju, pa išla dalje do Ante Mandičnog na Mijaljevici i Mate Antukina u Kosi. U Ševnjak, Paetnjak i Sančevicu struja je dovedena iz Ivanjske.
Od početka su se u akciju elektrifikacije iz Stranjana uključili Mato Ljevar, Anđin, Marko Pranji ć, Perin, Mirko Pranjić, Perin, Stjepan Pranjić, Stipin, Ilija Pranjić, Mijatov, Pajo Blažević, Ivin, Joso Ćosić, Josipov, Mijat
Pranjić, Petrov, Ivo i Mato Pranjić , Markovi, Franjo i Toma Šalić, Anto Pranjić , Markov, i Vlado Blažević, Josin. A iz Matoševaca uključili su se Marko Majdandžić, Ivćev, Juro Majdandžić, Matulin, Marko Batković, Vidov, Anto i Markan Majdandžić, Matini, Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, Mile Debeljak, Sekin, Mato Debeljak, Petrov, Anto Debeljak, Lovrin, Vid Blažević, Tomin, i Pavo Blažević, Petrov.
Struja je u 1970. godini zasvijetlila u manjem broju kuća, i oni koji su dobili struju počeli su odmah sebi nabavljati radioaparate, televizore, vešmašine, frižidere i druge manje kućanske aparate, a neki i električne mlinove. Kad su oni koji nisu sudjelovali u akciji elektrifikacije sela vidjeli kolika je blagodat imati struju u kući, počeli su postepeno i oni priključivati svoje kuće na električnu mrežu i uvoditi struju u svoje kuće. A potpuna elektrifikacija Stranjana i Matoševaca je potrajala više od 10 godina.